Dobre ideje i prosječan rezultat

U društvu poput hrvatskoga, koje se najčešće ne usudi suočiti s reliktima i relikvijama prošlosti, nego to suočenje odgađa do ekstremnih egzistencijalnih pojavnosti, satira je idealna književna vrsta za kritiku takva društva. Međutim, hrvatska satira najčešće se kostimira u neku vrst kompromisa koji otupi oštrice satire, skrene s puta satire u ideologijsko i svjetonazorsko naklapanje, koje i dobre satirične ideje prevede u dosadno literarno dociranje ili površan kazališni izričaj.

U crnohumornoj komediji satiričnih aluzija Nebo od gume, praizvedenoj 15. studenog na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, njezin autor Davor Špišić pokušao je izbjeći spomenute zamke, ali dokraja nije uspio. Ponajprije zato što je poticaj svojim satiričnim bodljama potkrijepio istrošenim svjetonazorskim i političkim obrascima – u ovoj komediji to se tiče religioznosti i Crkve – koji su još liberalno zavodljivi jer nam prošlost, sa svim svojim posljedicama, ne uvažava tragične i dokumentarne činjenice, nego nudi uljepšanu sliku, koja “obračun” liberalnoga i “opijuma za narod” kamuflira već viđenim mentalitetskim tipovima i zavičajnim karakterima, uglancanim uspomenama i površnim duhovitostima. Koje u nas još žive zahvaljujući predrasudama, političkim utjecajima i medijskim manipulacijama.

Špišićeva fabula o dezorijentiranoj, napola religioznoj katoličkoj obitelji Vojnović, koja muku muči s preživljavanjem, kreditima, odgojem djeteta u katoličkom duhu, koja se ne uspijeva nositi s modernim dosezima liberalnog kapitalizma i njegovom nemilosrdnošću i koja, zbog svih okolnosti prihvaća i mijene unutar same Katoličke crkve, njezino prilagođavanje tržištu – njezinu pohlepu, ali i njezine pedofilske ispade – dobar je okvir u kojem je pisac nastojao zahvatiti veliki dio kompleksne hrvatske stvarnosti.

Komedija se događa u nemoderno opremljenoj vulkanizerskoj radionici obitelji Vojnović (scenograf Miljenko Sekulić) u koju malo tko svrati, a njezini radnici; ostarjeli otac Ilija, sin Pavle, sinova bogobojazna žena Mila i unuk Borko jedva sastavljaju kraj s krajem. U njihovu je susjedstvu crkva koju unuk ministrant redovitije posjećuje nego što odlazi na fakultet, ne samo zbog molitve nego radi saune i traumatična iskustva. Život teče monotono dok se u radionici ne ukaže Gospa i biskupu Kolomanu, nekadašnjem župniku, za oko ne zapne okućnica koju bi pripojio crkvi i izgradio biskupijski dvor, a da bi mu to uspjelo, mora iseliti Vojnoviće. U nečasnu naumu biskupu pomažu susjedi, bankarski menedžer Edo i njegova žena Tara... Sve okonča sretno, biskup, menedžer i banka odustaju jer Gospa prišapne Mili da je biskup pedofil.

Šteta da Špišić nije ustuknuo pred globalnom kritikom Crkve koliko je ustuknuo pred reliktima još moćne prošlosti i što nije do kraja slijedio instinkt dramatičara koji vidi skrivenu stvarnost i o njoj ima što reći. Koji je – da je slijedio talent, a ne već potrošene uzore i svjetonazorske “obračune” – mogao napisati ubitačnu crnohumornu komediju, a ne tek neuvjerljiv moralitet u kojem Gospa, umorna i od brojnih ukazanja, poprimi obličje obične žene i pomaže da pobijedi dobro i ne nastrada mali čovjek čije se imovine „žele domoći crkveni i bankarski moćnici“.

Srećom redateljica Aida Bukvić nije robovala napisanom. Iz teksta je izbacila prvu scenu i tekst otrijebila od nespretno sročenih, karakterno i jezično nabacanih fraza i doskočica opće prakse iz srbijanskih serija i filmova, ostavivši ono što je sadržajno i karakterološki prepoznatljivo kao činjenica tranzicijskog i književno nedorečena hrvatskog društva. Prepoznavši viškove teksta, osobito politikantske aluzije, dramaturški ih je i redateljski vješto sažela u obiteljsku grotesku, potencirala je nesporazume i dramske silnice, čime je dramski uobličila monotonu predstavu koja nije bila lišena satiričnih i komičnih rješenja. I sve je locirala u prostor govorno blizak varaždinskim glumcima.

Taj govor izvedbi je priskrbio potrebnu glumačku uvjerljivost, koja je do izražaja dolazila u glumačkoj igri Sunčane Zelenike Konjević (Mila), manje uvjerljivo kod Zdenka Brleka (Ilija) i osobito uvjerljivo u glumi Ljubomira Kerekeša (Pavla), kojemu je to bila 110. premijerna izvedba na varaždinskoj pozornici, na kojoj je odigrao više od 120 rola i koji je u ulozi Pavla ozbiljno komičan. Općenito, kada je riječ o domaćem kajkavskom govoru, Kerekeš, bez obzira na tekstovni sadržaj i bez obzira što uvijek glumi na rubu između smiješnoga i tragičnoga, uspijeva biti groteskan. On je uvijek neponovljivo ponovljiv. Spomenutoj trojki s osjećajem za obiteljske probleme pridružuje se i Ognjen Milovanović (Borko).

Kao kontrapunkt glumački uvjerljivoj obiteljskoj drami dinamika i ritam glumačke izvedbe ostalih glumaca predstave bio je manje uvjerljiv. Biskup Koloman u interpretaciji Stojana Matavulja bio je više forma nego sadržaj, a župnik Augustin u izvedbi Tomislava Krstanovića odveć samozatajan. Ivica Pucar, kao bankar Edo, i Hana Hegedušić, njegova žena Tara, nisu do kraja ispunili što su na početku glumački naznačili. Slijedeći sadržaj funkcionirali su Mirjana Sinožić (Zdenka), Gordana Slivka (Daša), Karlo Mrkša (biskupov tajnik Franjo) i Beti Lučić (Gospa). Zanimljive kostime kreirale su Irena Sušac i Petra Dančević Pavičić.