Dijalekti neće propasti

U povodu Nagrade Tin Ujević razgovaramo s istaknutom hrvatskom književnicom Božicom Jelušić, autoricom šezdeset autorskih knjiga proze, poezije i eseja.

Čim su objavljena imena dobitnika Nobelove nagrade za književnost za ovu i prošlu godinu, mnoge je iznenadilo što je tu nagradu dobio Peter Handke, koji je stao na stranu zločinca Slobodana Miloševića. Što mislite, koliko je u javnosti za percepciju umjetničkoga stvaranja pojedinih književnika bitan moralni integitet, ali i njihovo ideološko opredjeljenje i aktivizam?

Snimio Boris Kovačev

Moralni integritet, moralni primjer, moralna vertikala… To su neosporno važne stvari za svako javno djelovanje, pa i za umjetnost. Ali nije baš sasvim realno da pisac preuzima teret svoje epohe, da se mora priklanjati, opredjeljivati, ostrašćivati na politiku, gorjeti za neke opcije. Veli Claudel: „Koliko uzvišenih riječi! Volio bih ugledati krov svoje kućice među krošnjama!“. Poneke stvari naprave se iz prkosa, nesmotrenosti, loše percepcije. Sloboda je važna za duhovni razvoj, nezavisnost od dnevne pragme, da bi pisac mogao biti posvećen svome djelu i ispuniti neka sudbinska određenja. Ne živimo u kuli bjelokosnoj, reći ćete. Moramo se oglasiti, a kad pogriješimo, moramo podnijeti teret javne sramote, izopćenost, neomiljenost, prezir. Ja ne znam po kojim aršinima se danas mjere Villon, Byron, Wilde, Rimbaud i ostali prekršitelji svih društvenih normi i dogmi. Kako D’Annunzio, kako  ideološki konvertit Malaparte? Recimo, Thomas Mann je jako poželjan gospodin po građanskoj mjeri, a totalno je potisnuo u sivu pozadinu svoju darovitu i blistavu Katiu, djeca su mu propala, Klaus, Erika i Golo, koji su bili anksiozni, incestuozni, suicidalni, nesposobni za život, jer ih Veliki Otac nije primjećivao. Narcistički egoman, snob, da ne govorimo o drugim stvarima. Neki drugi divili su se tiranima i pisali im tirade i laude, Poglavnicima, vojskovođama, nacionalnim korifejima. Za literaturu je to beskoristan napor, izgubljen literarni trud. Ali ovdje dolazi jedna posuđena misao u koju se pouzdajem, naime da je Djelo otkup od biografije. Nije li tako, izgubljeni smo u ljepljivoj paučini moraliziranja i opredjeljivanja, dok umjetnost i život grabe svojim putem, tek povremeno se preklapajući i dohvaćajući.

Jesu li Handke i Olga Tokarczuk pravedno dobili Nobelovu nagradu?

Handkea pratim od davnih dana, od Ljevoruke žene, koja mi je bila literarno fascinantna, a taj se dojam prenio i na sljedeće njegove knjige. Kasnije, Užas praznine, Kratko pismo za dugo rastajanje, Kaspar… Čvrstu, koherentnu prozu teško je pisati, takvu koja drži kontrapunkt omiljenoj „lakoći“ prevedenih uspješnica i izmišljenih novovjekih žanrova. Osjećala bih se loše kad bih u svjetlu ovih žestokih polemika oko laureata porekla ta svoja čitateljska oduševljenja. Znam da ću ostati u osjetnoj manjini, jer ljudi se vole raspaljivati, prosuđivati, nedostaje im javne sablazni u tim malo višim, intelektualnim sferama. Dakle, potvrđujem da cijenim Handkeovo umijeće i autorstvo, njegov spisateljski personalitet. Za Olgu Tokarczuk čula sam od Barbare Kryzan-Stanojević, polonistkinje, koja me opskrbila knjigama, od prvih prijevoda. Susret smo propustile, zbog nekih paralelnih obaveza. No, lucidne rasprave, pomno čitanje, točne opservacije i uvidi pomogli su mi da stvorim i vlastiti, neosporno visok i afirmativan sud. Smatram se kompetentnom reći da je Nobel u dobrim autorskim rukama.

Ima li šanse hrvatski autor dobiti Nobelovu nagradu za književnost?

U strogo estetskom i literarno vrijednosnom smislu, takvoga kandidata ne vidim u ovom času. Vesna Parun imala je „nobelovski format“, ali ne i podršku naše mizoginične, zlobne i zavidne sredine. Naravno, ako pitanje ne implicira utjecaj politike na dodjelu nagrade i famozni Komitet, o čemu se ovih dana unisono pripovijeda, držim da nećemo tako skoro našega nobelovca dočekati.

Cijeli se svoj živoz brinete za dignitet zavičajnosti. Koliko je zavičaj bitan u današnjem, globaliziranu svijetu?

Zavičaj je jedino mjesto na svijetu, gdje čovjek može bez uskrata potvrditi svoju pripadnost i pozvati se na korijene. Tu su pohranjene primarne vrijednosti, imanentne našemu biću. Jezik, običaji, tradicija,  navike, estetska mjerila, sraslost s okolišem, sigurnost preživljavanja. Kako to veli Matoš: „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“, pa tako kroz taj primarni, zavičajni kod, mi spoznajemo i domovinske prednosti i vrijednosti. Pomoći zavičaju znači učiniti nešto vidljivo korisno: prenijeti znanja, posaditi drveće, zapisati riječi, odgojiti neke generacije, razvijati dobro susjedstvo. Budući da je gornjohrvatski prostor podosta zanemaren, prometno, ekonomski, kulturološki, smatram svojom obvezom i dužnošću smanjiti taj deficit. Globalizacija ima svojih dobrih i loših aspekata, po mom mišljenju lošijih je više. No, može se sve staviti u jedan kontekst, koji sam objasnila u predavanjima pod naslovom Zavičaj s pogledom na svijet, a koje sam držala na tribinama u Mostaru i Zagrebu. Onaj koji poznaje svoj zavičaj i podrijetlo, koji svoj ponos temelji na kvoti zavičajnih vrijednosti, može biti kozmopolit i može s te trpeze probrati ono najbolje, da bi zaokružio svoj kulturni profil. Bez kolonijalnih i vazalskih ustupaka, naravno.

Promicateljica ste kajkavskoga idioma hrvatskoga jezika. Jeste li zadovoljni statusom kajkavskoga danas i u prošlosti?  

Mislim da je situacija dobra, možda najbolja u protekla dva desetljeća. Ne samo zbog formalnog priznavanja kajkavskog jezika, već i zbog procvata, svojevrsne renesanse u autorskom smislu. Po mojoj evidenciji, imamo čak stotinjak autora kajkavske provenijencije, koji objavljuju u časopisima, zbornicima, knjigama. Veći dio je visoko artikulirani amaterizam, no ima i onih, koji ravnopravno njeguju svoju štokaj jezgru i pišu kako osjete, prema porivu, držeći se estetike u oba slučaja. Puno je učinio časopis Kaj u svojoj polustoljetnoj (i više) tradiciji objavljivanja. Festivali su mjesta sastanka i nekih nužnih „megdana“ među pjesnicima, pa stoga Krapina i Zelina s pravom pale svoj Ignis festivus svake godine. Antologije, rječnici, regionalne riznice, uvjeravaju nas da dijalekti neće propasti, kao ni zaliha autentičnosti i rječotvorja koju u sebi nose. To je za poeziju ogroman dobitak, za nacionalnu kulturu obogaćenje, a za kajkavce izlazak iz sjene i kumekovštine, u koju ih je gurnula površna medijska propaganda.

Za knjigu Kotačev slavopoj nedavno ste dobili Nagradu Tin Ujević. Zašto kotač u središtu?

Kotač, jedan od najvećih izuma čovječanstva! Preteča industrijske revolucije, uzrok naših glavobolja i nevolja u današnjim megapolisima. Kolotura, takav divan fizikalni izum, pa svi oni mehanizmi prijenosa, sazdani na kotačičima i njihovim varijantama! Ali gle, Inke ga nisu poznavali, a izmislili su najbrži poštanski sustav u povijesti, trčanje u štafeti! I izgradili su hramove, piramide i palače, grandioznih dimenzija! Sintagma „kotač napretka“ može se gledati s nekoliko aspekata, no ja to velim u stihu „u kretanju ja se smirim“, budući da kotač povezuje nevjerojatne distance i daje modernom čovjeku mogućnost putovanja, hraneći tu neutaživu strast! Ako bismo „kopali“ dublje u simboličnom sloju, onda je to pak Dharmachakra, u indijskoj religiji i filozofiji kotač vječne promjene. Izražava kontinuiranu energiju kozmičkog pokreta. U tom krugu mijene svi se obrnemo, jednom ili bezbroj puta, ovisno od toga vjerujemo li u život vječni, reinkarnaciju ili nešto treće. Inače, dodala bih da sam ovu nagradu, Ujevićevu, jedinu zaista jako željela i mislim da me je barem tri puta neshvatljivo „zaobišla“. Pa eto, kad je nisam dobila kao „literarna pješadija“, drago mi je da me dopala na mom brzom kotaču!

Prema nekim statistikama poezija se danas čita malo. Kakva je njezina sudbina? Što mislite o javnim izvođenjima poezije i objavljivanja poezije na internetu?

Ja čitam mnogo i čitam stalno, štoviše, prevodim, učim stihove napamet, a prozne fragmente starinski prepisujem u bilježnice i čitateljske notese. Ali u pravu ste, poznajem pjesnike koji ništa ne čitaju, pa ni svoje tekstove temeljito, prije nego što ih propuštaju u javnost. Učenici i studenti vrlo malo, u tragičnoj zabludi da „sve piše na internetu“. Pismenost i usmenost prestaju biti krajnjim ciljem obrazovanja, pa se ljudi čak i diče što „ne znaju pisati“. Naravno, da ne budemo trivijalni i dosadni, pa da sve ne prebacujemo na elektroničke medije, recimo da je to poglavito posljedica duhovne lijenosti, zaparloženosti i općeg podcjenjivanja solidnog obrazovanja, kao humanističke kategorije. Političari su loš primjer mladima, zbog ignorancije, nedostatka prave hijerarhije i veoma nakaradnih načina javnog „uspjeha“. Stoga se ljudi odani peru, koji ne mogu odustati od svojih monomanijakalnih aktivnosti poput pisanja, dovijaju i snalaze, čitajući i objavljujući poeziju gdje god za to postoje minimalni uvjeti. A to je i jedini mogući odgovor duhu rasula koji zahvaća naše doba.

Sve se češće povezuju ekologija i književnost. Zašto se bavite „ekologijama“?

Rekla bih da se bojim entropije u svakom smislu. Rasapa vrijednosti, iščezavanja, trošenja, ubrzane propasti naše jedine Zemlje. Pravo na pitku vodu, o kome govori još Ashok u 6. st. prije Krista, neostvarivo je kad žeđ postane planetarni problem. Pravo na čisti zrak, kad s Amazonijom nestanu „pluća planeta“. Okovane rijeke, ukroćene pustinje, zagađeni oceani…sve se to tiče svakoga čovjeka. A ono što počinje iza kućnoga praga, primjerice, poput izgradnje elektrane na Dravi i gubitak zadnje očuvane nizinske rijeke u ovom dijelu svijeta, to se tiče mene, imenom i prezimenom. Zato ja vodim Ekološko društvo već četvrt stoljeća, pišem proglase, pamflete, peticije, animiram ljude u sferi obrazovanja za okoliš. Poslije mogu samo cmizdriti i čangrizavo prigovarati, ako nisam ništa konkretno učinila…

Vrlo često nastupate kao svojevrsna aktivistica. Odakle takva gorčina? Što nije u redu s hrvatskom književnosti i kulturom?

Hrvatska kultura? Virus diletantizma, nedostatak hijerarhije, premalo objektivnih mjerila i kritike, rast skribomanije u književnosti, protekcionaštvo, korteširanje. Nema velikih imena ni velikih literarnih sudbina. Što je čovjek darovitiji (kao Dragojević, npr.) više i dosljednije radi na distanci, na poništenju „efemernoga Ja“ i na udaljavanju od gomile. Nedostatak mentorstva u svim sferama. Ja cijenim zanat, solidnost, utemeljenost i provjerljivost vrsnoće. Sve manje toga nalazim među suvremenicima. Ljudi ne znaju konverzirati, argumentirati, raščlaniti jednu temu do kraja, razbistriti neku spornu situaciju. Intelektualci, koji po definiciji „iznutra čitaju“ stvarnost, ni o čemu nemaju jasno mišljenje. Cehovska društva su građanske udruge, glože se oko mizerne „glavarine“ i nekakvih navodnih beneficija. Od kulture se neprestance nešto potražuje, ali se kultura sustavno ignorira, bagatelizira i upotrebljava u dnevno političke i slične, opskurne svrhe.