Borba protiv zaborava

Premda se radi o Bildungsromanu, i to autobiografskome, u kojemu Maja Haderlap (58-godišnja, dvojezična, slovensko-austrijska spisateljica) u prvome licu posreduje svoja iskustva u rasponu od predškolske pa sve do zrele dobi, u Anđelu zaborava autorica se ipak u većoj mjeri bavi drugima nego sobom. Unatoč rascjepkanoj, fragmentiranoj strukturi i sastavljenosti narativa od velikog broja kratkih ulomaka, rukopis je pregledno usustavljen i temeljen na vremenskoj linearnosti. Podjela na poglavlja izostaje, ali su cjeline tematski zaokružene. Pripovijedanje započinje deskripcijom podneblja, krajolika (smještanje obitelji i junakinjina odrastanja upravo u Korušku ima višestruku važnost u sudbinama svih članova autoričine obitelji) da bi se potom fokus preselio na lik bake, kao najvažnije osobe u naratoričinu životu, a zatim na red dolaze otac i majka. Cjeline nisu problemski jednoznačne pa se npr. pripovijedajući o baki autorica referira i na sebe i ostale ukućane, ali stalna tema neprestano je Drugi svjetski rat, koji je presudno oblikovao sudbine svih članova obitelji. Pišući o Koruškoj autorica donosi rijetko viđenu detaljnu deskripciju ruralnog života, s naglaskom na uskoj povezanosti čovjeka i prirode te čovjeka i životinja (kokoši, svinje, krave), koje im omogućavaju da prežive. Autoričin detaljizam rezultira nekolicinom deskriptivnih cjelina maestralne ljepote i liričnosti, kojoj je neprestan kontrapunkt naturalistička grubost i oporost, kao odraz tegobnosti života na selu.

Prev. Dubravko Torjanac, Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2019.

Baka je središte obiteljskog mikrosvijeta; ona drži kućanstvo na okupu i zapravo je riječ o svojevrsnu matrijarhatu s bakom na čelu, jer je otac alkoholu sklon čovjek razoren ratnim traumama, a majka snažna, ali ipak inferiorna svekrvi (autoričinoj baki). Baka ima i presudnu ulogu u unukinu odgoju, s njom naratorica provodi najviše vremena, od nje se uči životu, ali i neprestano sluša priče iz doba rata, koji, iako već godinama iza njih, i dalje ima važnu ulogu u emocionalnom svijetu ljudi koji su ga uspjeli preživjeti. Tomu je tako zbog specifičnosti situacije u kojoj se autoričina obitelj koruških Slovenaca našla, za vrijeme rata obilježena dvostrukim manjinstvom – slovenske nacionalne manjine i vlastitim udjelom u borbi protiv nacista u sredini većinski nacizmu priklonjenih Austrijanaca. Tako se, iako tu riječ Maja Haderlap zapravo nijednom ne ispisuje, roman u najvećoj mjeri bavi temom identiteta.

Pričom o svojoj obitelji Maja Haderlap piše o teškom životu Slovenaca u austrijskoj Koruškoj, o tegobnosti bivanja manjinom i strancem u zavičaju. Taj položaj Slovencima je dodatno otežala činjenica što su koruški Slovenci u ratu zapravo bili gotovo jedini građani Austrije koji su se suprotstavili nacizmu. Nakon prisilne mobilizacije oni su masovno dezertirali iz nacističkih postrojbi i priključivali se partizanskom pokretu. No nakon rata, umjesto da im se sudjelovanje u antifašističkoj borbi prizna kao zasluga i žrtva u svrhu oslobođenja Austrije od nacističke vlasti, Austrijanci, njihovi sumještani, stigmatizirali su ih i šikanirali, susjedi su im to zamjerali kao „izdaju domovine u najtežim trenucima“. Riječ je o onom mikrofašizmu koji Thomas Bernhard toliko prezire i beskrupulozno ga prikazuje u svojim djelima. To i Maja Haderlap čini, ali ipak mnogo blaže i na implicitan način, bez eksplikacije, ukazujući na to izlaganjem teških iskustava članova svoje obitelji (nacističko mučenje i premlaćivanje oca, bakina internacija u koncentracijski logor, smrt velikog broja rođaka). Tako se roman pokazuje literarnim otporom zaboravu, ali još i više samozaboravu, jer bi to bilo ravno odricanju od dostojanstva. Autorica ne želi pristati na to da potomci koruških partizana, pod pritiskom okoline i reinterpretacije povijesnih istina, steknu pogrešnu sliku o svojim požrtvovnim predcima, i da se eventualno srame onoga što bi trebao biti razlog za silan ponos. Osobito stoga što je riječ o perfidnom transferu osjećaja krivnje, od onih koji su podupirali naciste ili se nisu usudili suprotstaviti im se. Autoricu pritom najviše boli grozna nepravda koju austrijski nacionalisti čine koruškim partizanima i njihovim potomcima, ne prihvaćajući činjenicu da je upravo borba tih ljudi protiv nacista bila nepatvoreni izraz njihova domoljublja, njihove ljubavi prema austrijskom zavičaju, a u kojemu ih se promatra i tretira kao manje vrijedne, građane drugog reda.

Pišući roman autorica osvješćuje da je upravo zbog iskustava svoje obitelji, o kojima je tijekom djetinjstva postupno spoznavala, kao svoj izbor odabrala teatrologiju. Jer „katastrofe na pozornici su ograničene, svi protagonisti prežive, svejedno koliko puta izgubili život. Kazalište čovjeka ne može napasti s leđa poput života, ako i tuče na sve strane. Sve je igra, sve je neodlučeno.“ Da bi na koncu zaključila, što i prevoditelj Dubravko Torjanac u pogovornoj bilješci naglašava, da se kroz priče iz života članova obitelji (a kojima je ovaj roman ispunjen) Maja Haderlap oblikovala, a kroz kazalište i književnost ponovno se, također pričama, u potpunosti ostvarila, u sebi i svom radu objedinivši svoju sadašnjost i tuđe prošlosti (odnosno njihove tadašnje sadašnjosti, a koje su i dalje svojom traumatičnošću prisutne u njihovim aktualitetima). A bez tih prošlosti gubi se naša iskonska bit, one nas u dobru dijelu čine onim što zapravo jesmo. Zato je borba protiv zaborava toliko važna, jer brisanjem sjećanja i sami nestajemo, a od tog je nestanka i književnost jedan oblik spašavanja.