Zagonetan lik Lisinskog

Nedavno završen simpozij Glazba, umjetnosti i politika potaknuo je i istraživanje likovnih prikaza Vatroslava Lisinskog. Nažalost, nisu sačuvani ni jedan crtež ili slika s njegovim portretom nastali za njegova života. Da je Lisinski poživio još desetak godina (i da je bio imućniji), možda bismo imali neku njegovu fotografiju. Ovako paletu likovnih prikaza Lisinskog nastalih do današnjih dana čine grafike, skulpture (poprsja i reljefni portret) i slike.

Ponajbolji hrvatski kipari, njih jedanaestero, izradili su skulpture s likom Lisinskog. Kipar Vanja Radauš portretirao ga je čak dva puta, prvo je 1942. nastalo poprsje, a mnogo godina poslije skulptura u ciklusu Panopticum Croaticum. Kada je ljetos fotografija Radauševa poprsja objavljena na Facebook-profilu Hrvatskoga glazbenog zavoda, jedan je glazbenik oštro komentirao: „Lisinski nikada nije ovako izgledao!“ Nameće se pitanje kako netko može biti tako uvjeren da zna kako je Lisinski izgledao? Čini se da odgovor leži u tome da je naša predodžba o izgledu Lisinskog temeljena na često korištenu portretu (i njegovoj kasnijoj varijanti), koji se usjekao u kolektivno sjećanje. Riječ je o jedinom autentičnom portretu Lisinskog, nastalu za njegova života, 1850. Reprodukciju tog crteža objavio je u Zagrebu Vjekoslav Pretner, skladateljev nećak, 1863, u zabavniku Biser, niz bisera jugoslavjanskoga. Kako piše njegov biograf Franjo Ksaver Kuhač, tada su prijatelji Lisinskog komentirali da je „sentimentalno i tužno obličje Lisinskovo (...) još kako tako, no da je u opće premlado“, jer je prikazan kao mladić od dvadesetak godina, a 1850. je već prešao tridesetu. Prema Pretneru, autor crteža bio je Franjo Župan, prijatelj Lisinskog, a crtež krajonom nastao je u Pragu. Kao što je poznato, Franjo Župan bio je zagrebački knjižar i nakladnik. Premda je bio 35 godina stariji od Lisinskog, mogli su biti prijatelji, no Župan je umro 1847, dakle nekoliko godina prije nastanka portreta. Možda je Župan imao istoimenoga sina, o čemu povijest ne govori, jer nijedan od dvojice njegovih sinova, koji su naslijedili knjižaru, nije bio Franjo. Međutim, na objavljenoj litografiji piše da je autor Dragutin Župan, osoba o kojoj nije bilo moguće pronaći nikakve podatke.

Dragutin Župan, Vatroslav Lisinski, litografija

Česta tema umjetnika

Zabuna i nedoumica ima još. Austrijski slikar Theodor Mayerhofer, autor niza portreta hrvatskih uglednika i crteža zagrebačkih veduta, bio je angažiran da izradi sve portrete na poznatoj litografiji Muževi ilirske dobe, objavljenoj u Zagrebu 1885, na kojoj je uz najistaknutije ilirce i portret Lisinskog. Na litografiji je uz njegovo prezime Mayerhofer napisao Vratoslav, umjesto Vatroslav, no on možda nije kriv za tu pogrešku. Naime, i u zagrebačkom je tisku skladateljevo ime još za njegova života nekoliko puta objavljeno kao Vratoslav. Ta je pogreška imala i svoj nastavak. Uoči proslave 50. godišnjice Hrvatskoga narodnog preporoda 1885. odlučeno je da se posmrtni ostaci najvažnijih iliraca presele s raznih groblja u tzv. ilirsku arkadu na Mirogoju. Zadatak da izradi medaljone s portretima odabranih iliraca dobio je malo poznati bečki kipar Johann Koloc, koji je uz portret našeg skladatelja ponovno zapisao verziju Vratoslav, jer je jamačno dobio kao predložak litografiju Muževi ilirske dobe.

Nakon mirogojskog portreta, Lisinskog je portretiralo još šesnaest umjetnika. Autori skulptura odmaknuli su se od Županova crteža kao predloška, a izraz odlučnosti i samouvjerenosti kojim u najviše slučajeva zrači lik Lisinskog logičan je, jer se to redovito traži od javnih spomenika. Jedini je apstraktni portret Lisinskog skulptura koju je Vojin Bakić napravio za otvaranje Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski 1973. Do prije nekoliko godina nije bilo natpisa na postolju, tako da je posjetitelje na stubištu dočekivao zagonetan, jedva vidljiv lik.

Vlaho Bukovac portretirao je Lisinskog dva puta, ali unutar grupnih kompozicija. Prvi put bilo je to na slavnom zastoru s temom hrvatskoga narodnog preporoda u zagrebačkom HNK-u 1895. To je jedini portret Lisinskog u cijeloj staturi (djelomično ga ipak zaklanja Ferdo Livadić). Dvadesetak godina nakon toga (1913) Bukovac ponovno slika grupu znamenitih osoba, njih 27, pod naslovom Razvitak hrvatske kulture. Riječ je o zidnoj slici koja se nalazi u velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva. Lisinski je na toj slici jedini predstavnik glazbenika. Zapalo ga je mjesto u drugom redu, a k tome ga gotovo posve zaklanja Stanko Vraz. Ne zna se točno tko je napravio izbor i sugerirao raspored osoba, ali smatra se da je u tome sudjelovao Isidor Kršnjavi.

Lisinski je jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika čiji se spomenik nalazi izvan Hrvatske – u Ljubljani, ispred zgrade Glasbene matice, u nizu portreta slovenskih, hrvatskih i srpskih skladatelja. Kontekst je logičan, jer je u doba postavljanja, 1937, Slovenija bila dio zajedničke države. U našoj zemlji spomenici Lisinskom su, osim u Zagrebu, podignuti još samo u Slavoniji, tj. Daruvaru i Našicama. Razlog je jednostavan – u tim gradovima djeluju vrlo agilna kulturno-umjetnička društva koja nose ime Lisinskog, pa su oni i postavljači poprsja.

Šenoa je kriv za sve

Na kraju vraćamo se pitanju: Kako je Lisinski zapravo izgledao? Našu predodžbu temeljimo samo na jednom portretu s kasnijim varijantama i na često citiranu opisu Augusta Šenoe: „Ja ga nekako pamtim iz svoga djetinstva. Bijaše čovjek omalen, na jednu nogu hrom, te je vazda morao nositi štake. Lice mu bijaše dugoljasto, žučkasto-bliedo, kosu je imao dugu, gladku, bradu je imao španjolsku.“ Lovro Županović, autor monografije Vatroslav Lisinski (1819–1854), život djelo značenje (1969), bio je s pravom oprezan kad je napisao: „Unatoč (...) jasnim književnim opisima, danas ne postoji jednako autentičan likovni prikaz Lisinskoga, (...) zato se danas valja zadovoljiti spoznajom da je Lisinski s likovne strane samo približno poznat.“

Vanja Radauš, Vatroslav Lisinski

Pretraživanje interneta, danas uobičajen način potrage za likovnim prikazima neke osobe, dovest će nas u slučaju Lisinskog do čudnovatih rezultata. Već 2011. dokazala sam kako je Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski „ukrala“ skladatelju njegovo ime i riječ Lisinski postala je, što se Googlea tiče, istoznačnica s dvoranom. Drukčije nije moglo biti ni sa skladateljevim likom: Google za riječ Lisinski daje pregršt fotografija KD Lisinski i tamošnjih zbivanja, a tek nakon 57. slike dolazi lik skladatelja. Valja upozoriti i na jednu bizarnost: kada se u Google utipka ime Ivan (Mane) Jarnović, dobiju se osnovni biografski podaci o tom violinistu i skladatelju iz 18. stoljeća, a uz to je priložen – Mayerhoferov portret Lisinskog! Možda ćete reći da je internet ionako beskrajan izvor podataka u kojem su pogreške prirodna stvar. No borba za očuvanje baštine znači i uporno ispravljanje tuđih pogrešaka. U svakom slučaju, Lisinski je zaslužio dostojno predstavljanje, pa i u virtualnom svijetu.

Izložbe o Lisinskom

U povodu jubileja Lisinskog u Hrvatskoj su postavljene izložbe o njemu, prije svega u knjižnicama i glazbenim školama, prvo u Gradskoj knjižnici u Zagrebu (autor Igor Mladinić, veljača–ožujak), potom u Bjelovaru, Karlovcu, Križevcima i Virovitici, a do kraja godine u planu je i izložba u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

U Zagrebu se mogu pogledati dvije izložbe: Vatroslav Lisinski i Hrvatski glazbeni zavod (autorica Nada Bezić, HGZ, 3. VI–10. XI) i Sjećajući se Lisinskog (autorice Lucija Konfic i Sara Ries, Knjižnica HAZU, 16. X–31. XII). Zajedničko im je zorno prikazivanje lika i djela Lisinskog u glazbenoj topografiji Zagreba (spomen-obilježja, ulica i institucije koje nose njegovo ime i dr.), što pokazuje kako je Lisinski uistinu „glazbeni heroj“ Zagreba. Izložba u HGZ-u kroz arhivske dokumente, koncertne programe, autografe i notna izdanja potvrđuje višeslojnu isprepletenost djelatnosti Lisinskog i HGZ-a za skladateljeva života i poslije. Cilj izložbe u HAZU-u bio je pokazati vrijednu i unikatnu građu koja se čuva u pojedinim jedinicama Akademije. Kako je rekla Lucija Konfic, jedna od autorica, „izloženi su različiti tipovi građe – glazbene, kazališne, muzikološke, dokumentarne, likovne – od 19. stoljeća do danas: od autorovih izvornih partitura, preko prijepisa njegovih skladbi, tiskovina, libreta, kazališnih cedulja, scenografskih i kostimografskih skica, pisama, knjiga i časopisa s primjerima različitih istraživačkih pristupa skladatelju i njegovu radu, do likovnih prikaza skladatelja.“ Među posljednjima ističe se najstarije poprsje s likom Lisinskog, rad Roberta Frangeša Mihanovića iz 1895, koje inače ima trajno mjesto u predvorju Preporodne dvorane. Na izložbi je i reprodukcija portreta Lisinskog Otona Ivekovića u vlasništvu Moderne galerije (portret je objavio Franjo Kuhač u 2. izdanju knjige o Lisinskom). Budući da je izložba bila otvorena uz simpozij, dio je posvećen Jelačiću i Lisinskom, odnosno važnim istraživanjima o životu i djelu Lisinskog. Izložba u Knjižnici HAZU može se posjetiti u radno vrijeme Knjižnice, a ona u HGZ-u dostupna je u vrijeme priredaba i koncerata u velikoj dvorani, koja će, nadamo se, što češće odjekivati zvucima skladbi Vatroslava Lisinskog.