Vrijedno kinotečno djelo

U prosincu ove godine navršit će se desetljeće od objavljivanja DVD-a s restauriranim izdanjem biografske glazbene drame Lisinski, prvoga hrvatskog dugometražnog zvučnog filma redatelja Oktavijana Miletića i scenarista Milana Katića. Djelo izrazito poučna usmjerenja, sjajno restaurirano i naknadno digitalizirano u Hrvatskoj kinoteci, prvobitno je zamišljeno kao srednjometražni kulturno-povijesni film o skladatelju prve hrvatske opere Ljubav i zloba i utemeljitelju domaće orkestralne glazbe. Budući da tadašnje ustaške vlasti nisu tolerirale bilo kakvo afirmativno spominjanje projugoslavenski usmjerena ilirskog pokreta, autori su se klonili toga konteksta, a izbjegavali su i spominjanje Vatroslavova pravog imena Ignac Fuchs, koje je upućivalo na njegovo slovensko-židovsko podrijetlo. Govoreći o filmu za tadašnje novine, scenarist Milan Katić važnost filma snimana na autentičnim lokacijama, pri čemu je u sekvenci prosvjeda na Markovu trgu angažirano više od dvjesto statista, isticao je riječima da njime, dijelom i u riječima naratora koji govori o sudbini darovitih Hrvata, bivaju izraženi „snaga i vrijednost hrvatske kulture“.

Priča filma gledatelja vraća više od stoljeća u prošlost

Premijerno prikazan na Uskrs 1944, koji se te godine poklopio s trećom godišnjicom uspostave NDH, film je dočekan ovacijama, a glumci su stekli veliku popularnost, iako nije dobro primljen od strane vlasti, koja ga je na svečanoj premijeri ignorirala. No interpretacije čitave glumačke postave predvođene Brankom Špoljarom, koji tumači Lisinskog, a u kojoj su i glasovita operna pjevačica Srebrenka Sena Jurinac u ulozi grofice Sidonije Rubido Erdödy te njezin kolega Tomislav Neralić, naglašeno su artificijelne i neuvjerljive, gotovo infantilne. Suvremenom gledatelju praćenje filma mogu otežati i odveć izražena sentimentalnost i posve doslovna verbalizacija baš svih misli i osjećaja ne samo protagonista, što u kombinaciji s teatralnošću te pretjeranim glumačkim gestama i grimasama rezultira nenamjernom komičnošću i anakronošću.

Film koji je i u poslijeratnoj Jugoslaviji dočekan na nož, uz tvrdnje da je riječ o drugorazrednom djelu kojem nedostaje propagandna svrha, zbog čega je bunkeriran sve do slučajnog otkrića 1981, a u kojem se uspješno oslikavaju duh i poetika ilirizma, odlikuju prilično uspjeli pojedini prizori i sekvence, za što su zaslužne fotografija sama Miletića (kojemu je to jedini redateljski projekt), scenografija Vladimira Ivanoviča Žedrinskog i spretno organizirane masovke poput spomenute snimljene na Markovu trgu. Nakon što na samu početku u zagrebačkom HNK-u ravnatelj Boris Papandopulo dade uvod u orkestralnu izvedbu skladbi Vatroslava Lisinskog, priča filma vraća se više od stoljeća u prošlost, kad mladi protagonist radi kao vladin pisar, a živi skromno i od podučavanja djece sviranju glasovira. A kad Lisinskog njegov prijatelj Alberto Ognjan pl. Štriga nagovori da u čast dolaska Ljudevita Gaja u Zagreb uglazbi budnicu Pjesma Hrvata, odnosno Prosto zrakom ptica leti, iz poeme Grobničko polje Dimitrije Demetra, te kad tu budnicu u svom salonu otpjeva Sidonija Rubido, počet će se pisati povijest.