Ukoričena sjećanja

U kojoj je mjeri neka javna osoba uistinu zanimljiva široj javnosti? Odgovor nudi i naklada njezine (auto)biografije. Mjera nečije karizme, svake pa i glazbene, donekle je određena i eksplozivnošću njezina memoarskog štiva, iako se i memoari, poput glazbe same, mogu oblikovati na više načina: pučki i masovno, podilazeći čitateljima, ili rafinirano i suptilno, štivom koje obuhvaća samo ključne, umjetnički relevantne točke iz umjetnikova života. Odluka je, dakako, na autoru i njegovu uredniku. No bez obzira na namjere i strategiju, autobiografija nastaje u kontroliranim uvjetima. Njezin se sadržaj podvrgava mnoštvu filtara koji propuštaju samo ono što se piscu čini relevantno, a izostavljaju nezgodne ili možda sramotne činjenice.

Pišući memoare Čemu služi ovaj gumb (Rockmark, 2018) Bruce Dickinson, proslavljeni pjevač grupe Iron Maiden i samostalni autor, nije previše vodio računa o tome. Tu valja tražiti primarnu vrijednost njegovih ispovijedi, a o tome svjedoči i duhovit, energičan govorni nastup koji je 26. listopada (pod naslovom Večer s Bruceom Dickinsonom) održao u solidno ispunjenoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Sudeći prema knjizi i nastupu, Dickinsonov pristup životu uvijek je bio antiintelektualan, ali pragmatičan bez ostatka. Dakako, pragmatičnost ne znači i podvrgavanje autoritetima: upravo suprotno. Rođen je 1958. u provincijskom engleskom gradiću Worksopu, mjestu u koje, kako je rekao, „cesta ulazi i izlazi, pri čemu je mnogo prometnija druga, izlazna“. Njegov put tipičan je za buduću rock-zvijezdu: odrastao uz baku i djeda, osobnost oblikuje iz otpora i bunta, iz pozicije izopćenika – vanjštinom neugledna, omalena dječaka prisiljena opstati u hladnom, neprijateljski nastrojenu svijetu.

Iako je na čelu grupe postigao golem uspjeh, čini se kako u njegovoj interpretaciji pojam rock-zvijezda postoji samo zato da bi se razobličio, ogolio od standardnog značenja. Sve je mit, kao da želi poručiti: čovjek sam od krvi i mesa poput svih ostalih, s jednakim strahovima i ovozemaljskom tremom – primjerice, u detaljno opisanu susretu s Ianom Gillanom. Uspjeh na svakom polju, pa tako i za mikrofonom rock-sastava, proizlazi samo iz posvećenosti poslu, trudu, fanatičnoj volji, beskrajnoj ambiciji i pozitivnom stavu.

Frontmen Iron Maidena svoju je autobiografiju predstavio u Zagrebu

Dickinsonov nastup svojevrsni je stand-up komičarski šou. Opisujući godine odrastanja, školske muke, poluprofesionalne glazbene početke, razdoblje s grupom Samson i okolnosti prelaska u Iron Maiden, s kojima je u samo godinu dana postigao svjetski uspjeh, Dickinson ne niže tek puke činjenice. Svoj život prikazuje kao slijed duhovitih anegdota – s poukom. Naglo dosegnuta slava djelovala je više kao šok nego kao olakšanje, pa je izlaz iz stanja zbunjenosti i depresije potražio razvijajući interese za druga područja. Stječe se dojam da je glazba tek jedna dimenzija njegova dinamičnog, hiperaktivnog života – o Dickinsonovoj strasti prema mačevanju i aeronautičkim vještinama dala bi se, primjerice, napisati posebna knjiga. No emotivna povezanost ovdašnje publike s Dickinsonom produbila se od trenutka kad se, usred ratnoga kaosa, pjevač sa svojim sastavom 1994. probio u opkoljeno Sarajevo. Ondje je, u Bosanskom kulturnom centru, održao koncert koji će biti središnji događaj u filmu Scream For Me Sarajevo. Slike ratnog užasa utisnuo je poslije u pjesmu Inertia sa solo albuma Skunkworks.

Trosatni zagrebački nastup vitalnog Brucea Dickinsona („Chucka Norrisa rock and rolla“) uključuje i interakciju s publikom te funkcionira kao pomalo atipičan način podvlačenja crte u poodmakloj etapi karijere. No čini se da ne postoji tipičan način; predstavljajući se svojim riječima i iz svoje perspektive, na stranicama knjige ili pred publikom, svatko izabire vlastitu taktiku. Ona prije svega ovisi o umjetnikovu senzibilitetu. Primjeri?

Začudo, donekle sličan, nesentimentalan pristup memoarskom štivu sličan Dickinsonu pokazao je Miles Davis u knjizi Miles – Autobiografija (Green Trumpet, 2011, izvorno 1989). Ekstrovertan, iskričav, beskompromisan i na trenutke šokantan, trubački genij pisao je stilom kojim je i svirao, ne štedeći nikoga, a ponajmanje sebe. Kad i postane pomalo sjetan, to je isključivo radi glazbe same: „Jedino sam o njoj razmišljao, živio sam samo za nju, jedino me ona gurala naprijed, bila je sve što sam potpuno i bezuvjetno volio.“

U skupinu britko-nesentimentalnih memoara ulazi i Život neuništivoga Keitha Richardsa (Profil, 2011). Knjiga je čitka, duhovito napisana i nakrcana najbizarnijim detaljima o autorovu životu, filozofiji skladanja i sviranja, toplo-hladnim odnosima s Mickom Jaggerom i, dakako, o životu Rolling Stonesa kao čeličnoga, neraskidivog kolektiva – iako je već nakon prvih nekoliko stranica čak i najneupućenijem čitatelju jasno da razlika između njega i Stonesa zapravo ne postoji.

Sve je to veoma zabavno i dobro (ili čak izvrsno) napisano štivo, koncipirano u skladu s osnovnim pravilima struke i protkano lucidnim osobnim zapažanjima. Također, u njemu je uistinu mnogo onoga najvažnijeg – glazbe. Čitatelj, primjerice, doznaje sve kreativne motive nastanka Milesova remek-djela Kind of Blue i saznaje na koji je način Richards ugađao gitaru kako bi dobio otvorene štimove – no većih introspektivnih poniranja ovdje nema. Introspekciju ćete, dakako, dobiti u memoarskim zapisima kantautora i kantautorica kao što su Bruce Springsteen, Bob Dylan i Patti Smith (sve troje također su prevedeni u nas). Primjerice, u opširnoj knjizi Born To Run (Profil, 2016) Bruce piše o korijenima svoje dugogodišnje depresije, o glazbi kao masovnom, opojnom, hipnotičkom iskustvu koje kantautora i publiku prisiljava na doživotnu ovisnost. Ona nema izravne veze s potrebom za profitom.

Knjiga njegove suvremenice Patti Smith Tek djeca (Šareni dućan, 2011) osvojila je uglednu američku Nacionalnu književnu nagradu u kategoriji publicistike. Ne bez razloga, jer je – uz iznimku briljantnih, elokventnih Dylanovih Kronika (Algoritam, 2006) – teško pronaći emotivnije rock and roll memoare. Bez obzira na to što se duh klasične rock-ere može iščitati iz svakoga napisanog retka, Tek djeca je ponajprije knjiga o nesebičnoj ljubavi. Prema prijatelju, poznatom fotografu Robertu Mapplethorpeu i boemskom New Yorku sedamdesetih. Enigmatični Dylan, s druge strane, ostaje vjeran sebi – nema tih kronika koje će u potpunosti otkriti njegovu pravu osobnost. No iz te eluzivnosti izvire njegov nepresušni literarni i kantautorski šarm. Neki otkrivaju sve, dok drugi, poput njega, pišući o sebi stvaraju slike i razbuktavaju maštu potvrđujući tek da je riječ o nemirnu duhu koji izmiče konačnom tumačenju.