U spomen herojima Vukovara

Piše Petar Elez

M

eđu brojnim vukovarskim spomenicima, spomen-obilježjima i mjestima sjećanja, koja svojom ratnom ulogom i simbolikom snažno evociraju uspomene na istaknute ljude i događaje iz vremena Bitke za Vukovar, posebno značenje ima Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. Riječ je o muzejskom postavu, otvorenu za javnost 2006, čiji su inicijatori bili dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro, a idejni tvorci Željko Kovačić i Ivica Propadalo. Premda je spomenuto mjesto sjećanja, u odnosu na ostale vukovarske lokacije i objekte memorijalnog karaktera, zbog svog „podzemnog“ smještaja jedva uočljivo u urbanističkoj i arhitektonskoj vizuri grada (izvana na njega upućuje tek poveća konstrukcija „izrešetanoga“ crvenoga križa postavljena iznad vanjskoga ulaza u prostor muzeja – ulaz za hitne prijeme nove bolničke zgrade), neosporno je da ono, kada je u pitanju intenzitet doživljaja traume, stradanja i žrtve vukovarskih branitelja i civila 1991. koji odašilje, uz Spomen-dom Ovčara i Spomen-obilježje na Ovčari, na posjetitelje ostavlja dojam duboke emocionalne potresenosti.

Vukovarska bolnica, Ovčara i vodotoranj važna su mjesta u hrvatskom povijesnom pamćenju

Riječ je o multimedijskom muzejskom postavu smještenu u za tu svrhu adaptiranu bolničkom atomskom skloništu, dijelu suterena i hodniku koji povezuje staru i novu zgradu Vukovarske bolnice. U spomenutom su se prostoru, tijekom opsade i bezumna granatiranja Vukovara 1991. JNA i paravojnih srbočetničkih formacija, liječnici, medicinske sestre te ostalo bolničko osoblje na čelu s ravnateljicom vukovarske ratne bolnice dr. Vesnom Bosanac skrbili za ondje smještene ranjenike i civile te nerijetko obavljali vrlo zahtjevne operativne zahvate nad ranjenim hrvatskim braniteljima, civilima, ali i zarobljenim neprijateljskim vojnicima.

Grad pod zemljom

S obzirom na vizualni doživljaj najreprezentativniji dio muzejskog postava nalazi se u prostorijama (spavaonicama) atomskog skloništa čiji namještaj (uglavnom bolnički kreveti zbijeni i postavljeni jedan do drugoga ili jedan iznad drugoga) i izvorna medicinska oprema kakva se u bolnicama koristila prije tridesetak i više godina uspješno „prenose“ posjetitelja u ratno vrijeme, u kojem prema riječima dr. Bosanac „cijeli jedan grad živi pod zemljom, u skloništima i podrumima“ i u kojem su „ostale samo ruševine ispod kojih izlaze još uvijek živi ljudi“. Osim izostanka dnevnog svjetla, zbog čega se cijeli prostor skloništa doima kao da je odijeljen od ostatka svijeta, dojam mučne praznine prepune egzistencijalne nesigurnosti i nervoznoga iščekivanja sutrašnjice dodatno naglašavaju gluhe i nijeme gipsane lutke koje prikazuju ranjenike, medicinsko osoblje, djecu, novorođenčad, kao i ostale „žitelje“ bolničkog skloništa, ali i snimke radijskih izvješća Siniše Glavaševića, čiji glas, njemu svojstvenim ritmom upornosti, odjekuje klaustrofobičnim podrumskim prostorom. Dojmljiva je također prostorija čiji su zidovi obloženi zrcalima i čiji je jedini inventar crveno osvijetljen oltar u obliku kocke u kojoj se bez prestanka putem audiosnimke jedno za drugim izgovaraju imena žrtava.

Jedan od ciljeva muzejskog postava jest i upoznavanje posjetitelja sa širim povijesnim kontekstom i kronologijom ratnih zbivanja, napose onih čije su se posljedice izravno odražavale na rad i prilike u Vukovarskoj bolnici. U tu se svrhu mogu pogledati i poslušati audiovizualne snimke svjedočenja dr. Vesne Bosanac, dr. Jurja Njavre, kao i drugih svjedoka, od kojih neki nisu preživjeli ulazak neprijateljskih vojnika u Bolnicu. Na bijelim keramičkim pločicama kojima je obložena donja polovica jednog od zidova podzemnog prolaza između nove i stare bolničke zgrade, a koji je tijekom tromjesečne opsade Vukovara i sam korišten za smještaj ranjenika, zapisani su u nizu, kao na svojevrsnoj vremenskoj lenti, najvažniji događaji. Počinje od postavljanja barikada „u selima s pretežito srpskim stanovništvom“ te prijema prvih ranjenika i žrtava velikosrpske agresije na području tadašnje općine Vukovar 2. travnja 1991., preko pokolja 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. svibnja 1991., imenovanja dr. Vesne Bosanac ravnateljicom Medicinskog centra Vukovar 25. srpnja 1991. i pripreme bolnice za rad u ratnim uvjetima, do otvorenog ratnog djelovanja JNA i paravojnih srpskih snaga, odnosno sve učestalijeg bombardiranja Vukovara i Vukovarske bolnice, počevši od 25. kolovoza 1991. Zbog spomenutih okolnosti, odnosno neposredne životne opasnosti, pacijenti (uglavnom ranjenici), civili i bolničko osoblje, bili su prisiljeni napustiti gornje etaže te se spustiti u suteren i atomsko sklonište. Spomenuta kronologija sadržava i podatke o broju u Bolnicu primljenih ranjenika (po pojedinim danima), podatke o broju poginulih branitelja i civila (prema dobi, spolu i mjestu pogibije) i zaposlenika Bolnice, kao i podatke o konvojima koji su, probijajući se do Vukovara tzv. Kukuruznim putem, osobito tijekom rujna 1991, opskrbljivali Bolnicu lijekovima, hranom i liječničkim osobljem iz drugih dijelova Hrvatske, a iz nje na povratku odvozili ranjenike.

Zabilježene su tako i vijesti o neprijateljskoj opstrukciji konvoja koji je prevozio humanitarnu pomoć u Vukovar 11. listopada 1991, kao i vijesti o mukotrpnoj evakuaciji 112 teških ranjenika iz Vukovarske bolnice konvojem Liječnici bez granica (Medicins sans frontiere), koja je trajala više od 14 sati. Važno je napomenuti da je Vukovaru i Vukovarskoj bolnici pomoć dostavljana i poljoprivrednim zrakoplovima, tzv. Antonovima. U zidnoj je kronici navedeno da je posljednjih „6 sanduka sa po 150 kg materijala“ Vukovarskoj bolnici uz pomoć padobrana dostavljeno 12. studenoga 1991. Osobito su potresne vijesti koje se odnose na bombardiranje bolnice s dvije, 250 kg teške avionske bombe (tzv. krmače), 5. listopada 1991. Tom je prigodom jedna od bombi „raznijela vanjski dio zgrade i drugi kat“, dok je druga „probila krov i sve betonske ploče nove bolničke zgrade (pet ploča) te pala na krevet između nogu pacijenta (P. V., 45 godina), ali ga nije ozlijedila“. Jednako traumatično bombardiranje bolnice dogodilo se i 31. listopada 1991, kada je jedna zrakoplovna bomba eksplodirala „u zemlji nad atomskim skloništem te urušila ulaz u sklonište, pri čemu su beton i ruševine pali na pacijenta P. T. (34 godine), koji je teško ozlijeđen, ali je preživio“, dok je „druga bomba eksplodirala pred ulazom u protuatomsko sklonište i u bolničkom dvorištu načinila krater dubok 3-4 metra“. Tragovi spomenutih bombardiranja u obliku rupa u stropu i danas su vidljivi posjetiteljima bolničkog muzeja.

Temelj zdravog društva

Kronika ratnih događanja bolničkog muzejskog postava posjetiteljima jasno daje do znanja da je intenzitet granatiranja i bombardiranja Vukovara i bolnice bivao sve veći od druge polovice listopada, odnosno od početka studenoga 1991. U takvim se okolnostima rapidno povećavao priljev ranjenika u Bolnicu, ali i pojava plinske gangrene, dok su istovremeno zalihe lijekova, sanitetskog materijala i hrane bile sve manje. Između ostalih zabilježena je vijest da je u Vukovarskoj bolnici 9. studenoga 1991. „nakon samo 25 tjedana trudnoće“ rođeno dijete, „nedonošče teško 800 grama“, koje je potom bilo „smješteno u jedini inkubator u protuatomskom skloništu bolnice“. Kronika događanja završava padom Vukovara u neprijateljske ruke, opstrukcijom prethodno potpisana Protokola sporazuma o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji Vukovarske bolnice od strane JNA i ulaskom pripadnika JNA i paravojnih srpskih postrojbi u Bolnicu 19. studenoga 1991. Uskoro započinje „selekcija“, odvođenje i likvidacija dijela bolničkog osoblja i ranjenika, u čemu „osloboditeljima“ zdušno pomaže i dio pripadnika bolničkog osoblja srpske nacionalnosti, kao i pojedini ranjeni neprijateljski vojnici. Posljednje vijesti „zidne kronike“ muzejskog postava opisuju izvođenje „400 ranjenika, zaposlenika i članova njihovih obitelji i drugih civila“ kroz sporedni bolnički izlaz rano ujutro 20. studenoga 1991, s tim da se „mnogi od izvedenih nikad se nisu vratili; najmanje 264 osobe ubijene se na raznim stratištima, najviše na Ovčari…“. Ondje je strijeljano 200 osoba (193 osobe identificirane su).

Na keramičke pločice na kojima su zapisani podaci o najvažnijim zbivanjima nastavljaju se pločice na kojima su u crnim okvirima zapisana imena i prezimena zaposlenika ratne bolnice ubijenih na Ovčari (20), zaposlenika ratne bolnice ubijenih tijekom napada na grad i nakon okupacije grada (12), ostalih osoba odvedenih iz vukovarske bolnice, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari i potom identificirani (170), osoba odvedenih iz Vukovarske bolnice kojih su posmrtni ostaci ekshumirani na raznim lokacijama i potom identificirani (18), dok su u sivim okvirima zapisana imena i prezimena zaposlenika Vukovarske bolnice koji su zarobljeni, a vode se kao nestali (4) te osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice, a još nisu pronađene i identificirane (57).

Vukovarska bolnica i Ovčara odavno su postala važna mjesta u hrvatskom povijesnom pamćenju. O tome između ostaloga svjedoče i brojne učeničke ekskurzije koje posjećuju spomen-obilježja i mjesta sjećanja s njima povezana. Povijest Bitke za Vukovar povijest je heroja i njihovih vrlina. Vrlina kao što su domoljublje, poštenje, hrabrost i žrtvovanje za opće dobro. Upravo su one temelj svakoga zdravog društva i zalog sretne budućnosti. Zbog toga je nadasve važno osigurati da se priče o vukovarskim herojima i mučenicima, kao i o njihovim vrlinama, nastave pričati i stručno prezentirati i nadolazećim generacijama budućnosti.