Tradicija mora biti poticaj za novu kreativnost

Ususret proslavi pet stoljeća prvoga objavljivanja Judite neobičan je roman Marulov san, „glumeći“ Marka Marulića, napisao Dino Milinović. Knjiga će nakon dvorca Vitturi u Kaštelima biti predstavljena i 7. studenoga u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. Autor je rođen 1959. u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju. Magistrirao je na pariškoj Sorbonni, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti tog fakulteta. Nagrađen je za knjigu Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti. Objavio je četiri romana: Kradljivac uspomena (2002), Tamo gdje prestaje cesta (2007), Skriveno (2013) i Marulov san.

Ususret proslavi pet stoljeća prvoga objavljivanja Judite neobičan je roman Marulov san, „glumeći“ Marka Marulića, napisao Dino Milinović. Knjiga će nakon dvorca Vitturi u Kaštelima biti predstavljena i 7. studenoga u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. Autor je rođen 1959. u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju. Magistrirao je na pariškoj Sorbonni, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti tog fakulteta. Nagrađen je za knjigu Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti. Objavio je četiri romana: Kradljivac uspomena (2002), Tamo gdje prestaje cesta (2007), Skriveno (2013) i Marulov san.

Roman Marulov san posveta je polutisućljetnoj obljetnici prvog izdanja Judite i „ocu hrvatske književnosti“. Što je nama Marko Marulić danas, i kada prođe Mjesec hrvatske knjige?

Marulić je figura koju većina ljudi u Hrvatskoj zna kao „oca hrvatske književnosti“. Velik broj prepoznaje ga na osnovi javne skulpture, u Splitu, Zagrebu i drugdje. Ne znamo, međutim, kako je doista izgledao, nije nam sačuvan nijedan njegov portret, premda je živio u vrijeme kada su portreti u aristokratskim obiteljima uobičajena praksa. Primjerice, portret njegova prijatelja Tome Nigera naslikao je poznati venecijanski slikar Lorenzo Lotto. Namjerno spominjem izostanak njegova pravog lika, jer je to, čini mi se, pomalo i Marulićeva sudbina: on je veličina u književnoj povijesti, on je Meštrovićeva skulptura, ime na pločama s nazivima trgova, ulica, osnovnih i srednjih škola, ali o stvarnom čovjeku znamo relativno malo, nismo sasvim sigurni ni koja je njegova kuća u Splitu. S druge strane, o Splitu Marulićeva doba znamo mnogo i nema razloga da ne pokušamo „zamisliti“ Marulića u njegovoj stvarnoj, životnoj okolini, sa svakodnevnim brigama i radostima, u trenutku kada se stari svijet oko njega stubokom mijenja – tu su zemljopisna otkrića, reformistički pokret u Crkvi, turska osvajanja. Istovremeno „san svih snova“ i dalje je idealizirana slika antike, na kojoj su Marulić i njegovi prijatelji odrasli. To je, ukratko, i kontekst moga posljednjeg romana Marulov san.

Snimio MIRKO CVJETKO

Opstala je književnost i Marko Marulić u lektiri pet stoljeća poslije, ali kao da riječ gubi na snazi – jaka, proživljena, napisana, izmišljena, ali riječ. Što su uz tehnološku diktaturu uzroci devalvacije riječi?

Možda ih ima previše. U jednom trenutku može se učiniti da smo sve čuli, sve vidjeli. Ah, tout est bu, tout est mangé. Plus rien à faire... jadikuje Paul Verlaine. Riječi stižu sa svih strana, iz nikad raznovrsnijih aparata, na svakom koraku, posvuda netko nekomu nešto govori, samo što u svemu tome nema pravog dijaloga, sve se svodi na to da govorimo u neku plastičnu opnu, u prazno. Hermann Hesse opisuje degradaciju kulture u „feljtonističkom razdoblju“ kao „poništenje vrijednosti riječi“. U kazalištu glumci stoje na pozornici i šute, ili se toliko deru da poželite ustati i otići. Možda je zato u proteklih dvadesetak godina suvremeni ples postao tako popularan, svodeći komunikaciju na nijemi govor tijela. Računalo nam je omogućilo da pišemo brže i lakše no ikada prije, to znači i u većim količinama. Sjećam se s koliko sam opreza pisao na pisaćoj mašini, na kojoj nije bilo tako jednostavno izbrisati napisano, ubaciti dodatnu riječ, promijeniti raspored rečenica… Možda bismo trebali, kao François Rabelais, „zalediti“ riječi, da ostanu neko vrijeme smrznute visjeti u zraku, da ih ponovo naučimo cijeniti. Samo u rukama pravih autora postajemo svjesni njihove inherentne kvalitete da uprizoruju naše najdublje misli. U konačnici, Riječ misao sinonim je za stvaranje, ona „bijaše u početku“, lebdjela je nad vodama – za mene je to jedna od najljepših slika u književnosti općenito.

Lebdeći uz Marulov san stoji i da je on povijesni krimić, ali prije svega hommage humanističkoj kulturi renesansnoga Splita. Jesu li gradovi drukčiji zato što „othodu velikani“ ili su razlozi dublje prirode?

Lewis Mumford rekao je da je grad najveće čovjekovo umjetničko djelo, od grčkoga polisa do danas. Svaki je pojedinac samo dio toga živog organizma, pa tako i Marulić i njegovi prijatelji; oni osjećaju da su dio cjeline koja ih nadilazi. Zato mi je jedan od najdražih likova u romanu kancelar, čovjek iz naroda, Poljičanin, koji se mora brinuti za to da grad funkcionira u trenutku kada pristižu izbjeglice iz zaleđa, kada se ne zna što će biti s urodom na poljima u okolici grada, kada nema dovoljno kruha, vojnika, kamena za obnovu zidina, kada raste strah od zaraze. Ti kancelari obično su oni anonimni atlasi koji podmeću leđa da bi nebo ostalo tamo gdje mu je mjesto, a ne palo na zemlju. No što bi bio Split da nije imao Marulića, ili Zagreb bez Šenoe?

Ili Klis bez uskoka. Opsada glasovite utvrde, neizvjesnost dana u Splitu na prijelazu u 16. stoljeće iščitava se i kao prisjećanje na događaje u Domovinskom ratu. Kako o(p)stati s tom istraživačkom strašću kada je prioritet obrana domovine?

Doista, kako? Svatko ima svoj odgovor. Marulić bi volio da može pograbiti mač, ako treba poginuti u boju. Nije to puka retorika, kako bismo danas mogli pomisliti. Dva su mu brata poginula u obračunu s Turcima. Brojni Marulićevi epigrami posvećeni su njegovim sugrađanima i prijateljima stradalima u ratu. Za Marulića i njegovo doba rat je svakodnevnica i zato ne smijemo shvatiti kao patetiku kada u epitafu poljičkome knezu Žarku Dražojeviću kaže: „Jer junaku je draže da mač probode mu grudi, / Nego uz sramotni bijeg sebi da potraži spas“. To je njegov credo. Problem je u tome što je Marulić navršio pedesetu; jedino što mu preostaje jest da se bori perom, kao što je činio Maruliću dobro poznat Firentinac Coluccio Salutati, čije su epistole bile „opasnije od konjičkog odreda“. Za nas, srećom, rat nije svakodnevnica; možda je trauma tim veća kada se ipak dogodi. Kako izbjeći sjećanja na dane kada su dnevno pristizali vlakovi s prognanicima iz Vukovara i Slavonije? Ponovo nam se primiče tužna obljetnica. Zato mi nije bilo teško zamisliti Marulića kako na gradskim vratima dočekuje „jadnu povorku staraca, žena i djece sa zavežljajima, umornih i praznih očiju; neki sjedaju na zemlju i u očaju skrivaju glavu među ruke, drugi stoje i ogledavaju se, u nadi da će ugledati nekog svog, nekog poznatog“. To su stvarni ljudi koje sam viđao u jesen 1991. na Glavnome kolodvoru u Zagrebu. Čemu služi književnost ako ne za to da uhvati taj trenutak ljudske sudbine (tvojih ljudi, tvoga naroda) i otrgne je zaboravu, prolaznosti?!

Ništa bez sjećanja i pisanja. Zanimljivo, osim činjenicama i humorom propitkujete povijest, primjerice, glede Judite i njezina odnosa s Holofernom. Je li glava na pladnju ona Ivana Krstitelja ili Holoferna, jesu li slične Saloma i Judita?

Povijest ima „spomeničku“, monumentalnu stranu, ali i smiješnu, često apsurdnu stranu, koju su istraživali brojni književnici. Nakon što su generacije čitale određeni tekst na isti (dogmatski) način, samo je pitanje vremena kada će netko poželjeti pročitati ga drukčije. Neke od novih interpretacije mogu mirisati na svetogrđe, neke doista i jesu svetogrđe (ne samo u odnosu na religijske tekstove, već i na književne klasike), ali moramo priznati da su tako nastale i neke od najljepših stranica svjetske književnosti, primjerice u Majstoru i Margariti Mihaila Bulgakova. Mislim da su takvi ogledi s uzorima iz prošlosti dio dijaloga, koji se odvija ne samo sa živima nego i sa svima onima koji su davno prije nas zakoračili u istom smjeru. Što se tiče Judite, već je drevnim tumačima starozavjetnih priča u oči upala činjenica da hvalimo ženu (pritom udovicu), koja je, da bi spasila svoj grad od osvajača, ponudila svoje tijelo u zamjenu. Marulić ne propitkuje njezine motive, za njega je ona jednostavno heroina, ali možemo li biti sigurni da i njemu takva misao nije pala na pamet, barem na tren? Uostalom, Judita je dovršena 1501. godine, a tiskana tek dvadeset godina poslije. Nitko, koliko mi je poznato, nije našao prihvatljiv odgovor na pitanje zašto je tako dugo čekala u ladici.

Pitanje Jerolima Papalića Maruliću iz romana Marulov san isto je kao i vama: u kojoj se mjeri autor smije poigravati činjenicama i interpretirati ih na svoj, netko bi mogao reći, proizvoljan način?

Ljudska priroda, odnosno sklonost izmišljanju (maštanju), vjerojatno je jedan od razloga nastanka književnosti. Zamišljam stare Grke kako leže na plaži i promatrajući oblake izmišljaju priče o bogovima i junacima. Jednom sam prigodom naišao na anonimnu preporuku piscu s kraja antike: „Napiši priču. Budi siguran da je priča dobra. Ne brini se ako nije istinita.“ Ili Filostrat: „Mašta je bolji umjetnik od stvarnosti, jer može i ono što stvarnost ne može.“ Mogli bismo citirati u nedogled. Ali shvaćanje Riječi, od evanđelja naovamo, podrazumijeva da je riječ istinita, ili bi trebala biti. Ali što bismo tada svi mi koji se laćamo pera i koje već prva rečenica odvlači u svijet „onkraj stvarnosti“?! Dakako da je svako pisanje svojevrsna manipulacija; dobar je primjer Dan Brown i njemu slični, koji se toliko spretno poigravaju činjenicama, da je velik broj ljudi sklon povjerovati da je sve što napišu ravno Otkrivenju.

Osim duhovitošću, Marulov san prožet je duhovnošću, usklađivanju između Lukrecijevih stihova i svjesnosti o Stvoritelju, uredniku svih ljudskih planova.

To usklađivanje, kako kažete, bilo mi je važno, jer sam htio pokazati dvije strane renesansnoga humanizma. Opijenost antičkom kulturom, ljubav za antičke spomenike s jedne strane te zaokupljenost moralnim pitanjima u duhu kršćanstva, to su dva pola u životu Marka Marulića, prepoznatljiva u njegovim djelima, poglavito u Glasgowskim stihovima, koje je tako lijepo preveo i priredio Darko Novaković, a izdala Matica hrvatska. Sve to vodi me natrag do Klasične gimnazije u Zagrebu i do teme kojom se bavim od vremena studija na Sorbonni u Parizu, a to je odnos između antičke kulture, koju, među ostalim, predstavlja Lukrecije, i kršćanstva. Mnogi misle da je pritom došlo do velikog sudara, neke vrsti Armagedona. To ipak nije tako; sukoba je bilo, bilo je krvavih progona kršćana (koje su neki povjesničari pokušavali umanjiti), pa rušenja poganskih hramova (koje su neki povjesničari odveć naglašavali), ali na duhovnoj razini došlo je do simbioze platonizma i nove religije i postupne akulturacije kršćanstva, i to tako što je helenističko-rimska civilizacija prihvatila Dobru vijest, a kršćanstvo zauzvrat brojne tekovine antičke kulture, poglavito sliku. Kako zamisliti europsku kulturu bez „lijepog anđela“ na portalu katedrale u Reimsu ili Sikstinske kapele i Michelangela?

Postoji i konstanta negativnoga koja je preživjela stoljeća – licemjerje, prijetvornost, doušništvo, izdaja. Što pojedinac može učiniti kada sustav donosi presude i vodi politiku na štetu malog čovjeka, jer on nema pojma o globalnim procesima?

Moja prethodna tri romana govore o igrama moći u današnjem svijetu, od Hrvatske 90-ih prošloga stoljeća, do Iraka s početka novog milenija. To je rezultat iskustva koje sam stekao posjećujući međunarodne konferencije dok sam radio kao tajnik Hrvatske komisije za UNESCO ili savjetnik za kulturu u veleposlanstvu u Parizu. Ni Marulićevo vrijeme nije toga bilo lišeno, ali nisam htio previše na tome ustrajavati, drugi aspekti romana bili su mi važniji. Ipak, htio sam Marulića staviti u odgovarajući geostrateški okvir, s Turcima u zaleđu, Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom na izdisaju i Mletačkom Republikom koja mudro i pragmatično, koristeći se svim sredstvima na raspolaganju, štiti svoje interese duž istočne jadranske obale.

Postoji li oduševljenje, iskonsko divljenje koje izaziva poeta doctus i danas, kada živimo u teroru senzacionalizma?

U svijetu zagušenu komunikacijskim mrežama i lako dostupnim informacijama svake vrste teško je orijentirati se. Moja generacija imala je temelje koje smo naslijedili od roditelja, obitelji, škole, društva… Taj kontinuitet nikada nije bio doveden u pitanje, premda smo i sami prošli kroz razdoblje velikih promjena, od flower-power-revolucije, do pada Berlinskoga zida 1989. i propasti komunizma. Danas su tradicionalni obrasci prijenosa kulture ugroženi, nastao je jaz među generacijama, prije svega zbog nove tehnologije koja na prvi pogled otvara sva vrata, ali, kao u priči o Pandorinoj kutiji, skriva mnoge za društvo štetne posljedice. Mislim da treba upozoravati na važnost kontinuiteta u društvu, od okupljanja za obiteljskim stolom do druženja u krčmi, pjevanja u zboru, razgovora s prijateljima na uglu poslije škole… Dobra ilustracija problema jest tišina na školskim dvorištima u vrijeme odmora, s učenicima koji su se zavukli svaki u svoj kut s pametnim telefonom u ruci. Marulić, znan među svojima i kao „učeni pjesnik“ (poeta doctus), jedan je od mogućih role-modela u hrvatskoj kulturi. Ali zato ga treba popularizirati u školama, učiniti ga junakom filmova ili televizijskih serija, oživiti ga. Umjesto toga mi raspravljamo o tome treba li nam on u školskoj lektiri ili ne. Zapravo, ta me polemika i potaknula na pisanje Marulova sna.

Dopustite odmak od Marulova sna jednom anegdotom. U slavonskoj seoskoj školi upitao sam koje su im knjige hrvatskih autora (živih i mrtvih) potrebne za knjižnicu. Odgovor ravnatelja bio je u stilu „a znate što se čita, Harry Potter i slična djela“. Ne prozivajući nikoga, ne spaljujući knjige, ipak pitanje – može li se domaćom knjigom protiv svjetskoga marketinga?

Ne da se može, već se mora. To mora biti trajna, smišljena strategija, na razini države. Razmišljanje prema kojemu treba prepustiti školarcima da sami biraju lektiru ne čini mi se realnim. Svi će reći isto što i ravnatelj kojega ste spomenuli. Harry Potter dobio je dovoljno reklame i bez naše pomoći, kao i trenutno popularni skandinavski autori krimića. Hrvatski autori moraju imati povlašten status, koliko god se to nekomu činilo kao diskriminacija. I daleko veće i bogatije zemlje štite svoju književnost i svoj jezik. Imamo dovoljno dobrih autora, kojima je potrebno dati više prostora, od mjesta u izlozima knjižara do medija i različitih edukativnih programa, kao što je to bio projekt Pisci na mreži, Ruksak (pun) kulture ili projekti Društva hrvatskih književnika koji se odvijaju i u ograncima. Ima izvanrednih primjera diljem Hrvatske, od već dokazanih manifestacija kao što su Pulski sajam knjige i Knjiga Mediterana u Splitu, do zaraznog entuzijazma u knjižnicama kao što je ona Božidara Ogrizovića u Zagrebu, ili Gradska knjižnica Kaštela, koja već nekoliko godina organizira natječaj za najbolji neobjavljeni povijesni roman. Skeptici uvijek izvlače argument tržišne logike, ali to je vrlo elastičan pojam; mislim da možemo – i moramo – utjecati na tržište tako da ono prihvaća domaće autore i domaću knjigu. Kao i u slučaju hrvatskoga filma, koji će, ako ga publika prihvati, uvijek biti gledaniji nego strani film, isto se može postići i promidžbom domaće knjige. Važnu ulogu, možda i najvažniju, pritom imaju mediji, ispred svih Vijenac, koji ove godine slavi 150. godišnjicu, na što svi možemo biti ponosni i na čemu vam čestitam.

Uza zahvalu ide i često pitanje. Jesu li mjerodavne ustanove svjesne naše baštine, onoga što imamo i što bismo trebali čuvati?

Siguran sam da bi svi koji nas bolje poznaju rekli da se Hrvatska skrbi za baštinu i da su Hrvati ponosni na svoju prošlost. Imamo dobru konzervatorsku i restauratorsku službu, imamo mnoštvo izložbi i manifestacija, baština je sve više dio turističke ponude… Ali, shvaćanje baštine kao aduta u turističkoj promociji trebala bi pratiti svijest o važnosti baštine za memoriju zajednice. Zato Marulić toliko ustrajava na očuvanju rimskih starina u Saloni (u romanu jednako kao i u sačuvanim spisima). Jasno, nikada nećemo moći zaštititi čitavu baštinu, jer to bi značilo muzealizaciju društva, kraj povijesti; tradicija ne smije biti u sukobu s modernim, već mora biti poticaj za novu kreativnost. Prije svega, treba biti sustavan. Uskoro ćemo obilježiti petostoljetnu obljetnicu Marulićeve Judite; ne sumnjam da će biti mnogo proslava i svečanih skupova, možda i pokoji novi kip. Istovremeno najveći dio hrvatske književnosti iz vremena renesanse, u velikoj mjeri na latinskome, sve do danas nije preveden i objavljen. Pravi posao u kulturi uvijek se odvija podalje od reflektora i kamera, u tišini radnoga kabineta. Ali bez toga nema trajnog rezultata, ni traga u prostoru i vremenu. Sve što ćemo imati bit će intervencije, akcije, performansi, pamtljivi koliko i jučerašnje novine.

Ako se našalimo, danas portali umjesto novina još više njeguju zaborav. Ali vratimo se neprolaznom. Kada bi vas stranac upitao da navedete pet najvažnijih hrvatskih spomenika kulture, što biste odgovorili?

1. Dioklecijanov mauzolej u Splitu (jer je mauzolej velikoga cara, najstarija katedrala i prebogat muzej); 2. katedrala u Šibeniku (jer je jedna od najveličanstvenijih građevina koje znam, dokaz graditeljskog i klesarskog genija domaćih škarpelina, žbocadura i kavadura); 3. kapela sv. Ivana Trogiranina u katedrali u Trogiru (jer sadrži neke od najljepših renesansnih skulptura općenito); 4. stonske zidine (jer su jedne od najduljih u svijetu, ujedno dokaz što može učiniti mala republika kada se pametno i sustavno brine o svojim interesima); 5. dvorac Trakošćan (jer me podsjeća na ulogu plemstva u hrvatskoj kulturi i zato jer imam fotografiju s ocem na obali jezera podno dvorca). Da bih stigao do 20. stoljeća, do moderne i suvremene umjetnosti, trebalo bi mi, kako vidite, ponuditi veću mogućnost izbora.

Ove godine deklasificirani su tajni dokumenti glede Seusova blaga. O tom slučaju napisali ste i knjigu.

Seusovim blagom bavio sam se, igrom slučaja, od trenutka kada su se predmeti iz zbirke pojavili na aukciji u New Yorku 1990. godine, gdje sam u to vrijeme živio. Sve se to poslije našlo u knjizi Seuso: autopsija jednog slučaja (AGM, 2016). Riječ je o jedinstvenom nalazu rimskih predmeta od srebra iz 4. stoljeća koji je mogao završiti u našim muzejima, ali bio je rat i otkup arheološkog blaga nije bio prioritet. Možda još nije kasno za otkup dijela te fascinantne zbirke (veći dio u međuvremenu je otkupila mađarska vlada). Glede deklasificiranih dokumenata, još ih nisam stigao proučiti; sudeći prema člancima koji su se u međuvremenu pojavili u novinama, oni ne sadržavaju ništa bitno novo. Moram reći da sam o Seusovu blagu mnogo razgovarao s tadašnjom ministricom kulture i kasnijom veleposlanicom RH pri UNESCO-u, Vesnom Girardi-Jurkić, koja nas je prerano napustila. Bila je izvanredna žena i stručnjak i dobra predstavnica Hrvatske u Parizu, gdje je njezin salon ubrzo postao poznat među diplomatima. Drago mi je da su nedavno u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izašli njezini razgovori za medije i da sam mogao napisati predgovor za tu knjigu.

U prošlom broju Vijenca pisano je i o otkriću Flore Turner nepoznatoga kipa Jurja Dalmatinca. Koliko je nužno osvijestiti važnost otkupljivanja velikih umjetničkih djela?

Moramo odati priznanje Flori Turner, jer je u Londonu učinila vrijedne stvari za hrvatsku kulturnu baštinu. Njezin je uspjeh utoliko veći što naša kulturna diplomacija nikada nije sustavno organizirala kanale planiranja i financiranja, pa se većinom svela na pojedinačne inicijative. U svakom slučaju, povratak svake umjetnine koja ima veze s Hrvatskom važan je događaj. Iz Hrvatske se stoljećima odnosilo; ono što danas posjedujemo, to su reliquiae reliquiarum nekoć bogate baštine. Krađe umjetnina u Hrvatskoj bilo je napretek, bilo da je riječ o institucionaliziranom odljevu (u Beč, Italiju i drugamo), ili o čistom razbojništvu (kao što je bila krađa slika iz Strossmayerove galerije starih majstora 80-ih godina prošloga stoljeća). Vrhunac je pljačka iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja je sadržaj moga prethodnog romana Skriveno. Da se vratimo Jurju Dalmatincu: veselim se novom otkriću i nadam se da ćemo ga uspjeti otkupiti. Međutim, ne bih želio da ga zaborave negdje u skladištu, daleko od pogleda, kao što se to dogodilo sa skulpturom poznatoga renesansnog kipara Franje Vranjanina (Laurane), koju je Ministarstvo kulture otkupilo za velike novce 90-ih godina u Londonu (ako se dobro sjećam, i tada zaslugom Flore Turner). Već sam jednom u Vijencu postavio pitanje te skulpture, nadam se da će dva puta biti dovoljno.

Kad već spominjete krađe umjetnina, zanimljiva je priča o srednjovjekovnom relikvijaru iz zagrebačke prvostolnice.

Točno, i srednjovjekovni relikvijar iz Riznice zagrebačke katedrale, poznat kao „bjelokosni plenarij“, također je svojevremeno ukraden i prodan u Ameriku, da bi 1930. srećom ipak bio vraćen u Riznicu, u koju je spretni lopov u međuvremenu podmetnuo kopiju. Ta priča također zaslužuje roman, jer riječ je o jednoj od najvrednijih umjetnina iz vremena osnutka Zagrebačke biskupije (kraj 11. stoljeća). To je bila tema moga doktorata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji trenutno pripremam za izdanje, ponovo u suradnji s Hrvatskom sveučilišnom nakladom. Možda ćemo tada imati priliku porazgovarati više i o toj temi.

Na kraju razgovora, kako s odmakom poimate golemi požar 15. travnja u pariškoj katedrali Notre Dame? Je li svijet svjestan Quasimodovih „pougljenjenih suza“?

Vijenac mi je netom nakon katastrofe u Parizu pružio priliku da zabilježim svoja razmišljanja, na čemu sam zahvalan. Ne znam što bih tomu mogao dodati, osim reći da me nesretni događaj potaknuo da ponovo zavirim u literaturu o katedralama i gotičkoj arhitekturi općenito, da se prisjetim graditeljskog i duhovnog elana koji je zahvatio Europu u 12. i 13. stoljeću, od Nôtre-Dame u Parizu, do zagrebačke katedrale Uznesenja blažene Djevice Marije, koja, nažalost, nikada nije dovršena prema izvornome konceptu iz 13. stoljeća. To me podsjetilo u kojoj mjeri stara Europa još živi i koliko joj nova Europa duguje. Jacques Le Goff govori o „strukturama dugog trajanja, temeljima kolektivnog identiteta muškaraca i žena koji su generacijama živjeli zajedno“. To je ujedno poruka koju bih želio prenijeti čitateljima svojim novim romanom, posebno mladima. U skladu s motom staroga Matičina Vienca, podučiti i zabaviti, kako je u svome pogovoru zapisao dragi i mudri Vinko Brešić.