Što je nama Lisinski?

Kao jedna od središnjih skladateljskih ličnosti prve polovice 19. stoljeća, Vatroslav Lisinski ostavio je neizbrisiv trag u povijesti hrvatske kulture. Stvaralačkim radom bavio se jedanaest godina, a njegov opus broji gotovo 150 izvornih skladbi te 25 obradi i zapisa hrvatskih i stranih narodnih melodija. Iako se danas po njemu zovu najveća koncertna dvorana u Hrvatskoj, nagrade, glazbene škole, ulice, preminuo je u bijedi, posljednjih godina života prisilno napustivši glazbeni poziv.

Vatroslav Lisinski rođen je 8. srpnja 1819. u Zagrebu kao Ignacije Fuchs. U gimnaziji je počeo prihvaćati ideje hrvatskoga narodnog preporoda, a usporedno s time glazbenu poduku dobivao je od orguljaša Jurja Sojke te Jurja Karla Wisner-Morgensterna, jednog od utemeljitelja zagrebačkog Musikvereina (danas Hrvatski glazbeni zavod). Za vrijeme studija filozofije i prava Lisinski je postao voditelj Prvog ilirskog glazbenog društva, s kojim se javnosti prvi put kao skladatelj predstavio popijevkom Iz Zagorja, koju je poslije preradio, umetnuvši tekst Dimitrije Demetra te je ona postala poznata budnica Prosto zrakom ptica leti. Na poticaj prijatelja ilirca Alberta Štrige Lisinski je 1843. počeo skladati prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba, na libreto Dimitrije Demetra (prema priči Janka Cara). Praizvedena je potkraj ožujka 1846. u staroj kazališnoj zgradi na Markovu trgu (među izvođačima amaterima bila je i grofica Sidonija Rubido-Erdödy) te je doživjela veliki uspjeh. „Pàrvoj izvornoj ilirskoj operi“ Danica horvatska, slavonska i dalmatinska posvetila je cijela dva broja, a osvrt je objavljen i u zadarskoj Zori dalmatinskoj te u inozemnom tisku (Wiener allgemeine Theaterzeitung i Revue et Gazette musicale de Paris).

Izvedba opere Porin, HNK Zagreb, 1949. / Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Kazališna zbirka, Porin 1949

V. Lisinski: Ljubav i zloba, Zagreb, 1872. / Knjižnica HAZU

Praški dani

Potaknut izvrsnom recepcijom prve hrvatske opere, te iste 1846. Lisinski je skladao velik broj popjevaka, među kojima i ciklus od dvanaest na njemački tekst, nekoliko klavirskih djela te Otče naš za muški zbor. Sljedeće se godine prvi put tiskalo neko djelo Lisinskog – u Grazu je objavljena jedina popijevka na slovački tekst Pěsan slovačka. Uvidjevši potencijal i talent samozatajnoga Lisinskog, sa svrhom da mu omoguće glazbeno školovanje u Pragu, Albert Štriga i Pavao Hatz pokrenuli su inicijativu za skupljanje financijskih sredstava, kojoj su se odazvali grofovi Janko Drašković i Ladislav Pejačević, Ljudevit Gaj, Dimitrija Demeter, ban Josip Jelačić i dr., zahvaljujući čemu je Lisinski u listopadu otišao u češku prijestolnicu. Shvativši da je odveć star za redovan upis na Praški konzervatorij, postao je privatni učenik ravnatelja konzervatorija Jana Bedřicha Kittla (kompozicija i instrumentacija) te ravnatelja Orguljaške škole Karela Františeka Pitscha (kontrapunkt).

Kazališna cedulja premijere opere Porin V. Lisinskog,
HNK u Zagrebu, 2. 10. 1897. / Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU

O njegovim danima provedenima u Pragu saznajemo iz pisma poslana sestri Mariji u travnju 1848: „Što se mene tiče, živim za glazbu; unatoč mjesečnih 50 forinti živim oskudno … sadašnji neredi u Pragu čine sve skupim, ujutro pojedem žemlju i za pet krajcara mlijeka, u podne juhu, meso i običan kolač pa onda do drugoga dana ništa. Tako idem tu i tamo s praznim želucem u kazalište, koje nisam mogao dobiti besplatno, a koje je za moju naobrazbu u dramskoj glazbi potrebnije nego ustima nužan zalogaj… Pisao sam više pjesama, vokalnih kvarteta, plesova, koračnica i tri uvertire ... “ Lisinski je počeo rad na svojoj drugoj operi Porin, a skladao je i dvije orkestralne uvertire te nekoliko kraćih vokalnih djela. Uz 1846, 1849. bila je njegova najplodnija godina, sa dvanaest popjevaka na češki tekst, nekoliko zborova, uvertirom Bellona, šest mazura za klavir, a tada je dovršio i uvertiru te klavirski izvadak prva tri čina opere Porin.

Nakon povratka u Zagreb, na samu početku 1850, dobio je službenu dozvolu za promjenu prezimena Fuchs u hrvatsku inačicu Lisinski, kojom se tada služio već deset godina. Nakon što je javnosti predstavio svoja orkestralna djela te je počeo rad na orkestraciji Porina, Lisinski se vratio u Prag, gdje je posluživši se glazbenim materijalom popijevke An die Frühlingswinde skladao idilu Večer, koja je do danas ostala njegovom najizvođenijom orkestralnom skladbom. Potaknut uspjehom njezine praizvedbe i odjekom u češkom tisku, Lisinski je predao molbu da mu se odobri polaganje završnog ispita. Budući da formalno nije bio student Praškog konzervatorija, to mu je odbijeno, stoga se razočaran u kolovozu 1850. trajno vratio u domovinu (doduše, s vrlo pohvalnim privatnim svjedodžbama Kittla i Pitscha).

Zagreb ga nije prepoznao

Odmah po dolasku u Zagreb Lisinski se angažirao u radu Musikvereina, iz kojega će proizaći Hrvatski glazbeni zavod, organiziravši ciklus od sedam „glasbenih zabava“, na kojima je od studenog 1850. do kolovoza 1852. predstavio publici svoja djela. Ondašnja je hrvatska sredina bila pritisnuta apsolutističkom cenzurom, pa iako je u to vrijeme dovršio operu Porin, zbog nepovoljnih političkih i glazbenih prilika ona je praizvedena tek na samu kraju 19. stoljeća. Jedinstveni glazbeni događaj u ondašnjem Zagrebu bio je Veliki orkestralni koncert, na kojem je u lipnju 1851. orkestar sastavljen od više od šezdeset profesionalnih i amaterskih glazbenika izveo između ostalog uvertiru operi Porin, idilu Večer i uvertiru Bellona. Potkraj iste godine Lisinski je bio izabran za (neplaćenoga) nadzornika glazbene škole Musikvereina te je sudjelovao u izradi novoga statuta tog društva. Zbog truda i zalaganja dobio je dozvolu za besplatnu uporabu fortepiana Musikvereina, no unatoč tomu potkraj 1852. zbog sukoba s nastavnicima oduzeto mu je dirigentsko mjesto društvenog orkestra. Tek s djelomičnim uspjehom obratio se pojedincima i institucijama moleći ih pomoć u predstavljanju njegovih djela u domovini i svijetu. Nepovoljne životne okolnosti naziru se iz tada skladana moteta Cum invocarem za solo glas, mješoviti zbor i orkestar, njegova posljednjeg sačuvanog, a ujedno i najuspjelijeg zborskog djela. Kako bi osigurao sebi egzistenciju i brak sa zaručnicom Hedvigom Baan, 1853. napustio je skladateljski rad te je postao prislušnik Banskoga stola. Usred teške financijske situacije Lisinski se razbolio, a kako bi mogao platiti troškove liječenja za sto forinti Kazališnom je odboru založio partituru Ljubavi i zlobe. Posljednje mjesece života Lisinski je proveo u bolesti i jadu, uz njega su bili prijatelji i Hedviga, a preminuo je 31. svibnja 1854. u 35. godini.

Franjo Kuhač, Vatroslav Lisinski i njegovo doba, MH, 1867.

Najbolji narodni skladatelj

Nakon njegove smrti Albert Štriga otkupio je njegovu ostavštinu te je ona bila nedostupna javnosti sve do 1893, kada ju je prodao Hrvatskom pjevačkom društvu Kolo. Etnomuzikolog Franjo Kuhač 1860-ih nabavljao je, popisivao i nastojao prikupiti što više djela Lisinskog, smatrajući ga najboljim narodnim skladateljem i uzorom u stvaranju nacionalnog smjera. On je ujedno autor prve monografije o Lisinskom, koju je 1887. objavila Matica hrvatska. Prvi veći angažman pri predstavljanju njegova opusa bio je 1969, kada je u povodu 150. obljetnice skladateljeva rođenja njegova solistička, komorna, zborska, operna i orkestralna djela te zapise i obrade narodnih napjeva u osam svezaka objavilo Udruženje kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja), a Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdala je opsežnu monografiju Vatroslav Lisinski: život, djelo, značenje muzikologa Lovre Županovića, koja je pružila sveobuhvatan pogled na životni i stvaralački put Lisinskog.

Široj javnosti Lisinski je danas poznat ponajprije kao autor prve hrvatske opere, no važan je njegov doprinos razvoju hrvatske umjetničke popijevke. Njih više od šezdeset skladao je na hrvatski, njemački, češki i slovački tekst, uglazbljujući ljubavnu i rodoljubnu tematiku, folklorno intonirane tekstove, satiru, ali i teme osamljenosti i lutanja, iz kojih se naziru autobiografski elementi. Kvalitetom se ističu popijevke na njemački tekst, od kojih je za neke tekst napisao sâm Lisinski, a od hrvatskih se umjetničkom vrijednošću izdvajaju Prosjak i Miruj, miruj, srce moje. Za zborove je birao tekstove rodoljubne, lirske i religiozne tematike, a najveći broj nastao je za potrebe zbora škole Musikvereina, kojim je i dirigirao.

Partitura arije iz opere Porin Zorko moja, Zorko mila!
objavljena u Viencu 1892.

Trnovit recepcijski put

Lisinski nikad nije tehnički ovladao klavirom kao zreli interpret pa iako je za taj instrument skladao tridesetak djela, ona su kraća i mahom zabavljačkog karaktera (valceri, polke, mazurke, koračnice, poloneze, kadrile...), a danas je najpoznatiji Mazur u a-molu. Većina od jedanaest orkestralnih djela koncertne su uvertire, u kojima koristi klasicistički orkestar s povećanim brojem rogova i trombona, a poslije se susreće prijelazni romantički tip orkestra s razrađenijim korištenjem puhača i udaraljki. Svakako valja izdvojiti uvertiru Bellona te idilu za orkestar Večer – prvo djelo takva karaktera u povijesti hrvatske glazbe.

Najvažnije mjesto u opusu Lisinskoga, uz popijevke, imaju opere. Prvu hrvatsku operu skladao je oslanjajući se na talijansku opernu tradiciju i narodni melos, a zbog nedostatka praktičnog znanja orkestraciju je napravio Wisner-Morgenstern. Zbog ponešto dramaturški i pjesnički slabijeg libreta, što je mjestimice utjecalo i na kvalitetu glazbe, neki danas daju prednost koncertnom, a ne scenskom izvođenju opere. U svoje je vrijeme Ljubav i zloba postigla golem uspjeh, o čemu možda najbolje svjedoči podatak da je od praizvedbe u samo mjesec dana izvedena sedam puta. Porin, također skladan na libreto Dimitrije Demetra, donosi priču iz hrvatske srednjovjekovne povijesti, kada su se Hrvati, pod vodstvom kneza Porina, pobunili protiv franačke vlasti, oslobodili i pokrstili. Premda imaju drukčiji recepcijski put, cjelovite partiture obiju opera objavljene su tek u ovom desetljeću (više od 150 godina nakon njihova nastanka!), zahvaljujući naporima Muzičkog informativnog centra, dok za diskografska izdanja možemo zahvaliti ansamblima Hrvatske radiotelevizije. Nadamo se da će ta izdanja biti poticaj da i preostala dosad neobjavljena djela ugledaju svjetlo dana, kako bi opus Lisinskog dobio cjelovitu valorizaciju te zaživio na koncertnim podijima.