Silazna putanja opusa

Osmi roman 65-godišnjega britanskog pisca pakistanskih korijena Hanifa Kureishija Ništa subjektivna je ispovijed ostarjela čovjeka kojega njegova životna dob, nagomilano iskustvo, ali i inteligencija i sve specifičnosti aktualne životne situacije, čine vrlo osebujnim protagonistom, što njegovo pripovijedanje čini potencijalno atraktivnim i intrigantnim. Riječ je o slavnome filmskom redatelju Waldu koji živi tjelesno gotovo kao biljka, nepokretnih donjih ekstremiteta, ali je pri kraju svojih sedamdesetih u umu i duhu i dalje izrazito vitalan, vrlo bistar i inteligentan. Njeguje ga dvadesetak godina mlađa supruga, Indijka Zenaba, nadimka Zee, čije seksualne potrebe Waldo više ne može zadovoljiti, a to ga čini frustriranim i ljutim. Iako razumije suprugu, Walda muči ljubomora, jer u njihov stan odnedavno svakodnevno navraća Eddy, filmski novinar i samozvani stručnjak za Waldov umjetnički rad, koji ga redovito posjećuje radi pripreme retrospekcije njegovih filmova i predavanja o njegovu stvaralaštvu. Na samu početku romana zatječemo Walda kako budan usred noći osluškuje i pritom mu se čini da u susjednoj sobi Zee vodi ljubav s Eddyjem. A kako filmove više ne može snimati, preostaje mu samo mašta, no mentalni filmovi, pogonjeni ljubomorom zbog zvukova koji dopiru iz susjedne sobe, nimalo mu ne gode. Tako je već na nekoliko početnih stranica dramatska napetost uspješno postignuta te je probuđen čitateljev interes, ali ne samo u smislu nastavka priče i razvoja odnosa između Zee i Eddyja s jedne strane i sumnjom i ljubomorom načeta i uzrujana Walda s druge, nego je čitatelj gladan i daljeg praćenja Waldove struje svijesti, jer je njegov diskurs živahan i vrlo efektan, lucidan i eruditski, a specifičnosti karaktera i njegove životne situacije – inteligencija, strah od smrti, ljubomora, frustracija pred neizbježnim što se svakim danom sve više približava – otvaraju prostor za razvijanje potencijalno vrlo zanimljiva narativa, u kojemu takav pripovjedač može problematizirati brojne vrlo zanimljive teme. U žarištu je, očekivano, starost i sve što ona donosi, ali uz strah, bolove i boleštine, Kureishi se bavi i paradoksima starosti – npr. mentalnim libidom koji ostaje prilično jak iako je seks tjelesno neostvariv, i frustracijama i ljubomorom koje takvu situaciju prate.

Prev. Borivoj Radaković, VBZ, Zagreb, 2019.

Zapravo, roman se ponajviše bavi odnosima moći; fizički onemoćao starac, intelektualac i umjetnik, unatoč financijskoj i intelektualnoj nadmoći, postaje inferioran te ga u vlastitome domu simbolički detronizira smutljivac i hohštapler koji se laskanjem probija kroz život, bez stvarnih osobnih kvaliteta i postignuća. No Waldo odlučuje ne predati se bez borbe, a režiju tog sukoba smatra posljednjim životnim projektom, što romanu daje dobrodošlu dozu neizvjesnosti i napetosti. Unatoč onemoćalu tijelu Waldova mašta, zaslužna i za njegovu visoku umjetničku reputaciju, i dalje je vrlo razigrana, pa osim što njome dočarava sve ono što Zaneba i Eddy rade njemu iza leđa, njegova je mašta i sredstvo otpora i razrade načina borbe protiv mladoga prpošnog laskavca. Borba protiv Eddyja za Walda simbolizira i borbu protiv smrti, ali ujedno je to u metaforičkome smislu i otpor znanja i inteligencije nadirućoj premoći ispraznosti i oportunizma, u kontekstu duha vremena temeljena na prevlasti dojma nad biti i forme nad sadržajem. No Waldova mašta je i izvor njegove paranoje i straha od mogućnosti da ga Eddy pošalje ranije u grob, kako bi se što prije uselio kod ucviljene udovice, nasljednice muževa imetka, što Waldov karakter čini dodatno slojevitim. Ispod naslaga ironije i cinizma kojima je prožeto Waldovo pripovijedanje nazire se i dašak autorova moralizatorstva i konzervativnosti, jer je protagonistovu prikovanost za invalidska kolica moguće čitati i kao svojevrsnu kaznu za njegovu izrazito raskalašenu mladost, punu kokaina, promiskuiteta i alkohola.

Hanif Kureishi vrlo uvjerljivo dočarava Waldovu ljubomoru, njegov prelazak iz stanja spokojna ostarjela muškarca koji se, zahvaljujući brizi i njezi privržene žene „približava nirvaninu platou zaborava“ u ogorčena i žalosna starca koji ne može podnijeti misao da voljenoj ženi više nije prvi i jedini u mislima. No početni povoljan dojam nakon polovice narativa postupno blijedi, jer Waldova razmišljanja i struju svijesti, što je dotad bio najsočniji sastojak rukopisa, sve više zamjenjuju dijalozi, pa Ništa kao da se iz romana pretvara u filmski scenarij ili predložak za kazališno uprizorenje. Tako se zapravo rukopis intrigantna zapleta, s mnogo potencijala, naposljetku premeće u bljedunjav roman neiskorištenih mogućnosti, s temama koje ostaju tek ovlaš dotaknute, a ne problematizirane i likovima koji se ne izdižu iznad razine klišejiziranih marioneta koje podupiru stereotip o ljudima iz svijeta filma i šou-biznisa kao slave gladnih hedonista, odreda karakterno slabih. Nažalost, riječ je o kvalitativno najmanje dojmljivu Kurei­shijevu djelu, koje samo na trenutke, u pojedinim dionicama, podsjeća na serioznost autora slavne Intime i iskričavost Buddhe iz predgrađa te se silazna putanja njegova opusa, primjetna već kod njegova prethodnog romana Posljednja riječ, nažalost, nastavlja.