Previše proljeća

Jesu li premijere dviju različitih produkcija istog opernog djela u dva hrvatska nacionalna kazališta, u samo pet dana, doista bogatstvo hrvatske kulture? Ili su – u situaciji kada hrvatske operne kuće u sezoni redovito imaju tek dvije do tri premijere, a repertoar se Zagrebačke opere sastoji tek od desetak naslova, dok je onaj drugih kazališta i mnogo manji – one rastrošnost?

Prizor iz 2. čina: Valentina Fijačko Kobić i Sofia Ameli Gojić  / Snimila Mara Bratoš

Dakako da se nikoga, u slučaju premijera Puccinijeve opere Madama Butterfly u Rijeci, 21. listopada, i u Zagrebu, 25. listopada, za to ne može okriviti. Štoviše, Riječka je opera preuzela produkciju Butterfly od Splitske, a Zagrebačka je svoju premijeru ostvarila u koprodukciji sa zakladom Arena di Verona. Zapravo i nije rijetko da se u maloj Hrvatskoj događaju takve stvari. Jer se krovno tijelo naših kazališta, a to je Ministarstvo kulture koje potvrđuje intendante, a time i njihove programe, te dodjeljuje dio programskih sredstava, na to ne obazire.

Premijera zagrebačke Butterfly održana je na novoustanovljeni Svjetski dan opere, 25. listopada, što su ga proglasila međunarodna operna udruženja uz potporu brojnih nacionalnih kulturnih institucija. Predstava je djelomično uspjela dočarati nešto od onoga što to djelo čini omiljenim u svekolikoj opernoj literaturi. Problem je što je prvi čin, a on sadržava fantastičan Puccinijev ljubavni duet, bio mlak i dosadan. Njegov je najveći dio režijski postavljen površno, tek toliko da prođe. Sudjelovanje Angela Fiorea, talijanskoga tenora nelijepa glasa, u ulozi Pinkertona, svaku je mogućnost oblikovanja širine i zamaha Puccinijeve melodike zatiralo u začetku, osobito u srazu s orguljskim frazama baritona Ljubomira Puškarića u ulozi Sharplessa. Sopranistica Valentina Fijačko s pjevačkom je mudrošću pristupila iznimno teškoj i opsežnoj naslovnoj ulozi, ekonomizirajući u početku glasovnim intenzitetom.

No na premijeri se dogodio čudesan obrat u drugom i trećem činu. Zahvaljujući emocionalnoj uživljenosti, profinjenosti i istinskom nadahnuću interpretacije Valentine Fijačko, Ljubomira Puškarića i mezzosopranistice Sofije Ameli Gojić u ulozi Suzuki te njihovoj međusobnoj igri vođenoj glazbom, mogla se doživjeti sudbina tragične ljubavi i vjernosti Cio-Cio-San.

Dirigent Marcello Mottadelli ima glazbeničkoga žara za Puccinijevu glazbu i njezinu agogiku, što je uspio prenijeti na orkestar, da na premijeri zazvuči sa stanovitim sjajem. No već su se na prvoj reprizi, 28. listopada, pojavila nečista mjesta i neusklađenosti s preglasnim i ne baš muzikalnim trenucima. Repriza je u potpunosti potvrdila dojam o tek djelomično uspjeloj predstavi.

Redatelj Andrea Cigni nije dublje ponirao u glazbenu dramu, niti zna aranžirati naklone. Proglasio je da se događa u današnje vrijeme i dao svatovima u ruke mobitele. Japanske običaje i ikonografiju nije do kraja izbacio, ali se njima nije dublje bavio. S obzirom da će za Cio-Cio-San u trećem činu biti previše svjetla i previše proljeća, on je to anticipirao već u prvom činu, postavivši ga u jesensku šumu iako glazba odiše mirisima cvijeća, uznemirenošću mora i povjetaraca. Scenograf Dario Gessati i kostimografkinja Valeria Donata Bettella, srećom, ostvarili su živopisnu scensku sliku, ugodnu za gledanje.

Druga protagonistica s reprize, rumunjska sopranistica Bianca Margean, pjevačica je posebno lijepa glasa senzualne boje u niskom registru, što je itekako važno za brojne Cio-Cio-Sanine glazbene trenutke. No u visinama joj emisija tona gubi snagu i čistoću pa uz preglasan orkestar ne postiže dramski karakter glazbenih vrhunaca.

Čuli smo vrlo dobar zbor i vidjeli dvojicu dobrih tumača uloge Goroa – Ivu Gamulina i Sinišu Galovića te dvojicu neodoljivih mališana, Viga Ruška i Lovru Paladu u ulozi Butterflyina malenog sina. Uz Dinu Jularić Ivančić (Kate), Tvrtka Stipića (Yamadori), Sinišu Štorka (Bonzo) i Ozrena Bilušića (Carski povjerenik), ulogu Sharplessa korektno tumači i bariton Siniša Hapač.

Budući da teret cijele predstave i cijele produkcije, pa tako i njezino mjesto te razložnost u repertoaru, počivaju isključivo na Butterfly, razumljiva je fokusiranost na protagonisticu. Valentina Fijačko ulazi u zrelo razdoblje karijere. Pjevačkih izazova nije joj ni do sada nedostajalo, dovoljno je prisjetiti se dviju njezinih Margareta, u Faustu i Mefistofeleu, praktički istodobno. Čini se kako će Butterfly biti na tragu njezine izvrsne Elizabete u Don Carlu – tek će dalji nastupi i stjecanje iskustva pokazati pravi domet.

Cio-Cio-San treba pristupiti s oprezom, što je i učinila, a to valja cijeniti. Zato je, uz kontrolu nad pjevačkim i dramskim elementima uloge, do kraja predstave došla s punom glasovnom svježinom, ljepotom i sigurnošću visina. Izrazila je žensku zaljubljenost i majčinsku požrtvovnost, vjeru u ljubav. A riječ je o gejši koja je radi vjernosti odabrala smrt.