Od malih književnih oblika do velikog doprinosa znanosti o književnosti

Na prvu bi se moglo činiti kako knjiga koja se bavi hrvatskim usmenoknjiževnim žanrovima možda neće biti zanimljiva široj publici. Međutim, umijeće je autora da stereotipno manje atraktivne teme približi širem čitateljstvu. Upravo u tome uspijeva Davor Nikolić u knjizi Između zvuka i značenja (2019). Također, to „približavanje“ publici ne umanjuje znanstvenost knjige, već pokazuje da znanstvenost i pitkost, lakoća čitanja i razumijevanja mogu ići ruku pod ruku. Šest poglavlja knjige, uz uvod i zaključak, daju sveobuhvatan prikaz usmenoretoričkih žanrova kao što su basme, brojalice, rugalice, zdravice i brzalice. A pod „sveobuhvatnošću“ podrazumijeva se da autor temu širi i produbljuje raspravom o klasifikaciji i terminološkim dvojbama žanrova, teorijskim spoznajama o hrvatskoj usmenoknjiževnoj retorici te posebno važnim i zanimljivim lingvističkim pogledom na fonetski simbolizam i fonostilistiku. Davor Nikolić prepoznaje kako je za relevantnu, metodološki dobro utemeljenu analizu književnih oblika, važno dobro ovladati teorijskim spoznajama. Prepoznaje da je za dobro ovladavanje teorijom važno poznavati istraživanja različitih autora, važno je poznavati i prepoznavati međusobne utjecaje klasičnih filozofa i retoričara (poput Platona i Aristotela) na suvremene lingviste, utjecaj lingvista na teoretičare književnosti. A sve to kako bi se oblikovao kompetentni istraživač usmenoknjiževne tradicije i folkloristike. Autor nas knjigom tako vodi kroz teorijske labirinte različitih znanosti i disciplina, proširujući temu „malih“ i „jednostavnih“ govorničkih žanrova na teme o ikoničnosti i simbolizmu glasova, upoznajući čitatelja s konceptom fonestema, ali i mnogih drugih teorijskih koncepata kojih je razumijevanje ključno za kompetentne i stručne analize usmenoretoričkih žanrova.

Izd. Disput, Zagreb, 2019.

Primijenjena teorija

Kao što je rečeno, knjiga je strukturirana od šest poglavlja, uz predgovor, uvod, zaključak te impresivan popis priloga i još impresivniji popis literature ima i kazalo pojmova i imena. Autor nas prvo vodi kroz povijesni pregled istraživanja usmenoknjiževnih žanrova te pojašnjava osnovne karakteristike svakoga od njih, oprimjerujući ih i referirajući se na prethodna istraživanja relevantnih autora. Već taj dio izvrstan je pregled koji će kao smjernica i temelj poslužiti svim budućim istraživačima usmene književnosti. U drugome poglavlju pod naslovom Hrvatska usmenoknjiževna retorika: teorijska pitanja autor se suočava s brojnim terminološkim i klasifikacijskim nedoumicama, argumentima za i protiv određenog termina, ponovno nastojeći uključiti sve relevantne autore koji su o tome imali što reći, a pritom se naravno osvrćući i na korijene same retorike, pokazujući u svemu tome baratanje širokim i dubokim znanjima iz različitih disciplina i znanosti. Treće poglavlje: Fonetski simbolizam, fonološka ikoničnost i fonosemantika (lingvistički pogled) možda je teorijski najvažnije poglavlje jer je najkorisnije širokom spektru čitatelja. Iako knjiga nije pisana dominantno pretendirajući na doprinos hrvatskoj retorici, upravo s tim poglavljem ona postaje važna stavka na popisu literature svih koji se bave retoričkim istraživanjima. Naime, taj zvučni aspekt govora, odnosno govorne izvedbe, nedovoljno je obrađen, a posebno važan dio retorike. Paralingvistički, odnosno prozodijski, odnosno zvučni elementi u govoru, mogu biti od ključne persuazivne važnosti. Iako je o tome pisao Ivan Ivas (na kojeg se autor i referira), tek se posljednjih desetljeća među retoričkim stručnjacima u međunarodnom kontekstu javlja interes za proučavanje zvučnih elemenata govora i njihova retorička pa čak i argumentacijska uloga. Na treće poglavlje logično se nadovezuje i četvrto: Fonostilistika: zvučna strana književnoga teksta, koja se, kao što i samo ime kaže, tiče književnosti. No ako se sjetimo riječi poznatog sofista Gorgije, koji je tvrdio da retorika, ako želi dotaknuti duše slušača, mora posuditi elemente iz pjesništva, tada vidimo da i ovo poglavlje prelazi, ionako blage i nejasne granice poetičnog, retoričkog, stilističkog i fonetskog. Pa je i ovo poglavlje samo još jedan mikroprikaz knjige u cjelini: interdisciplinarnost i široka, a praktična primjena znanstveno utemeljenih spoznaja. Peto i šesto poglavlje: Priprema za analizu, odnosno Računalna fonostilistička analiza usmenoretoričkih žanrova, jednostavno se mogu opisati kao primjena teorije u analizi. Teorija bez primjene ne znači mnogo, a primjena bez dobra i sustavna teorijskog znanja može biti paušalna, nekompetentna i na kraju beskorisna. Upravo je to temeljni dojam koji knjiga ostavlja na čitatelja: svladavanje teorije sa svrhom bolje analize koja će dati relevantan doprinos znanosti o književnosti.

Čitajući knjigu Između zvuka i značenja čitatelj bi se mogao naći u nedoumici pokušavajući odgonetnuti autorovo uže područje stručnosti. Je li autor stručnjak za retoriku, stilistiku, lingvistiku, teoriju književnosti ili fonetiku? A upravo je nemogućnost da se jednoznačno i kategorički odredi uža specijalnost Davora Nikolića argument u prilog sveobuhvatnosti i širini sama autora, knjige, ali i publike koja bi mogla posegnuti za knjigom.

Inovativna metoda

Osim što se kao korpusom istraživanja koristi usmenoretoričkim oblicima (najslabije istraživanom skupinom hrvatskih usmenoknjiževnih žanrova) pa već time daje vrijedan doprinos hrvatskoj usmenoj književnosti, autor unosi novine i u metodološkom smislu provodeći računalnu fonostilističku analizu. Isprva zvuči oksimoronski, spajanje usmene tradicije i informacijskih tehnologija. Međutim, izračunavanje koeficijenta ponavljanja, koeficijenata otežanog izgovora te računanje eufoničnosti na temelju dobivenih rezultata, primjerice, samo je jedan aspekt primjene novih tehnologija na starim, odavno prikupljenim tekstovima.

Davor Nikolić napisao je knjigu koju će svi zainteresirani za usmenu hrvatsku književnost pročitati od prve do zadnje stranice, gotovo u dahu. No nije to njezina najveća vrijednost. Vrijednost knjige ogleda se u tome da će je pročitati i svi oni zainteresirani za stilistiku, retoriku, lingvistiku, fonetiku, svi oni koji se bave bilo kojim aspektom govora. No ni to nije njezina najveća vrijednost. Knjigu će rado čitati (iako možda samo dijelove) publika koja nije nužno znanstvena ili znanstvenoistraživački motivirana. U njoj će koristi naći nastavnici hrvatskoga jezika koji će htjeti detaljnije objasniti, primjerice, onomatopeju svojim učenicima, novinari, marketinški stručnjaci i copywriteri koji će željeti bolje razumjeti važnost izbora riječi i jezične učinkovitosti u javnoj komunikaciji, govorni treneri koji će se nadahnuti primjerima brojalica za otežanost izgovora kako bi uvježbavali govornu spretnost učenika. Dakle, širok spektar čitatelja koje će knjiga inspirirati i motivirati, podučiti i naučiti, usmjeriti ili preusmjeriti, osobita je vrijednost knjige. A najveća je vrijednost što autor u svemu tome uspijeva s neobičnom lakoćom, nepretencioznim stilom, pitkošću i jednostavnošću, što je odlika zaista darovitih pisaca. Knjiga Između zvuka i značenja zorno pokazuje da je Davor Nikolić upravo jedan od takvih pisaca.