Kompozicija za Renea

Doći u Vukovar. San svakoga dobronamjernoga hrvatskoga građanina od 18. studenoga 1991. I prije. I ako brojevi pišu umjetnost i vjeru, putovanje vlakom od Vinkovaca do grada heroja traje točno 33 minute. Kristove godine. I godine na Veleprometu ubijena vukovarskoga pjesnika i stomatologa Renea Matoušeka. U hladnom zimskom danu njegov haiku na usnama: „Zaplovio šlep / Dizalice u luci / pozdravlja mornar“. Pjesma je preživjela. I živi. Sa svojim Dunavom. Sumorno nebo maše stanicama od grada na Bosutu: Nuštar, Bršadin, Bršadin–Lipovača, Borovo Naselje. Sjena obnovljenih Solitera na dovratku najvećega grada. Putnik bi najradije hodao prugom. Između ostataka zapaljenoga i srušenoga kolosa obuće. Vukao se stiješnjen između ograda, gledajući izmaglicu šutljivoga Dunava. Ostarjela je i rijeka s ubijenom vukovarskom mladošću. Šteta što ne pripovijeda. Ostaje samo uhvatiti njezin ćudljivi tok. Nasloniti uho na gluhe dokove. Čamiti. Dok se magla ne raziđe. Turobnost poprima obrise dragih, nestalih i ubijenih lica. Tko može zaboraviti? Tko smije ne pamtiti? Borovo Naselje bilo je grad za sebe, sa svojom uređenom industrijskom arhitekturom, crvenim zgradama nekadašnjega kombinata. Smješka se u daljini dvorana gdje je jednom davno Cibona osvojila kup bivše države protiv europskoga prvaka Bosne. Uz nju je plivalište nove, podijeljene djece. Pokušava disati obnovljenim životom, ali udah, leđno ili kraulom, nije istovjetan onom starom, europskom udahu. Što su ti napravili, najdraži moj Vukovaru?

Koliko snova, još od Schmidtova filma Vukovar se vraća kući, snova da će se zelena kompozicija s imenima vukovarskih naselja sretno vratiti u rodni grad. Odavno nema ni strikana Fabijana, iako je poživio barem tri godine nakon Vlaka mira i mirne reintegracije, koja zbog Erdutskoga sporazuma, dokumenta javnosti nepoznata sadržaja, i danas ostavlja posljedice na ubijenom gradu. Ostali su tragovi. Vukovar obnovljene infrastrukture, jeftinih stambenih kvadrata, skupljih proizvoda u trgovinama i vječnih političkih obećanja. I želja da se obnovi srušena zgrada željezničkoga kolodvora. S crvenim opekama, derutnom ružičastom fasadom i drvećem umjesto putničkih čekaonica i blagajni, lišćem čeka kvadratne karte u jednom smjeru, ali tek grane neumornih stabala mogu potvrditi žig Hrvatskih željeznica – Dobro došli u Vukovar. Automobilske gume ispred otvorenih, rešetkastih vrata pred kojima bi i Bohumil Hrabal stajao i plakao. Ovdje je svako putovanje ono na kraj svijeta. I ponovno šapuće pjesnik Rene iz srca tuge: „Borovski dimnjak / Okružile su vrane / Još crnji je dan.“ Ima li sunca nad ovom maglom, pored kolodvora kojemu košava prijeti urušavanjem? I razodijevanjem posljednjega stabla, kojemu je ime sasvim nevažno.

Toplinu jutarnje kompozicije ometa studen snatrenja o budućnosti. I 28 godina poslije ima osjećaja u duši koji nisu promijenjeni. Koji hegedušićevski nemirno počivaju pred Stoji Gradom, i vape da se pronađe i posljednji nestali putnik iz ratnoga vukovarskoga vlaka. Jer nema dana, nema podneva, bez svih odgovora – gdje su kosti naših najmilijih? A treba nastaviti hodati. Jer željeznički kolodvor samo je predvorje napaćenoga grada, šarenilom kockica i obrisima nepokorenoga Vodotornja u daljini. Sanjati sreću. Odspavati i kada kondukter podsjeća da nema dalje, da valja sići i pokloniti se oltaru mrtvoga grada na Dunavu. Dostojanstveno ponijeti križ, kao na umjetnom sjecištu velikih rijeka, „tamo gdje ljubav počinje“, kako grafit u zaleđu dvorca Eltz podsjeća na Crvenu jabuku i sve dozrelo slavonsko voće, jednom kada je žitnica bila blagoslovljena, kada je vjerovala da nijedan povratnik neće morati ponovno seliti iz nje, trbuhom za kruhom, srcem za jabukom. Što tu može učiniti jedan nagibni vlak, ili đački šinobus, ili teretna kompozicija sa suncokretom koji će biti preneseni na šlepove pa kako ih već velika rijeka odnese nizvodno. Svejedno, treba ostati snažan, potražiti latiničnu ploču s natpisom VUKOVAR, postaviti je na mjesto s kojega više nikad neće otpasti, ni kada sva stabla Panonije uđu u kuću šefa stanice.

Trideset i tri minute kao 33 godine, srušeni Grade, i proći će ih još stotinu, a sjećanje neće biti masakrirano, ma što dnevna politika radila na kulturi zaborava. Ili se prilagođavala jednodnevnim prigodama. Stojim uz pružne znakove, promatram užurbane dizalice s jedne i podignuto betonsko stajalište s kolodvorske strane, u mislima da nije dovoljno učinjeno za pjesnika Matoušeka i druge Vukovarce koji su snivali slobodan grad u predvečerje hrvatske samostalnosti. Krećem prema moćnoj rijeci, zaustavljenoga kadra, a nad glavom tjeskoba i stihovi: „Led na Dunavu / Promrzli dječak peca / U zimskoj luci“. Mogu li i vlakovi potonuti poput zaboravnoga svijeta, ili će ga ipak pjesma spasiti? Dovučena je i ova, posljednja kompozicija u svoj voljeni Vukovar. Svaki će putnik otići svojim poslom putem centra i Radničkoga doma odnosno hotela Grand, svatko, vjerujem, svjestan da je kročio na sveto tlo, tamo gdje se oprašta patos, ali ne i stajanje na mjestu. Teško je, najteže, znati da se prugom, s iste 33 minute, na istom broju okretaja, na praznoj ploči, potrebno vratiti svojim nevukovarskim prebivalištima. Kad sve je Vukovar, i sve je jedan te isti vlak. Reneov i naš. Zaustavljeni.