Klasika na suvremeni način

Sve se češće u Zagrebu dogodi da je istodobno toliko događaja da se ne zna kamo otići. Tako je bilo i subotnje večeri 12. listopada, kada je naša metropola – poput velikih svjetskih središta – nudila svojim građanima i njihovim gostima nastup Radovana Vlatkovića na 14. i posljednjem izdanju Zagreb Koma u Hrvatskom glazbenom zavodu, izravni prijenos Mozartova Don Giovannija iz londonskoga ROH Covent Garden s našim Leonom Košavićem u ulozi Masetta (što je bilo moguće pratiti na kinoplatnu) te gostovanje Filharmonije BBC-a u ciklusu Lisinski subotom.

Filharmonija BBC-a i Kian Soltani u dodatku / Snimila Buga Cvjetanović

Teško je bilo odlučiti se, ali je prevagnula činjenica da su nastupi velikih svjetskih orkestara u našoj sredini prava rijetkost, koju nam zasad jedino u svojoj produkciji nudi naša središnja palača glazbe nazvana po autoru prve hrvatske opere. To treba cijeniti i doživjeti iz prve ruke. Filharmonija BBC-a po mnogočemu se svrstava u najbolje među njima, prije svega jer je riječ o glavnom glazbenom pogonu britanske radiotelevizije, koja pronosi njezinu slavu na koncertima, albumima, filmovima i emisijama. Njegovu jesensku europsku turneju „uhvatio” je Lisinski te uvrstio u svoj od početka rasprodan ciklus u kojemu je to bio drugi koncert. Večer nakon Zlatne dvorane bečkog Musikvereina orkestar je stigao u Zagreb predstaviti probrana djela britanske i austrijske glazbe, pod dirigentskim vodstvom svojega prvog gostujućeg dirigenta, Finca Johna Storgårdsa.

Bilo je neobično, nakon velikih najava s ovoljetne spektakularne završnice popularnoga londonskog festivala BBC Proms u Royal Albert Hallu, taj orkestar sada doživjeti u smanjenom sastavu od dvadesetak glazbenika u prvom dijelu programa. Odmah na početku izveden je najpoznatiji primjer engleskoga klasičnog stvaralaštva, čisto gudačka mladenačka Jednostavna simfonija, op. 4 Benjamina Brittena, koju su u našim okvirima – i to strastvenije i s više žara – popularizirali Zagrebački solisti. Gudači Filharmonije BBC-a sviraju složno i precizno, reagirajući na skladne pokrete maestra, ali kao da im je muziciranje u ovom sastavu strano, te su se suzdržali od pretjerane agogike. Slično su doživjeli i partituru 2. koncerta za violončelo i orkestar u D-duru, op. 101 Josepha Haydna, posve promašivši istinsku snagu glazbe velikoga bečkog klasika i doživjevši njegov rukopis na sasvim površnoj razini.

Da je netko od njima sličnih solista sada muzicirao i glavnu dionicu, vjerojatno bi se cijeli prvi dio večeri prometnuo u posvemašnju katastrofu, ali to se na svu sreću nije dogodilo i velika očekivanja publike ipak je ispunio izbor sjajnoga violončelista. Riječ je o Austrijancu iranskih korijena Kianu Soltaniju, koji je u svijet glazbe krenuo upravo nastupima u Hrvatskoj, najprije sudjelovanjem na tečajevima Strings Only! koje je u Zadru i Zagrebu vodio Valter Dešpalj, a onda i pobjedom na 5. međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro 2012. Bila je to po mnogočemu odskočna daska za mladog umjetnika koji danas nastupa uz doista prvorazredne orkestre poput Bečke i Londonske filharmonije te Bostonski simfonijski orkestar te ekskluzivno snima za najvećeg klasičnog diskografa Deutsche Grammophon. Kian je upravo onaj mladi klasičar koji poštujući povijesne zasade stvara u klasici danas toliko potrebnu svježinu i suvremenost; ne libi se interkulturalnosti, strasti i moćna tona koji stvara na svojemu dragocjenom violončelu Stradivari, koji je nekoć pripadalo slavnom skladatelju i violončelistu Luigiju Boccheriniju. Nije mu strano ni autorstvo u glazbi, pa je tako sam autor vrlo dinamičnih solističkih kadenci u sva tri stavka koja dodaju živost klasičnom skladu. Oduševljeni je pljesak doista razgaljene publike popratio i verbalnim obraćanjem publici s komentarom kako mu je jako važno bilo vratiti se nakon pet godina u Zagreb i svirati u dvorani koju obožava. Ovacije je nagradio čak dvama dodacima, koja su znakovito označila njegov umjetnički profil. Za početak je posegnuo za rokerskim djelom u stilu 2Cellos, Theresa’s Groove, iz pera svojega kolege, mladog austrijskog violončelista i skladatelja Matthiasa Bartolomeya, a nakon toga i sam se iskazao kao uspješan skladatelj s Perzijskom vatrom folklornoga prizvuka, u kojoj je s ponosom naglasio vlastito perzijsko podrijetlo te u jednom trenu i zapjevao uz violončelo.

Drugi dio programa, 6. simfonija u A-duru, WAB 106 Antona Brucknera, donijela je dugo iščekivan nastup cjelovitog orkestra Filharmonije BBC-a sa svim povijesnim specifičnostima bruknerovskih limenih puhača, gdje je maestro Storgårds vodio precizne, ali ne osobito dojmljive, prilično plošne izmjene ekstremne dinamike i kolorita. Čisto, autentično, ali nezanimljivo. Zamor materijala i nedostatak nadahnuća orkestraša, dan nakon nastupa u Beču koji ih je očito iscrpio. Koncert u Zagrebu bio je bez očekivana žara i zamaha, o čemu je svjedočio mlak završni pljesak.