Kaleidoskop jednog vremena

Pokušate li pretražiti pojam citatnost, internetska će vam tražilica, kao srodnik, ponuditi intertekstualnost, termin kojim se označuju odnosi među tekstovima, no akademkinja Dubravka Oraić Tolić – a njezinom je zaslugom citatnost osamdesetih godina uvedena u hrvatsku znanost o književnosti – najprije nizom članaka, a potom i 1990. objavljenom knjigom Teorija citatnosti, pojam definira kao „svojstvo strukture građene od citata, a odnosi se na tekst, autora ili cijelu kulturu“.

Dubravka Oraić Tolić

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2019.

Pišući književni tekst pisac uvijek ulazi u dijalog s drugim piscima i književnom tradicijom pa je i citatnost „oblik književnog dijaloga, oblik intertekstulnosti“, ocijenio je akademik Krešimir Nemec kao prvi od troje predstavljača i četvero govornika čijim je, znanstvenim ili stručnim, ali duboko promišljenim uvidima 24. listopada u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predstavljena knjiga Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi, posljednja nit u čvrstom tkanju Ljevakove Bibliotheca Academica, koja već više od desetljeća, zahvaljujući pronicavom oku urednice Nives Tomašević, sabire i objavljuje najbolje od humanističke i društvene znanstvene misli.

Nova knjiga profesorice Oraić Tolić nije ni nastavak ni produžetak, ni prošireno ili dopunjeno izdanje knjige iz 1990. i njezina promišljanja o pojmu koji je, čini se, njezina teorijska ljubav i strast, čežnja i nadahnuće. Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi novo je, ali logično poglavlje u odnosu teoretičarke čija je dalekovidna procjena prije gotovo tri desetljeća na neobičan, gotovo čudesan način predvidjela najveći problem življenja u digitalnom dobu, postojanje stiješnjeno između originalnosti i plagiranja i pojma koji svojstvima premošćivanja skučenost ne dokida, ali njezinim širenjem umanjuje osjećaj kulturne i stvaralačke nelagode.

U prvoj je knjizi citatnost promatrana kroz rusku avangardu, a njezin je cilj, kao donekle i samih citata, rušenje tradicije, dok se u novoj, postavki utemeljenih u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi, zrcali poštovanjem ispunjen i finom ironijom protkan odnos što ga post­moderna, globalistička kultura njeguje spram tradicije. Na tom je tragu i Nemecovo uzimanje Borgesove babilonske knjižnice za metaforu globalnoga trenutka, u kojem je „cijeli svijet knjižnica, cijeli je svijet tekst“. I premda se problematika intertekstualnosti prati sve do antike, Nemec ističe kako se tek 60-ih godina prošlog stoljeća, kroz Barthesovo proglašenje „smrti autora“ i njegovo svođenje na pukog skriptora, a teksta na tkivo citata, javlja potreba za njegovim pomnijim definiranjem. „Ova se knjiga citatnošću bavi kao najraširenijim oblikom eksplicitne intertekstualnosti. Ne zadržava se samo na književnom mediju, ulazi u područje slikarstva, gdje su posebno važni njezini uvidi u poetiku kolaža kao oblika transsemiotičke citatnosti.“

S tim se opažanjem složio i Tihomir Milovac, kojem je Teorija citatnosti omogućila da rusku avangardu „pročita na nov način“. Kao student povijesti umjetnosti s avangardom se upoznavao kroz stranu literaturu, a posebno cijeni autoričino shvaćanje avangarde u širem smislu kao utopijske kulture. To produbljivanje značenja i svijest da avangarda u nekom od svojih oblika nikad ne završava Milovac ocjenjuje distinktivnim te ističe kako je to „kapitalno djelo koje treba nositi na fakultete i s njime upoznavati studente, i to ne samo likovnih umjetnosti“.

Teoriju citatnosti kao studentica je iščitavala i dekanica osječke Akademije za umjetnost i kulturu Helena Sablić-Tomić, koja ističe nužnost pojave ovakve knjige. „Živimo u brzom i površnom vremenu i sve nam je dostupno. Osim esencija i sublimata jedne teorije. Možemo doći do informacija, ali ne i do monografskih interpretacija.“ Upravo takvom ocijenila je knjigu Citatnost u umjetnosti i kulturi, „sjajan kaleidoskop jednog vremena“.

Za njegovu kontekstualizaciju u suvremenom trenutku pobrinula se sama autorica u čijem tekstu citatnost služi očuvanju tradicije. „Citatnost je pamćenje kulture, bez nje kulture ne bismo imali. Zato je važno da se u školama čita Gundulić, Matoš ili Voćka poslije kiše D. Cesarića. Ako zaboravimo Gundulićeve stihove o slobodi, možda nam do slobode više ne bude ni stalo”, zaključila je.