Informacija okrenuta na glavu

U časopisu Forum (2017, 7–9) objavio sam članak o nekim obilježjima takozvanoga postmodernog društva. Istaknuo sam problem teorije znakova i označavanja, koja je danas za kulturološke struke posebno važna. Pretpostavljam da taj rad široj javnosti nije poznat pa sam odlučio skraćeno izložiti u Večernjim zapisima glavne zaključke, djelomice s novim primjerima.

Prema jezikoslovnoj i informacijskoj teoriji znak, na primjer riječ, sadrži dva elementa: predmet (ili ideju) i predočitelja. Prvi se naziva označeno, a drugi označitelj. Udomaćili su se pojmovi signifikat i signifikant. Taj drugi može biti vizualni ili zvukovni faktor. U prošlim se razdobljima razlika između dviju sastavnica znaka pretežno nije opažala. Signifikant je bio funkcionalan, služio je signifikatu.

Publika se mora diviti klošarskom Hamletu u trapericama koji kao disko džokej bocka balone

Kad govorim o informaciji okrenutoj naglavačke, želim upozoriti na okolnost da u naše doba diskretnost cjeline nije sama po sebi razumljiva; naprotiv, signifikant se oslobađa, otkida i postaje samostalan, organ nečije samovolje. Počet ću s primjerom kojim se u starijem tekstu nisam poslužio. Ako u takozvanom osuvremenjenju nekoga kazališnog djela, primjerice iz osamnaestog stoljeća, likovi nisu odjeveni u skladu s tadanjim običajima (koji uključuju i raspored društvenih razreda), nego se po pozornici kreću u kišnim kaputima i izlizanim trapericama prema današnjoj modi, eventualno naoružani i strojnim puškama, signifikanti transponiraju i transportiraju iz jedne epohe u drugu, bez ikakve potrebe, jer svaki iole razuman i obaviješten gledatelj zna da, recimo, Figarov pir nije cirkuska predstava u kojoj se ženski likovi njišu na trapezu, a muški su klaunovi s velikim crvenim nosovima i cipelama veličine pedeset i pet. Slavi li tu netko pir? Da, ali ne Figaro, nego povampireni signifikanti koji ništa ne označuju nego služe samo tomu da privuku pozornost na sebe. Publika se mora diviti tomu kako Hamlet kao disk-džokej bocka iglom gumene balone. Signifikanti proždiru signifikate, to jest ono što je ­Shakespeare zamislio.

Treba, uostalom, utvrditi da ples signifikanata ima i pravni aspekt. Nedavno sam na jednom europskom televizijskom kanalu vidio izobličenu dramu autora koji više ne živi, ali je djelo još pod pravnom zaštitom. Svejedno, signifikanti idu, doslovno, preko leševa, bez obzira na to radi li se o Sofoklu, Shakespeareu ili nekom piscu dvadesetog stoljeća, u hrvatskoj književnosti na primjer o Krleži. Ignorirati pokojnike i njihove zamisli, dakle autore koji se više ne mogu braniti, u moralnom smislu nije fair play.

A sad prelazim na primjer iz teksta u ­Forumu, na modificiran način. Na tramvajskim postajama ima kojekakvih plakata. Tako sam prije nekoliko godina vidio likovnu tvorevinu koja želi potencijalne potrošače uvjeriti u kvalitetu prikazanog proizvoda. Tekst na nekoj boci se, međutim, nije mogao pročitati, svakako ne u tramvajskoj žurbi jer je autor plakata napis na objektu okrenuo tako da se promatrač mora postaviti na glavu ako ga želi dešifrirati. Tvorac je imao na umu samo originalnost, ali mu je očito promaknulo da dubljenje na glavi u prosjeku nije povoljan položaj. (U vesternima razbojnici tako po nekoliko minuta objese žrtvu ne bi li od nje saznali gdje je zakopano neko blago.) Likovanje signifikanata demonstrativno predočuju i momci koji kapu sa sjenilom, šiltericu, okrenu naopako, premda se to posvema protivi izvornoj zamisli i svrsi predmeta. Možda je u donedavnoj prošlosti takvo okretanje iskazivalo prosvjed protiv racionalnosti i funkcionalizma. Danas je to samo paradoks mode: „budi nekonvencionalan – kao i svi drugi“.

Ova doskočica jednog publicista, stara pedesetak godina, iz doba neoavangarde, Fluxusa, hepeninga i srodnih pojava, dobar je uvid u teoriju o fenomenu suvremene civilizacije, pojavi koja nije autentična nego oblik privida raspolovljenih znakova. Jedan od bitnih francuskih filozofa prošlih desetljeća, Jean Baudrillard (zastupljen kod nas knjigom Inteligencija zla ili Pakt lucidnosti), svoju dijagnozu suvremenoga svijeta temelji na spoznaji da su današnji tehnološki mediji, koji mogu služiti obmanama, pretvorili javnost u primatelja poruka koje su u načelu virtualne: instrumenti moguće manipulacije, a u svakom slučaju prema mjerilu izbora proizvoljne. Sve ovisi o tome u čijim su rukama. Na primjer, urednici u raznim medijima, prije svega slikovnim, mogu montažnim postupcima sugerirati tobožnju povezanost nekih zbivanja premda te slike nisu ni u kakvoj uzročnoj vezi. Ako među gledateljima emisije nema svjedoka nekog događaja, u biti je nemoguće ustanoviti kako je takozvana dokumentarna građa stvorena.

Proizvod virtualnosti Baudrillard naziva simulakrum, pojmom koji je analogan simulaciji. Autor u svom kontekstu ne polazi od prakse tvorevina signifikantima, ali ju podrazumijeva. Treba naime dodati da je svaki autonomni signifikant jedan od raznovrsnih oblika simulakruma. „Položaj znaka (cjelovitog znaka, op. V. Ž.) nestao je s položajem stvarnog i numeričkog. (...) Vrijednost kao i znak pogođeni su istom vrtoglavom deregulacijom“ (nav. dj., str. 59–60). Na ovom mjestu nisu bitne Baudrillardove teze o povezanosti te problematike s ekonomskim, tržišnim načelima.

Upozoravam na psihološku stranu vladavine simulakruma. Stvaranje privida i neprovjerljivih podataka funkcionira tako dugo dok god je raširena – od tvoraca ukalkulirana – naivnost. Stanje naivnosti u isti mah stvara mogućnost neograničene reprodukcije, širenja u golemim razmjerima. Moglo bi se reći da je naivnost svojevrsna epidemija, čiji je uzročnik nepoznat.

Razmatranja francuskog filozofa vraćaju nas pitanju kako se danas može prosuditi sarkazam sadržan u dosjetki o paradoksu mode. Jedan od odgovora može se potražiti u ljudskoj sklonosti prema oponašanju, koju neki antropolozi smatraju konstantom. A imitiranje je u dubokoj opreci s pokušajem pobune protiv konvencija.

Naposljetku se nameće pitanje kad će se ugasiti vladavina signifikanata – to jest kad će zahvaćeni mediji odlučiti stati doslovno na vlastite noge i odreći se dubljenja. Kraj te vladavine kao da se još ne nazire. Zasad. Međutim, moguća je uvjerljiva prognoza. Razorit će je nesmiljena dijalektika, unutarnje protuslovlje. U predvidljivo će vrijeme vlast označitelja djelovati izlizano i staromodno, jer se isti postupci ne mogu beskrajno ponavljati. Zijevanje publike označit će kraj igre; Beckett bi rekao fin de partie.