I Bukovac i Dolić mogli su proći bolje

Upravo postavljena spomenička skulptura Vlaha Bukovca u Cavtatu, koja je djelo kipara Petra Dolića, nije dobila baš nikakvu reakciju javnosti. Nama koje zanima njezina opravdanost, likovna forma, prostorni smještaj i postupak narudžbe, izrade i postavljanja, ostalo je više neodgovorenih pitanja nego što su ih autor, naručitelj i sama skulptura ponudili. Dok se s jedne strane čini nevjerojatnim kako oca hrvatskog modernog slikarstva, čije je društveno djelovanje u nekim aspektima bilo presudno za hrvatsko hvatanje koraka s vremenom te čija je ostavština darovana javnosti u obliku memorijalne kuće i više od dvije stotine umjetnina, nismo dosad bili kadri počastiti spomenikom, još je nevjerojatnije i daleko opasnije da je autor ovog djela jednostavno ušetao u ured načelnika općine i ponudio svoj model spomenika, koji je prihvaćen i izveden bez natječajnoga postupka i ikakva kritičkog izbora.

Skulptura Vlaha Bukovca u Cavtatu djelo je kipara Petra Dolića

Kiparski kauboji iz prošlog stoljeća na nešto su bezobrazniji način, putujući od jedne male općine do druge, spopadali općinske čelnike pitanjem: Zašto nemate Titov spomenik? i nudili svoje usluge kako bi ispravili njihov nemar i uklonili smrtnu grimasu s lica općinskih čelnika bez odgovora. Kada je, dakle, uočen propust u komemoriranju Bukovčeve osobe u njegovu rodnom gradu (a slične nerazmjere kulturnog identificiranja i materijalne zaboravljivosti nalazimo svuda oko nas; među kojima je eklatantan primjer spomenika Ruđeru Boškoviću, koji nikada nije postavljen u Dubrovniku, ali jest u Milanu), bilo je sasvim logično raspisati javni natječaj, kako nas uči novija hrvatska povijest, i potražiti najbolje spomeničko rješenje. Konačno, što se događa s kiparskim opusom Petra Dolića? Predstavlja li njegov magistralni razvojni put izložba izvrsnih skulptura u staklu u Domu Marina Držića koje pročišćenom formom možda najvještije dosad među kiparima odgovaraju na zadanu temu ili u svemu pretjerana historijska naracija i likovna deskripcija, izložba skulptura u Studiju Josip Račić koja se bavi Ramom? Naime, kod Bukovčeva spomenika opservaciju bi bilo najlakše sročiti na banalan način: Autor se nije dovoljno potrudio, jer nipošto ne možemo reći da nije sposoban napraviti izvrsnu ili barem vrlo dobru skulpturu.

Odabravši lakši put s prepoznatljivim obilježjima poput Bukovčeve kape koju poznajemo s fotografija i autoportreta (kod Tuđmanovih se portreta naočala kao distinktivnog obilježja hvataju svi koji ne znaju kako jedan tako važan element koji portret čini odmah prepoznatljivim utopiti u ostatak forme) ili kvaziskicenbuha koji drži rukama, kipar spomenik čini odveć doslovnim i očitim, poput ilustracije u dječjim knjigama koja prikazuje opći pojam slikara, oduzimajući time i samoj Bukovčevoj osobi intelektualni izazov, bunt i životnu slikovitost koja mu pripada, a zbog čega u konačnici njegovu ličnost uopće želimo komemorirati javnom skulpturom. Spomenuti blok papira koji Bukovac drži u rukama, za razliku od ostatka skulpture koja je brončana, izrađen je od rostfraja, čija polirana površina služi kako bi reflektirala svjetlo u Bukovčevo lice. Nažalost, taj kič-detalj postao je nužnost samo zbog nesretne kape koja na lice baca veliku sjenu, a sjedeća forma skulpture, koju je autor odabrao, nipošto ne pridonosi njezinoj boljoj opservaciji. Uzgred, na neke forme kao da je stavljen pečat konačnosti; svaki bik nakon Bakićeva, ako nije kontekstualno / tematski drukčiji, kao motiv uvijek vuče neki duh nazadnoga, a slično vrijedi i za sjedeću spomeničku skulpturu nakon Kožarićeva Matoša, čijoj opravdanosti forme nije moguće naći hrvatskog para. Sve u svemu, i Bukovac i Dolić u ovoj su priči mogli proći bolje. K tome, politička aklamacija češće je populistička mantra nego mjerilo ikakve vrijednosti pa je potrebno neprekidno ponavljati da se za riječ o stvarima javnog interesa mora pitati (i) struka.