Glas koji odjekuje

Prvi put otkako u Vijencu pišem o novim knjigama suvremenih hrvatskih prozaista moj tekst neće biti prikaz djela koje se objavljuje premijerno. Dapače! Odmah ću kazati o čemu je riječ, zbog koga i zbog čega presedan: posrijedi je četvrto Matičino izdanje knjige Priče iz Vukovara hrvatskog novinara i pisca Siniše Glavaševića (Vukovar, 4. XI. 1960–Vukovar, 20. XI. 1991) te dvije skore tužne obljetnice: pada grada i mučkog Sinišina ubojstva. Tim povodom čitatelje želimo podsjetiti na neobičan put autorova „rukopisa“ iz opkoljenog i razrušenog Vukovara do njegova objavljivanja, te na književni kontekst knjižice u kojoj su objavljeni jedini njegovi sačuvani literarni pokušaji.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Prvo izdanje Glavaševićeve knjige Matica hrvatska objavila je, posmrtno, 1992, drugo, izmijenjeno i dopunjeno, tiskano je 2001, treće se pojavilo 2007, a četvrto ove godine. Podsjećamo još da je Matičin časopis Kolo u svom trećem broju za 1996. godinu objavio pretisak prvog izdanja Glavaševićeve zbirke. Urednik svih izdanja bio je Mladen Kušec. Knjiga je od drugog (izmijenjenog i dopunjenog) izdanja definirana i stabilizirana u pogledu broja tekstova i njihova rasporeda, a neodvojiv su njezin dio i brojne crno-bijele fotografije.

Temeljni njezin dio sastoji se od dva bloka Glavaševićevih tekstova. Prvi blok čine Priče iz Vukovara – 24 crtice koje karakterizira misaonost, iskrenost i duboka osjećajnost, posvećenost nekim temeljnim vrijednostima života, ali i osuda rata kao nečeg „najstrašnijeg i najpogubnijeg za čovječanstvo“. Gotovo je nevjerojatno, u neku ruku paradoksalno, koliko su te priče daleko od svake mržnje, koliko je u njima prostodušnosti, ljudskosti i dobrote, kad znamo u kakvim su strašnim uvjetima nastajale. Možda na piščev kredo upućuje Priča o priči: „Priča mora biti iskrena. Učini li vam se da lažem, odmah zatvorite knjigu i ne slušajte.“ Drugi blok u knjizi su Ratna izvješća – osam Glavaševićevih radijskih javljanja o dramatičnim danima branitelja i civila u opkoljenom gradu datiranih od 12. listopada do 18. studenog 1991.

Nakon autorovih tekstova dodana su dva priloga: Zapis o Pričama iz Vukovara Mladena Kušeca i Rođenje legende Pavla Pavličića te kratka bilješka o autoru. Kušec objašnjava kako mu je Glavašević iz Vukovara, neposredno prije njegova pada, faksom „na ogled“ poslao svoje priče, koje je pisao „za svoju dušu i za dušu Vukovara“. Priče su se uskoro počele emitirati na Hrvatskom radiju, a Matica hrvatska prihvatila je njihovo tiskanje. Pavličić pak pokušava odgovoriti na pitanje zašto je Siniša postao legendom, što ga je među svim autorima koji su svjedočili o ratu učinilo najpoznatijim, simboličnim, „što je učinilo da na spomen njegova imena tako mnogo ljudi osjeti knedlu u grlu i suze u očima“. Pavličićevo je razmišljanje kao i uvijek racionalno, logično, ali je u tu interpretaciju ugrađeno i puno emocionalnog angažmana:

„On je bio u isto vrijeme i pisac i novinar. Kao novinar, javljao je o ratnim zbivanjima, o opsadi Vukovara. Kao pisac, nastojao je ono što mu se tih dana događalo sažeti u priče, dakle, u općenitije, literarno iskustvo. On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom. Napokon, on je pisanjem priča, na neki način, zavaravao vlastitu smrt: kvalitetom tih tekstova, nastojanjem da oni budu dobri i mimo rata i mimo Vukovara, Siniša je stvarao nešto što će ga nadživjeti, i na taj je način svoju smrt – kojoj se možda i nadao – učinio sporednom činjenicom, koja njegovu djelu ne može nauditi. Pišući, on je ispunjavao svoj sudbinski zadatak, pa zato njegovi tekstovi i djeluju tako mirno, blago i spokojno.“

U svojoj knjizi Čitanje grada, u kojoj razmatra urbanu komponentu u hrvatskoj književnosti, Krešimir Nemec posvećuje pažnju i iskustvu ratne zbilje u gradu. Pritom, spominjući kako je mnogim hrvatskim gradovima za Domovinskog rata zaprijetilo potpuno uništenje, ističe da je Vukovar „postao simbolom nekažnjenog urbocida“, ali govori i o djelovanju specifične vrste unutarnjeg otpora tom ništavilu. Potaknut Glavaševićevom Pričom o gradu napominje kako autor „znakovito piše o gradu koji tjelesno možda i nestaje, ali ostaje – kao značenjsko mjesto – pohranjen u memoriji njegovih stanovnika. ‘A za Grad ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama.’“ Govoreći o proznim djelima s ratnom tematikom koja su se uspjela „potvrditi upravo svojom izvanredno snažnom književnom strukturom“, Ante Stamać biranim riječima spominje Glavaševića: „Vukovarske priče Siniše Glavaševića već su ušle u pohranu najbolje kratke esejističke proze napisane u jeku ratnih zbivanja. Spadaju u neočekivano dragocjen dobitak za hrvatsku književnost u cjelini.“

Nitko ne može sa sigurnošću reći bi li Siniša Glavašević, da je ostao živ, novinarski poziv zamijenio književnim, ili svoje naklonosti usmjerio nadvoje. Ali iza njega nam je ostala knjižica koja potvrđuje literarni talent i u nekoliko redaka Priče o pjesnicima sažet iskaz o tome što je za njega značila Riječ:

„Riječ u svom kretanju, glas koji oblikuje, misao što joj daje punoću i nedodirljivost, riječ je ljudska sveukupnost, ona je zapravo osnova čovječanstva. Riječ, čista i jasna, to je poezija. A pjesnici njeni čuvari i branitelji. Ima li čovjeka dostojnijeg i svetijeg poziva?!“