Dvije poetike u dijalogu

Izložba u galeriji Academia Moderna poziva nas na ponovno oživljavanje sjećanja na prolaznost života, svojevrsni memento mori, prigodan uoči blagdana Svih svetih. Izložba ujedno suprotstavlja i gradi zanimljiv narativ radovima dviju mladih umjetnica, studentica nastavničkog smjera zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Tee Bošnjaković i Bianke Garčević. Idejni koncept izložbe potpisuje spiritus movens galerije Damir Sokić.

Rad Tee Bošnjaković / Snimio DAMIR SOKIĆ

Na izložbi kao važan element dominira postav radova na dvama suprotnim zidovima galerije, naglašavajući dijalog umjetnica različitih umjetničkih izričaja. Osim sličnog broja radova, tri odabrana iz opusa Tee Bošnjaković i četiri Bianke Garčević, oni na prvi dojam zauzimaju jednak prostor zida zbog sličnih dimenzija, što pridonosi ravnopravnosti. Dinamiku postava povećavaju razlike u motivima i medijima kojima se mlade autorice služe ili, preciznije rečeno, kontrasti između glatke monokromne apstrakcije matrica za linoreze i naglašeno slikarski izvedene figuracije.

Naime, u Teinu je radu već neko vrijeme zastupljen motiv kostura, i to na ironičan način umetnut u svakodnevni životni prostor. Odvaja se od urednog platna, od mekih kistova i anatomske točnosti te umjesto toga odabire sirovije alate. Na lesonit-pločama vidljivih struktura slika akrilnim i uljenim kitom za drvo, što u kombinaciji s uljenim bojama daje grube teksture na površini, a sve izvedeno narančastim i drvenastim tonovima ispresijecanima čišćom bijelom. Izbrazdana, spontana faktura sa slobodno oblikovanim motivima kostura kod Teinih radova u potpunom je kontrastu s Biankinim pristupom, čiji su radovi, kako je već rečeno, matrice za grafički otisak linoreza, dakle ono što se obično ne izlaže. Jednostavnost umjetničkog izričaja, njezino odmicanje od slikarskog i figuralnog, još je dublje naglašeno materijalnošću medija. Linoleumske ploče glatkih površina prekinute su linijama vertikalne, horizontalne ili kose orijentacije, ali i umetnutim sivo-plavim plohama vrlo plitka reljefa. Iskrenost kompozicije pojačana je izlaganjem linoleumskih ploča umjesto otisaka.

Rad Bianke Garčević

Tea se, kako je i sama naglasila, poziva na neke od modernističkih umjetnika koji traže istinitu sliku društva, poglavito na Jamesa Ensora i Emila. Traženje univerzalnosti može se prepoznati i u Biankinim radovima ako se vratimo na početne težnje apstraktnih umjetnika. Traganje za izričajem lišenim vanjskih elemenata i dominantnih estetskih navika, a time i traganje za samom biti slikarstva i umjetnosti općenito, označava težnju povratku univerzalnom stvaralaštvu: konstrukcijama likovnih elemenata. Izložba, zapravo, suprotstavlja dvije problematike posredovanjem dvaju principa odnosno motiva, kostura i matrice, koji označavaju što ostaje od ljudi i od umjetničkog djela, u ovom slučaju medija grafike.

Također, u Teinu slučaju svatko će se sjetiti i slavnoga Plesa mrtvaca u Bermu, u crkvi sv. Marije na Škrilinama, što ga je u 15. stoljeću izradio Vincent iz Kastva. Iskazan je tamo jednak odnos umjetnika naspram smrti kao i danas, primjerice u animiranim mrtvacima Tima Burtona, koji proživljavaju svakodnevne situacije. I Teini kosturi umetnuti su, naime, u suvremene kontekste, baš kao i Vincentovi koji, u povorci zajedno sa živima, alegorijski podsjećaju na neizbježnost smrti, odnosno fragilnost života. Iako i sam ciklus naziva Prolaznost, umjetnica nas osjećajem za ironiju uspijeva utješiti te ublažiti strah. I pritom, dakako, ostvariti zanimljivu protutežu Biankinu odmjerenu i estetski dorečenu minimalizmu.