Čudo u MSU-u

Čudo nam se obećavalo mjesecima. Po kuloarima se pričalo da Davor Vrankić sprema zaista veliku i važnu izložbu u zagrebačkom MSU-u. On sam je na svom Facebook-profilu dijelio neke starije kao i recentnije radove odabrane za izložbu Obećavam ti čudo / I Promise You a Miracle, koja se u MSU-u otvorila 25. listopada. Kustoski koncept za izložbu potpisuje Kristina Bonjeković Stojković, koja je i autorica uvodnoga teksta Bačeni u nepoznato u opsežnoj dvojezičnoj monografiji objavljenoj u sklopu izložbe. Uz 137 reprodukcija crteža, monografija sadrži i esej O neprošivenome autorice Leonide Kovač, dok vizualno oblikovanje knjige potpisuje Mirko Ilić. Od sveukupno devedeset crteža, oni koji su nastali od 2016. do 2019. prvi su put izloženi upravo na Vrankićevoj najvećoj zagrebačkoj izložbi.

Tentation de saint Antoine, 1994–1995.  / Snimio ALBERTO RICCI

Ništa tako veliko i tako snažno nismo vidjeli u novijoj hrvatskoj povijesti u domaćim muzejima. Likovni kritičar i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović komentirao je na otvaranju s oduševljenjem kako se nakon ove izložbe MSU može mirne duše zatvoriti. Vodio se zasigurno špenglerovskom analogijom o starenju kulture (zamijenimo samo u ovom slučaju kulturu kulturnom institucijom), koje neizbježno dovodi do smrti.

Kvalitetno koncipiran postav

U vrlo prohodnom, prozračnom i prostranom prostoru MSU-a Vrankićevi crteži zaista se ponašaju kao da su doma. Postav je izvrsno koncipiran u nekoj vrsti labirinta kroz koji se lako probija. U kvalitetnom postavu djela još više profitiraju jer im je dopušteno da u vlastitoj zasićenosti dišu i da – tako monumentalni i živi – hipnotičkom snagom uvlače gledatelje u bojno polje. Jer na mnoštvu Vrankićevih crteža iz devedesetih odvijaju se bitke između neobičnih bića ponekad demonskih karakteristika, na raznorazne načine isprepletena tjelesima, njihovim izvitoperenim produžecima ili različitim alatkama i priborom koji kao da je ispao iz srednjovjekovnog repertoara sprava za mučenje ili renesansnih medicinskih pomagala. U tom ciklusu, nazvanu Sat anatomije, Vrankić kao da se koristi širokokutnim objektivom, kojim dodatno pojačava dubinu prostora.

 Nakon košmara naguranih likova koji ne poznaju zakone sile teže i suprotstavljaju se jedni drugima, iz različitih perspektiva dodatno zbunjujući promatrača usisana u savršeni nered kompozicije, nastupaju zvjerolike beštije i predimenzionirane glave. Beštije prikazane u trenutku zaleđenoga horora vlastite nemogućnosti da skončaju jade u kojima se nalaze i prijeteći pogledi s golemih lica koja gledaju prema nama. Pogled s crteža iz serije Asfiksija izaziva dvostruku tjeskobu i stezanje želuca: uz činjenicu što je nacrtano čudovište strahovito ružno u nemogućoj pozi i iskešenoj grimasi, ono je i tragično u zarobljenosti u vremenu i prostoru. Bore, pore, (od)sjaj u oku, trepavice i obrve detalji su koje Vrankić u seriji Promatrači crta toliko minuciozno da se čini da ih gledamo pod mikroskopom. Sve je kao pod povećalom, sve je vidljivo i jasno, zaleđeno u trenutku propitivanja ili osuđivanja figure koja od nas nešto želi. Dalje nailazimo na crteže iz serije Spinning company, gdje se susrećemo s „manje opasnim“, ali i dalje vrlo neobičnim stvorenjima. Neka su s udovima kao u hobotnice, dok su drugima ruke načinjene od opruga, a neka treća opet imaju izrasline po cijelom tijelu ili im iz glave izlaze fino posložene kuglice nalik na rajčice.

Modularno izmjenjivi crteži i crtanje pred publikom

Najnovija od sveukupno sedam prikazanih serija crteža donosi fantomske krajolike u kojima prevladava atmosfera neizvjesnog. Ta je Vrankićeva serija lišena ljudi i bilo kakvih drugih hibridnih bića, koja dominiraju još od serija Sat anatomije ili Toy story iz devedesetih. Ona je posve usmjerena na dočaravanje ambijenta koji titra između jeze, zaborava i tihe melankolije. Druga serija nastala u posljednje tri godine u pseudonarativnoj igri sukobljava oble i kockaste oblike, simbolički aludirajući na tranzicijski trenutak u kojemu se svijet nalazi danas.

Vrankićeva disciplina i beskrajna maštovitost imaginarija preduvjet su za nastajanje čudesnih sklopova u tehničkoj izvedbi koja nadilazi sva moguća i nemoguća očekivanja. Premda na početku izložbe gledamo crteže iz devedesetih, oni nisu nužno dovršeni nekim kronološkim redom, kako bismo to očekivali. Vrankić paralelno radi na više kompozicija kako se ne bi prezasitio određenom tematikom i kako bi dopustio vremenu da intervenira kroz nove ideje i oblike. Vrijeme nastanka crteža stoga se može protegnuti kroz godine, a sam pogled na detalje govori o dugu i ustrajnu procesu, koji prkosi brzini današnjeg življenja. Njegovi su formati s vremenom probijali granice naizgled mogućeg. Stvar je to povezana, kako često naglašava, s veličinom radnog prostora. Zato je u seriji Home variations nadmudrio nedostatak prostora radeći na modelu modularno izmjenjivih crteža. Njihovi se dijelovi ne slažu po principu slagalica, već se mogu presložiti slobodno, što otvara niz novih mogućnosti. Vodio se pritom postupkom cadavre exquis, kojim su se pariški nadrealisti koristili kada su zajednički stvarali crtež dodajući jedan za drugim dijelove tijela zamišljenoga lika na list papira, a ne znajući što je onaj prije nacrtao. Na zagrebačkoj izložbi Vrankić se zainatio da će nadmašiti najveće od najvećih svojih formata, kako sam kaže, „iz hira umjetnika“. A hir je dodatni podražaj dobio prostranstvom prostora u kojem izlaže svoje radove i u kojem će od 5. studenog svaki dan mjesec dana provoditi vrijeme od 11 do 17 sati crtajući pred posjetiteljima, što dosad nikad u životu nije napravio.

Podrijetlo gustoće i fantazmagorije kompozicija

Ono što većinu promatrača fascinira u Vrankićevim fantazmagorijama je činjenica da ovaj umjetnik u većini slučajeva crta izravno, bez prethodnog izrađivanja skice. Pritom ne koristi nikakvu dokumentaciju, fotografije ili modele, jer želi biti „u potpunoj rekonstrukciji „paralelnog realizma“ odnosno intimnog realizma“. Već tridesetak godina koliko živi i radi u Parizu stvara kompozicije koje je teško usporediti s bilo čim na likovnoj sceni današnjice. Znalo ga se, na temelju snažnoga horror vacui dovoditi u vezu s majstorima sjevernjačke renesanse poput Grünewalda, Boscha, Brueghela i Altdorfera. Brojni su i različiti umjetnici i umjetnički oblici ostavili traga u Vrankićevu prepoznatljivom vokabularu, kojim je stvorio izričaj s jakim autorskim potpisom. Od stripovske kulture: Princa Valianta Hala Fostera, Flasha Gordona Alexa Raymonda do Richarda Corbena, Jacovittija ili Jeana Girauda, do underground-kulture Vrankić je već u mladim danima stvarao vlastiti estetski ukus, koji je brusio proučavajući omote ploča, ekspresivnost nijemoga filma i filmskih klasika (Metropolis i Dr. Mabuse Fritza Langa, filmovi Lona Chaneyja ili Bustera Keatona).

Njegova djela, osim u njujorškoj MOMA-i, amsterdamskom muzeju Overholland, kineskom Muzeju umjetnosti Ningbo, pariškom muzeju Congacq-Jay, nalaze se u kolekcijama nekih od najuglednijih kolekcionara današnjice kao što su Ronald S. Lauder, Georges Renand i Rosenthal. U posljednje dvije godine izlagao je u Bruxellesu, Parizu, New Yorku, Domu Marina Držića u Dubrovniku, a nedavno je u francuskom Perpignanu imao impresivno veliku izložbu.

Samozatajni umjetnik, koji stvara na način kako to ne radi baš nitko drugi na svijetu, ulaže goleme napore da tehničkom olovkom 0,9 2B ispuni formate od kojih bi i Veronese zanijemio. Zbog svega rečenog valja zaključiti da je izložba Davora Vrankića, koja se u zagrebačkom MSU-u može pogledati do 20. prosinca, zaista ispunila obećanje i dala nam čudo kakvo, uza sve napore i želje, nismo mogli ni zamisliti.