BiH je za Hrvatsku najvažnija država

Život državnika i političara gledan izvana čini se privlačan i atraktivan. Vjerojatno i jest takav u sređenim državama i tradicionalnim demokracijama, koje su, uz to, gospodarski i novčarski stabilne. Biti, međutim, državnik i politički lider u Bosni i Hercegovini, državi kojoj su tegobna povijest i geopolitika dodijelile mjesto sučeljavanja civilizacija, kultura, vjera i ljudskih navika, sukobljavanja igrača velikih i malih, danas, primjerice, Rusije, Europske Unije, Njemačke, Turske, Irana i Saudijske Arabije, SAD-a, u zadnje vrijeme Ujedinjenih Arapskih Emirata i Pakistana. U državi zamršena i nefunkcionalna unutarnjeg ustroja, sidru uz koje su vezane Hrvatska i Srbija, e, državnik u takvoj složenoj sredini mora imati tri oka, jedno oko više od običnoga svijeta ako želi preživjeti i opstati. A političaru i akademiku Draganu Čoviću sudbina je povjerila baš takvu ulogu – lidera jednoga od triju etnosa u složenoj i kompliciranoj državi BiH.

Cilj: ravnopravnost triju
naroda i građana

Dvije knjige Iznad crte Čovićevih susreta s visokim crkvenim dostojanstvenicima i izborom političkih govora o viziji europske BiH, nedavno objavljene, kazuju koju političku doktrinu njeguje i koje ciljeve Čović nastoji ostvariti kao čelni državni i stranački dužnosnik. To je BiH država triju jednakopravnih autohtonih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba, i svih građana bez obzira na nacionalnost i konfesiju. U jednoj je prilici rekao: BiH mora biti zemlja pomirenja i suživota, država ravnopravnih naroda i građana, ili je neće biti. U toj je rečenici sažeo svoj politički kredo, crtu ispod koje ne silazi, cilj kojemu su podložni unutarnja i vanjska politika, sve taktike i strategije. Nije važan način na koji će se taj cilj postići ako je demokratski. Primjerice, novim Daytonom, trećim entitetom (zadnjih desetak godina Čović ga ne spominje, ali ako je ostvarljiv, uvijek je u jednoj i jedinstvenoj državi BiH), modernijim ustavom, izmijenjenim izbornim zakonom, novim sporazumom Hrvata, Bošnjaka i Srba. Važan je, dakle, cilj! Multietnička, multikonfesionalna, demokratska, tolerantna moderna država BiH, članica Europske Unije i Sjevernoatlantskoga saveza.

Izd. HAZU u BiH, Sveučilište u Mostaru, Odjel za znanost i obrazovanje Hrvatskoga narodnog sabora, Matica hrvatska u Mostaru, Mostar, 2019.

Čovićeve su knjige, zapravo, pripovijest o maloj i krhkoj zemlji u kojoj se spravlja nadaleko poznat „bosanski lonac“, slojevita mješavina najrazličitijih političkih supstancija, pa valja vazda držati ruku na poklopcu. Podigne li se poklopac nekontrolirano, samo Bog zna kakav će se iz njega atavizam pomoliti. Ako dodam još i to da je Čović politički lider brojčano najmanjega naroda u BiH, izložena bošnjačkoj asimilaciji, na njegovu statusu i funkcijama samo mu politički amater ili neznalica može zavidjeti.

Političke doktrine ostalih etničkih političkih lidera u BiH, Bošnjaka Bakira Izetbegovića i Srbina Milorada Dodika, valja to reći, drukčije su. U konačnici oni ruše državu BiH kakvu danas poznajemo.

Dodik u Republici Srpskoj čeka pogodan trenutak da svoju pokrajinu spoji s državom Srbijom. Nedavno je predložio formiranje tri nacionalne mini države, koje će međusobno surađivati, jer je procijenio da bi to mogao biti najbrži put za pripajanje Republike Srpske državi Srbiji. A projekt Bakira Izetbegovića jednom je propao, u vrijeme razbijanja Jugoslavije. Dopustite mi da podsjetim: prije početka rata u BiH, 18. ožujka 1992, njegov otac Alija Izetbegović, predsjednik BiH, zajedno s predstavnicima Hrvata i Srba u BiH bio je prihvatio dogovor koji je ponudila Europska Unija, njezin predstavnik portugalski veleposlanik José Kutileiro, o BiH državi triju konstitutivnih naroda: Hrvata, Bošnjaka i Srba. Kratko vrijeme nakon toga povijesnog kompromisa Alija Izetbegović se iz dogovorenoga sporazuma povukao. Odbacio je Kutileirov plan, dogovor je propao i u BiH je započeo krvavi građanski rat u kojemu je život izgubilo 80 do 100 tisuća građana. Srpska povjesničarka Latinka Perović navodi brojku od 140 tisuća. Obratite sada pozornost na ovu činjenicu: nakon tri i pol godine u Daytonu rat u BiH okončan je prihvaćanjem modela iz 1992. s trima konstitutivnim narodima! Kutileiro je svjedočeći pred Haškim tribunalom za kažnjavanje zločina počinjenih u Jugoslaviji izjavio, da je dogovor o konstitutivnim narodima iz 1992. ostao na snazi, broj žrtava u BiH nikada ne bi bio tako visok.

I evo, bošnjački lider sada ponovno predlaže unitarnu građansku državu BiH bez nacija, zasnovanu na modelu odlučivanja „jedan građanin – jedan glas“. Drugim riječima, državu u kojoj će dominirati većinski bošnjački narod (jer Bošnjaka u BiH ima više od polovice stanovnika). U modernoj povijesti dvije su takve multinacionalne europske federacije i jedna euroazijska propale. Jugoslavija, Sovjetski Savez i Čehoslovačka, jer se u njima, u praktičnome životu, u državnoj upravi, vojsci, policiji, političkim partijama, sudstvu, na sveučilištima, nije uspjelo suzbiti dominaciju najbrojnije nacije.

U tradicionalnoj bosanskoj predaji stara poslovica upozorava: teško čovjeku kojega vlastita prošlost i iskustvo ne poučavaju!

Opasnosti prekrajanja zemljovida Europe

Ne znam razmišljaju li Izetbegović i Dodik o krajnjim učincima pripajanja Republike Srpske Srbiji ili stvaranja unitarne države BiH? Naravno, ako bi se takve zamisli ostvarile. Razbijanje ili unitarni ustroj države BiH izazvali bi nestanak te države kakvu danas poznajemo i destabilizirali kompletno južnoeuropsko područje. Otvorilo bi Pandorinu kutiju iz koje bi izletjelo, među ostalim, prokletstvo stvaranja novih državnih entiteta i povlačenja granica. Valja imati na umu da se granice ne mogu povlačiti sukladno željama bilo koje pojedinačne države ili naroda bez oružanoga sukoba. Nasilno ili jednostrano utvrđena granica trajno je vrelo sukoba i čimbenik ugrožavanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Danas u Europi ima dvadesetak naroda ili nacionalnih manjina koji bi željeli proglasiti neovisnost ili se pripojiti matičnoj nacionalnoj državi. Korzika, Gibraltar, Škotska, katolici u Sjevernoj Irskoj, Baski, Katalonci, Mađari u Slovačkoj i Rumunjskoj, autohtoni Vojvođani u Srbiji, muslimani u Sandžaku, Albanci u Sjevernoj Makedoniji, naposljetku Hrvati i Srbi u BiH. Sva su ta nastojanja legitimna i u ovome povijesnom trenutku nerealna. Ne mogu se ostvarivati. Jer su proturječna dva važna i pravno jednako valjana načela u međunarodnoj zajednici: načelo prava naroda na samoodređenje i odcjepljenje s jedne strane i načelo poštivanja cjelovitosti državnoga teritorija s druge. Pakao kroz koji trenutno prolazi visoko civilizirana Barcelona (masovni prosvjedi, brutalni postupci policije, sudski progoni i presude i sl.) kazuje kako je u Europi itekako živa svijest naroda o nacionalnoj individualnosti i pravu na samoodređenje i kako ni jedna velesila ne želi i ne podupire fragmentaciju Europe.

Očuvanje mira i sigurnosti

U knjigama Iznad crte posebice je istaknut napor Dragana Čovića da se očuva međunarodni mir, osobito u južnoeuropskome prostoru. Analize kazuju da rat između država u području jugoistoka Europe u ovome povijesnome trenutku nije praktički moguć. Nijedna „balkanska“ država nije vojno sposobna samostalno započeti takvu luđačku akciju. Naposljetku, intervenirao bi NATO. Podsjetit ću da na Kosovu, u blizini grada Ferizaja (Srbi ga zovu Uroševac) najveća je NATO – američka vojna baza izgrađena nakon što su Bush i Gorbačov proglasili kraj hladnoga rata 1991. U njoj se može stacionirati sedam tisuća vojnika, ima više od pedeset stajanki za slijetanje i polijetanje helikoptera.

Postoji, međutim, prijetnja izbijanja unutarnjih etničkih sukoba u pojedinim državama, izazvanih implozijom, iznutra, koji nemaju obilježja rata. Primjerice u Makedoniji između Makedonaca i Albanaca, u Crnoj Gori Crnogoraca i Srba, u Bosni i Hercegovini Bošnjaka i Srba. Vrebaju i moguća sučeljavanja različitih skupina nezadovoljnih građana zbog neuspjelih restriktivnih imigracijskih politika (nekontroliranoga egzodusa bliskoistočnoga stanovništva u Europu, primjerice), učinkovitoga međunarodnoga terorizma i sl. Iskustvo iz razdoblja raspada Jugoslavije kazuje da u takvim internim sukobima i neredima NATO ne intervenira. Da se takav belaj spriječi – jer je svaki oružani sukob na Balkanu duga krvava crta brutalnog nasilja – potrebna su velika državnička umijeća. Dragan Čović sve to dobro zna pa su njegove osobne obveze nositelja važnih državnih i političkih funkcija u BiH umnožene.

Kada se čitaju dvije knjige Iznad crte akademika Čovića, poseban dojam ostavljaju njegova nastojanja da BiH što prije uđe u euroatlantske integracije, NATO i EU. Jer je Europska Unija, kakva jest da jest, jamac napretka. U govoru u Sarajevu ustvrdio je: „BiH ima svoju europsku budućnost!“ U Ateni rekao je okupljenim Europljanima „Sudionici smo istoga europskoga civilizacijskoga kruga“. U Afganistanu: „Članstvo BiH u NATO-u primarni je cilj naše domovine“.

Dopustite mi kazati: ta nastojanja ni Dragan Čović, a ni Hrvati u BiH, neće uspjeti ostvariti sami, barem ne u dogledno vrijeme. Jer su bosanskohercegovački Srbi i Bošnjaci, što potajice što javno, protiv ulaska BiH u Sjevernoamerički savez. Srbi, jer bi NAT0 nadzirao Srbiju i srpske lidere u BiH, a Bošnjaci, jer bi NATO obuzdavao Tursku i kontrolirao islamske i osmanske bošnjačke političke prvake. Osim toga, lideri Bošnjaka i Srba u BiH odavna su spremni područja u kojima žive pripadnici njihovih naroda pretvoriti u unitarnu svesrpsku zajednicu i u unitarnu bošnjačku, islamsku zajednicu. Bez Hrvata dakako. Istodobno je EU – najmoćnija gospodarska integracijska cjelina u svijetu – komplicirana, često spora, a ponekad i nerazumljiva. Nedavno je francuski predsjednik Macron, primjerice, zalupio ulazna vrata u EU Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. To nije bio državnički potez, već diletantski. U stvoreni vakuum sada ulijeću Rusi i Turci. Čak i Kinezi. Jedan od dužnosnika Unije izrekao je antologijski nonsens obećavši, onako svisoka, da će BiH ući u EU za dvadeset godina! Istodobno u Bruxellesu vuku i dobre poteze. Priznali su hrvatska nastojanja za ulazak u šengensku EU i prvi put, koliko znam, povukli za uši Slovence zbog nekakva njihova revolta i arogancije. Angažirani političar u bosanskohercegovačkome državnom vrhu Čović i Hrvati u BiH zbog čudnih poteza Unije moraju nastaviti tijesno surađivati sa Zagrebom. Dojam je u hrvatskoj javnosti da je sada suradnja s Hrvatskom vladom dobra. Nije uvijek bilo tako. Jedan od prijašnjih predsjednika Republike Hrvatske tijekom svoga desetogodišnjeg mandata nikada nije službeno posjetio Hercegovinu. Prekoravam se što nisam kao hrvatski intelektualac javno prosvjedovao zbog te blamaže. Zašto su šutjeli hrvatski političari? Nije na Hrvatskoj da se upleće u unutarnje stvari BiH. Ali kad su međunarodni odnosi u pitanju, Hrvatska je u Bruxellesu i u NATO-u.

Mi u Hrvatskoj ponekad ne razumijemo bosanskohercegovačke paradokse. Kako razumjeti da u Predsjedništvu BiH Srbin Dodik, koji je u Republici Srpskoj rastjerao Hrvate, koči i sputava Hrvata, predsjednika u Predsjedništvu BiH Željka Komšića, u njegovim nastojanjima da bez ikakva valjana pravnog uporišta tuži svoju matičnu nacionalnu državu Hrvatsku zbog gradnje Pelješkoga mosta. Ili ga kori jer je bez ovlaštenja Predsjedništva BiH grubo olajavao Hrvatsku u Ujedinjenim narodima.

Valja duboko zaći u BiH da se shvati kakav je majstorski rafting Draganu Čoviću potreban za silazak niz krivu Drinu ili neku drugu rijeku, jer su sve bosanskohercegovačke rijeke plahovite, dijelom brzaci, dijelom ponornice, a i na onim najmirnijim vreba često opasan vir.

BiH je za Republiku Hrvatsku najvažnija država u svijetu. Vezani smo povijesno, kulturno, sigurnosno, gospodarski, prometno. Ponekad, eto, ne razumijemo neke bosanskohercegovačke političare, ali BiH volimo.