Velika književnost, velika nagrada, velika kontroverza

Književne nagrade dodjeljuju se za književno djelo, a ne za uzorno vladanje ili političke stavove. Doduše, svaki etablirani književnik, svaka etablirana književnica javna je osoba, a njezino djelo i djelovanje – izravnije nego postignuća na polju fizike, medicine ili ekonomije – vazda su iskazi o aktualnom trenutku i sudbini svijeta, iskazi redovito kompleksniji i potencijalno dalekosežniji od drugih oblika javne komunikacije. Ukratko, književnost je specifičan medij, među inim jer s distance komentira totalitet društvene zbilje. Status književnika i književnosti možemo stoga braniti inzistiranjem na autonomiji i distanci, ili pak, ovisno o kontekstu, ukazivanjem na njenu društvenu odgovornost.

Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2019.

Kontroverzni Handkeovi putopisi

Ovogodišnja odluka Švedske akademije aktualizirala je pitanje statusa književnosti. Nobelov žiri inzistira – neizravno u obrazloženju nagrade, a izravno u odgovoru na novinarsko pitanje – da je riječ o književnoj, a ne o političkoj nagradi, te poručuje: vratimo se književnom djelu. S druge strane, odluku žirija mnogi smatraju prvorazrednim skandalom, s obzirom da austrijskog pisca bije glas političkog hazardera. U tom kontekstu treba spomenuti očitovanje međunarodnog PEN-a („odluka Akademije da nagradi autora koji je višekratno doveo u pitanje izdašno dokumentirane ratne zločine vrijedna je žaljenja“) te očitovanje američkog PEN-a („iznenađeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao povijesnu istinu i javno podupirao počinitelje genocida“).

U tom kontekstu snažno je odjeknula i jedna druga književna nagrada, samo nekoliko dana nakon proglašenja Nobela, a možemo ju shvatiti kao implicitnu polemiku sa žirijem Švedske akademije. U obrazloženju nagrade Deutscher Buchpreis, jedne od najvažnijih na njemačkome govornom području, čitamo: „Narativima povijesne manipulacije on vrlo duhovito suprotstavlja svoje vlastite pripovijesti.“ On – to je Saša Stanišić, rođen u Višegradu na Drini, u jeku rata izbjegao s obitelji u Njemačku, a danas njemački pisac široke međunarodne recepcije. U Frankfurtu nagrađen za autobiografsku knjigu Die Herkunft (Podrijetlo), Stanišić u govoru zahvale s ogorčenjem komentira odluku Švedske akademije: „Činim to i stoga što sam imao sreću da umaknem onome što Peter Handke u svojim tekstovima [o ratu u bivšoj Jugoslaviji, op. a.] ne opisuje.“

Hrvatsko izdanje poznatoga Handkeova romana

Predstavljajući ovogodišnjeg nobelovca, nema nam druge nego da se „vratimo književnom djelu“ i ujedno osvijetlimo autorovo „potkopavanje povijesne istine“. Ali književno i neknjiževno djelovanje ovoga pisca uopće i nisu zasebne sfere koje bi se moglo odvojeno promatrati u okvirima književnoga odnosno političkoga polja. Riječ je o aspektima jednog te istog habitusa, tako da autorov bizarni javni angažman ne možemo shvatiti bez uvida u njegovu poetološku pozadinu.

Autor zagrebačkog &TD-a

Književna karijera Petera Handkea (1942) započinje u drugoj polovici šezdesetih godina s tekstovima svih triju rodova, u ­kojima mladi bitnik austrijske knji­ževne scene ­kritički propituje jezične i spoznajne mehanizme koji ­služe reprodukciji ljudskog (samo)­porobljavanja. Distancirajući se od tada aktualne, izravno angažirane književnosti, austrijski avangardist stvara književne eksperimente iznimnoga performativnog naboja i žanrovske autorefleksije. Najpoznatiji su kazališni komadi Psovanje publike i Kaspar; ovaj drugi je na sceni zagrebačkog Teatra &TD, u režiji Vladimira Gerića i s Ivicom Vidovićem u naslovnoj ulozi, izveden rekordnih 224 puta (1970–1985), utemeljivši autorovu razmjerno intenzivnu bivšedržavnu recepciju.

Stvaralaštvo sedamdesetih godina obilježeno je sužavanjem univerzalne društvenokritičke problematike na individualnu egzistenciju, ujedno otvaranjem konvencionalnijim književnim formama i prepoznatljivim prostorima radnje, a time i široj publici. Međunarodno čitateljstvo pamti prozne naslove Strah golmana pred jedanaestercem, Kratko pismo za dugo rastajanje, a ponajviše možda Nepomućenu nesreću – potresnu (auto)biografsku rekonstrukciju uzroka i okolnosti majčina suicida.

Nakon duboke spisateljske krize potkraj sedamdesetih godina autor pronalazi način kako da se suprotstavi egzistencijalnoj fragmentaciji i jezičnim mehanizmima strukturnog nasilja – aspektima modernog stanja što ih je maestralno prikazao u ranijem opusu. Rješenje je pronašao u temeljitoj poetološkoj reviziji koju književna kritika naziva neokonzervativnim obratom, dok se čitateljstvo podijelilo: jedni su Handkea u to doba prestali čitati, dok su drugi etablirali oduševljenu sljedbu.

Temeljna smjernica novoga kursa bila je, a mahom ostala i do danas, gradnja književnih protusvjetova u znaku holističkih vizija i svojevrsnoga književnog ekumenizma, gradnja koja krvavoj kartografiji takozvane velike povijesti suprotstavlja alternativne vizije prostora i vremena onkraj ljudske historije; slike geoloških tvorbi, krajolika, nevinih artefakata i primordijalnih ljudskih zajednica s društvene ili geografske margine; slike dohvatljive samo oku senzibilna umjetnika u stanju epifanije. Predodžba o umjetniku kao iznimnu biću, o umjetnosti kao posvećenoj djelatnosti ima dugu i bogatu, u 20. stoljeću uglavnom zakopanu tradiciju. Handke ju revitalizira na nedvojbeno originalan način, među ostalim evokacijom klasika, klasičnih žanrova (poput umjetničke bajke, epa i tragedije) i uzvišenog statusa književnog rada. Ključni naslovi od osamdesetih godina naovamo mahom su opsežne prozne epopeje: Ponavljanje, Moja godina u ničijem zaljevu, Gubitak slike i Moravska noć – geografski i književni palimpsesti prožeti intertekstualnim referencijama i autocitatnim igrama.

Polagan povratak kući naslov je prijelomne prozne zbirke iz 1979. godine. Naslov može poslužiti kao natuknica za maločas orisan poetološki razvoj, ali i kao biografska natuknica. Mladi austrijski pisac s njemačkom adresom i međunarodnom reputacijom putuje u SAD i Kanadu, a godine 1978. vraća se u Austriju, gdje potom živi do konca osamdesetih. U tom razdoblju iznova otkriva i književno preoblikuje svoje obiteljsko podrijetlo i svoju vezu sa slovenskom manjinom u Južnoj Koruškoj. Višestruka geografska i društvena margina njegova zavičaja književnom će transformacijom postati obiteljski mit u kojem upravo margina otvara najdalje i najdublje vidike. U autobiografski obilježenim književnim konstelacijama posve su marginalizirani i otac i očuh (obojica vojnici Wehrmachta), dok majčina strana – slovensko podrijetlo, optiranje za Kraljevinu SHS nakon Prvoga te veza s partizanskim otporom u Drugome svjetskom ratu – postaju okosnicom obiteljskog mita. Susjedna Slovenija, a još više njezin veliki federalni okvir, zemlja-autsajder koja europsku ljevicu i druge polupoznavatelje fasciniraše svojom protuhistorijom otpora, nesvrstavanja i samoupravljanja – ta „najstvarnija zemlja u Europi“ (Oproštaj sanjara od Devete zemlje, 1991) postaje autorovom novom, duhovnom domovinom. Ali tek što je u romanu Ponavljanje (1986) dobila respektabilan književni spomenik, nova domovina zbog raspada federacije gubi svoju realpolitičku osnovu, a pisac gubi svježe uzorano tlo pod književnim nogama. I što se događa?

Na strani imaginarne Srbije

Nije teško rekonstruirati kronologiju Handkeovih književnih i javnih akcija s međunarodnim odjekom bez presedana, koje su usput polarizirale njegovu regionalnu recepciju (između ekskomunikacije na „našoj“ i euforične instrumentalizacije na „njihovoj“ strani): od brojnih eseja i putopisa koji kritički preispituju (zapadni) javni diskurs o uzrocima i uzročnicima bivšedržavnih ratova, pa do brojnih izjava i gesta kojima se autor solidarizirao sa „žrtvama“ navodne globalne antisrpske hajke, dok je duhovnu domovinu otkrivao sve istočnije, u preostalim džepovima otpora spram Zapada, Kapitalizma i Globalizacije: od Slovenije ka Srbiji te na koncu do srpskih enklava na Kosovu.

Mnogo je teže objektivno, književno-analitički valorizirati autorove tekstove o bivšedržavnom pitanju; ne samo šira čitateljska publika nego i književna kritika i germanistička struka u tome su duboko podijeljene. Autonomisti ističu da nije riječ o političkim iskazima, nego o propitivanju javnoga diskursa s pozicija radikalne autonomije umjetničkoga diskursa kao kritičkog korektiva medijske konstrukcije stvarnosti, a sve u skladu s autorovom poetikom književnih protusvjetova. Heteronomisti ukazuju na narativna i žanrovska obilježja koja ne dopuštaju izoliranu lektiru u estetskom kodu, tako da tekstovi, pa i onda kada retorički forsiraju višeglasje i otvorenost, nedvosmisleno oblikuju egzaktnu političku poruku.

Jedno je sigurno: književni Nobel za 2019. potaknuo je živu polemiku o statusu književnosti i društvenoj misiji književnih nagrada, pri čemu i ovogodišnje dvostruko proglašenje (Olga Tokarczuk za 2018, Peter Handke za 2019) otvara zanimljive perspektive. Međunarodna dimenzija polemike sigurno je produktivnija od naših domaćih, regionalnih polarizacija, koje nas vazda vuku prema ustaljenim putanjama. Putanje je zacrtala naša „opća povijest gadosti“ (J. L. Borges), ali je glavne impulse u ovoj posebnoj kauzi ipak lifrao naš književni gost: europski književni slon u balkanskoj staklani, koji s nepokolebljivim inatom luta stvarnim i imaginarnim prostorima Bivše Naše, sveudilj produbljujući one iste nacionalne rovove protiv kojih je u predvečerje rata, u svojoj izvornoj mirotvornoj vokaciji, ustao s toliko žara, s toliko poetskog nadahnuća i s toliko utopistički motivirane realpolitičke ignorancije.