Utjecaji Leipziga

Ove godine brojimo peti Bijenale slikarstva. Inicijativa započeta 2011. opstala je unatoč slikarstvu nesklonu vremenu, koje neprestano, kroz naučene pojmove, ponavlja kako je toj umjetnosti potrebno nekakvo izvanslikarsko (društveno, multimedijalno ili kakvo god) opravdanje. Ipak, Bijenale s više ili manje uspjeha pokazuje novosti hrvatskoga slikarstva. Svaki put uz Bijenale se organizira i izložba koja predstavlja slikarsku scenu nekog europskog grada (dosad su se predstavili Berlin, Gdanjsk, Beč i Prag, a ove godine Leipzig).

Iz postava izložbe hrvatskih autora

Iz postava izložbe njemačkih autora / Izvor HDLU

Kustos Mark Gisbourne, osebujna ličnost bogata iskustva (bio je u životu policajac, hipi i franjevac) već je nekoliko puta bio u Zagrebu. Godine 2011. osmislio je izložbu
I am a Berliner, također u sklopu Bijenala slikarstva, a ove godine izložbu Lajpciška veza, koja daje presjek lajpciškoga kruga slikara. Gisbourne ističe kako je izložba organizirana uz veliku pomoć njegove asistentice na tom projektu Katrin Radovani, mlade hrvatske slikarice koja trenutačno živi u Leip­zigu. Za razliku od praške izložbe od prije dvije godine, koja je zaista bila supstandardna, ovoga puta možemo vidjeti solidan presjek slikarskih događanja u Leipzigu od vremena DDR-a do danas. Uz nekoliko starijih iznimaka, većina izloženih radova nastala je u posljednjih dvadesetak godina. Gisbourne kaže da je tako usmjerio svoj izbor jer je tih zadnjih dvadesetak godina bilo ključno za pozicioniranje Leipziga kao jedne od prijestolnica slikarstva danas. Na ovoj su izložbi gotovo svi najvažniji slikari koji su završili lajpcišku akademiju ili koji žive i rade u Leipzigu. Zanimljivo je u Galeriji Bačva vidjeti ostvarenja Arna Rinka, Christiana Brandla, Martina Kobea, Matthiasa Weischera (kao i radove iz 1960-ih i 1970-ih važnih lajpciških slikara Wernera Tübkea i Wolfganga Mattheuera, ali nažalost samo u kopiji) i drugih te ih usporediti s težnjama naših slikara. Za potpuni prikaz te scene na izložbi nedostaju djela važnoga Nea Raucha, koji nije želio izlagati u Zagrebu ovom prigodom.

Obrana od Beuysa

Lajpciška je veza za hrvatsko slikarstvo, posebno za autore rođene 1980-ih godina, osobito važna (a to se može i vrlo jasno vidjeti na ovogodišnjoj bijenalnoj izložbi). Budući da je Leipzig bio u sklopu DDR-a, države u kojoj je vladao vrlo strog socijalistički režim, tamošnja Akademija likovnih umjetnosti odgajala je generacije slikara u duhu realističnog, preciznije rečeno socrealističnog slikarstva. U doba kada se umjetnost oslobađala reprezentativnosti i bilo kakve veze s materijalnim svijetom, čak i u smislu rasplinjavanja artefakta u čistu ideju, lajpciški su slikari ustrajavali na figuraciji, realizmu i specifičnom ekspresionizmu. Kako je dekan tamošnje Akademije Arno Rink u intervjuu duhovito rekao: „čuvali smo nasljeđe Cranacha i Beckmanna od utjecaja Josepha Beuysa“. Zbog toga su je upisivali i neki umjetnici sa Zapada. Treba istaknuti da je neko vrijeme u Istočnoj Njemačkoj (u Dresdenu) živio i veliki ekspresionist Otto Dix. Sve su te silnice sudjelovale u stvaranju slikarskog stila koji ostaje vjeran stvarnosti i reprezentaciji, obogaćujući ih osobnim iskustvima i simbolima.

Nakon njemačkog ujedinjenja i tobožnjeg sveopćeg oslobađanja nesretnoga Istoka (tog glorificiranog oslobađanja tržišta i umjetničkog izraza), lajpciška je akademija ostala mjestom gdje su se upisivali umjetnici koji su htjeli naučiti slikati. Željezna je zavjesa na taj način očuvala slikarsku tradiciju i prenijela je u 21. stoljeće, kada su njemački slikari iz Leipziga, ali i iz Berlina i Dresdena, postali fenomenom globalnoga tržišta umjetnosti. Najsjajnija je zvijezda pritom bio i ostao Neo Rauch, koji (uz niz drugih umjetnika) atelijer ima u staroj predionici u Leipzigu. To je mjesto danas poznato u umjetničkom svijetu kao Špineraj (prema njemačkoj riječi za predionicu), kamo hodočaste slikari cijeloga svijeta. Još je jedna okolnost pridonijela velikoj popularnosti Leipziga u umjetničkom svijetu, a to je bilo masovno iseljavanje stanovnika na Zapad nakon otvaranja granica. Gotovo je trećina grada opustjela, a cijena nekretnina pala. Spoj tog fenomena i figurativno-slikarske tradicije učinio je od Leipziga meku za mlađe slikare, što je imalo niz posljedica za gospodarski razvoj grada.

Zbog toga su u Leipzig posljednjih godina dolazili sve više i mlađi hrvatski umjetnici. Oni su željeli biti na izvoru suvremenoga figurativnog slikarstva, koje se u njihovoj progresivnoj i avangardnoj domovini donekle zanemarivalo ili etiketiralo anakronizmom. Svi nadrealni, mimetički ili minuciozno-figurativni postupci u hrvatskih slikara rođenih 1980-ih, barem dijelom, mogu se pripisati utjecajima suvremenih njemačkih slikarskih težnja, utjecajima duha Berlina, Dresdena i, dakako, Leipziga.

Prenatrpan postav

Izložba njemačkih umjetnika u Galeriji Bačva ima jednu veliku manu, a to je zbijenost brojnih radova na zidovima koja ne dopušta da se slike sagledaju pojedinačno. Još je veći problem u toj gužvi vizualnih senzacija to što su potpisi slika potpuno odvojeni od njih, pa ako se zainteresirani posjetitelj ikada zapita čiju sliku gleda, mora šetati po Bačvi naprijed nazad, od slike do kolektivnih potpisa slika, koji se nalaze na hrptovima razdjelnih zidova. Lako se zabuniti oko toga koji se potpis odnosi na koju sliku, ili čak koja se grupa potpisa odnosi na koju grupu slika. Za ovako zanimljivu izložbu trebalo se ipak malo bolje dosjetiti kako izbjeći takav džumbus. No, prostor ima svoje kapacitete, pa dok se na Trgu žrtava fašizma pored Džamije ne sagradi još koji izložbeni prostor (a sad, eto, za to ima mjesta) pokušalo se napraviti nešto s raspoloživim. Ipak i to je moglo znatno bolje.

Pretrpanost je mana i naše bijenalne izložbe. Jasno je da je dio autora odabran bez slikarskih zasluga. Ipak, mislim da je pozitivna stvar što su žiri činila samo tri slikara (Buntak, Vrkljan i Friščić). Jer što bi tek bilo da su tu bili i naši povjesničari umjetnosti sa svojim umovanjima o slikarstvu danas. Uz dosta autora koji prežvakavaju prastare minimalističke, letrističke i pseudoavangardne postupke, već gotovo sto godina, nekolicina me pojava ugodno iznenadila. Primjerice, vidimo da slikari rođeni 1990-ih odbacuju figuraciju i realizam, tako česte postupke u njihovih tek nešto starijih kolega, i okreću se kolorizmu, poput Tare Beate Racz ili Luke Kuševića.

Moji favoriti ove izložbe svakako su Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk i Stipan Tadić. Sva trojica na svojim slikama prizivaju i izgone demone. Pavlović nas može šokirati i nasmijati te nas uvući u svijet nezamislivog, svijet sna i noćne more u najboljoj tradiciji Redona ili Fuselija. Šandrk pokazuje našu priglupu stvarnost u poplavi vijesti koje nam mediji svakodnevno guraju pod nos. Inflacija pretjeranih osjećaja koje bismo apsolutno morali imati za amazonske šume i gotičke katedrale u plamenu, odnosno za ili protiv raznih političkih ličnosti, sugerira gotovo potpunu nemogućnost stvaranja nepatvorenih, osobnih osjećaja u suvremenog čovjeka. Takve je stvarne i snažne osjećaje Stipan Tadić bez srama pronašao u patetičnom sjećanju na djetinjstvo. Kao i svako sjećanje, njegovo evociranje odrastanja u Sigetu (novozagrebačkom kvartu) puno je trauma i tjeskobe, ali i melankolije izražene detaljnim crtežom i pojednostavnjenjem oblika, što sve svoje podrijetlo ima u naivnom slikarstvu.