Uhvatiti svijet na djelu

Narudžba za ovaj tekst glasila je: „Esej, osvrt ili prevoditeljska bilješka, ili kombinirano, devet tisuća znakova“! Drukčiju ne bih mogao ni prihvatiti. U već šestoj uzastopnoj godini prevođenja Olge Tokarczuk, preduboko sam uronjen u njezino djelo da bih mogao zalebdjeti nad njim poput stare svevideće Jente iz Knjiga Jakubovih i otkriti neke konačne sinteze.

Već odavno prevođenjem odviknut od pisanja, mogu ponuditi tek nisku čitateljskih i prevodilačkih zabilješki i spoznaja o nobelovki koja se, stjecajem (ne)sretnih okolnosti, autala kao prošlogodišnja laureatkinja tek prije nekoliko dana. (Iz Ormara je izašla još davno, objavivši 1997. istoimenu prvu zbirku priča, koju su i hrvatski čitatelji dobili u ruke 2003. u odličnom prijevodu Đurđice Čilić zahvaljujući Nakladi MD.)

Najprije nešto o čemu radije ne bih. Kontekst u kojemu je objavljena Nobelova nagrada Olgi Tokarczuk za 2018. nesretan je. Ostrašćene rasprave o ovogodišnjem dobitniku, Peteru Handkeu, pokrile su vrijednosti neupitne dobitnice. Komitet si je zadao još jedan autogol. Politika se i dosad prečesto povezivala s književnim Nobelima, a u 2019. utisnula je na njih trajni žig.

Snimila Marina Paulenka

Desetog listopada, koju minutu poslije 13 sati, sretnu mi je vijest sa svojeg otoka javila kolegica Xénia Detoni. Čekala je ne bi li čula ime svog Pétera Nádasa, kojega tako maestralno prevodi, no ovaj sam put ja imao više sreće. (Seid i Fraktura, kada su Nobeli u pitanju, imaju adute u svakom rukavu). Onda mi se mailom javio vrstan prevodilac i polonist Dalibor Blažina. Napisao je, staromodno i dirljivo točno: „Velika je radost u našem polonističkom kutku!“. Slijedio je rafal mailova petnaestak kolega Olginih prevodilaca iz cijeloga svijeta. Svi su dirnuti ponajprije kao ljudi koji godinama druguju s Olgom i njezinim djelom, a tek onda kao prevoditelji. Začas je dogovoren te poslije potvrđen zajednički odlazak 10. studenog u Stockholm na uručenje. Ovaj hrvatski prevoditelj će izostati. Razlog naslućujete!

Nagrada do nagrade

Za odluku Komiteta Olga je saznala u Njemačkoj, na promotivnoj turneji njemačkoga izdanja Knjiga Jakubovih. Rano toga jutra novinarka poljskog portala Onet.pl Katarzyna Janowska zamolila ju je SMS-om da joj poslije 13 sati prokomentira vijest o dodjeli nagrada. Odgovorila je: „Na autocesti sam i bit će mi teško komentirati laureate koje sigurno ne poznajem.“ Nakon što se ubrzo otkrilo da jednog od laureata poznaje itekako dobro, rekla je: „Za nagradu sam saznala na putu, Negdje Između, na bezimenu mjestu. Ne mogu smisliti bolju metaforu za definiciju svijeta koji danas živimo. U ovo se doba mi pisci moramo suočavati s nevjerojatnim izazovima, književnost je spora umjetnost – dužina procesa pisanja otežava hvatanje svijeta na djelu. Često se pitam je li uopće još moguće svijet opisati ili smo već postali bespomoćni u suočavanju s njegovom rastućom fluidnošću, rastvaranjem čvrstih točaka i nestajanjem vrijednosti.“

Popis Olginih nagrada osvojenih prije Nobela zapremio bi pola ove stranice. Izdvojit ću samo sedam „poljskih Nobela“ – pet čitateljskih i dvije stručne nagrade Nike. Nitko dosad tu nagradu nije dobio više od jednom. No pravo priznanje autorici su naklade u kojima u Poljskoj izlaze njezine knjige. Samo opsežne i čitateljski silno zahtjevne Knjige Jakubove prodane su u prve dvije godine od pojave u 170 tisuća primjeraka. I još malo brojki: u prva 24 sata od dodjele na internetu se pojavilo 35.500 natuknica o autorici. Na Facebooku se našlo 8.400 postova, na Twitteru 24.100. Ukupan broj klikova iznosio je 94.100.000. Reakcija istaknutog glumca Macieja Stuhra koji je, na izjavu poljskog ministra kulture da Nobelova nagrada Olgi Tokarczuk „svjedoči o zanimanju svijeta za poljsku kulturu, ali da on nije nikada pročitao nijednu njezinu knjigu“, odgovorio: „Ministre Gliński! Ne čitajte, šteta vremena! Prekasno je!“, lajkana je u prvih nekoliko sati 18.000 puta. Novčani ekvivalent cijeloga dnevnog prometa – oko 42 milijuna kuna.

Prev. Pero Mioč, izd. NZMH, 2001.

Među pobrojanim tisućama internetskih komentara zastrašujuće je velik broj mrzilačkih. I u Poljskoj ih pišu svakovrsni frustrirani natražnjaci. Nepismenost koju pokazuju svjedoči da u životu nisu pročitali ni retka, a kamoli koju knjigu slavne zemljakinje na koju se obrušavaju. Možda su tek iz druge ruke čuli Olgine riječi izgovorene na primanju druge nagrade Nike, 2015. godine, za Knjige Jakubove: „Izmislili smo povijest Poljske kao tolerantne, otvorene zemlje, kao zemlje koja se ničim nije ogriješila o svoje manjine. No mi Poljaci radili smo i strašne stvari.“

Djela Olge Tokarczuk do lani su prevedena na trideset i tri strana jezika, od engleskog, francuskog, njemačkog, talijanskog, španjolskog, pa do turskog, kineskog, japanskog i hindua, te objavljena u više od stotinu izdanja. Prošlogodišnji Man Booker International dodijeljen Bjegunima izazvao je novu eksploziju zanimanja, a poznato je kako u tom smislu djeluje Nobel.

Ako je hejteri i trenutačna poljska vlast ne ljube, selo u Kłodzkoj kotlini u kojemu živi i Wrocław, prijestolnica njezina Donjeg Śląska, itekako je vole. Suseljani ne kriju oduševljenje susjedom nobelovkom, a za Vroclavljane koji su imali u rukama neku Olginu knjigu javni je prijevoz prošloga vikenda bio besplatan. Knjiga je jamčila besplatnu ulaznicu i za utakmicu lokalnog košarkaškog ligaša.

Olga je žena i spisateljica koja se dosljedno zalaže za prava drugih i drukčijih, brine se o prirodi i dobrobiti životinja, vjeruje da ljudi imaju šansu postati boljima. Premda se zna naći i u prosvjednim povorkama, njezin aktivizam dolazi ponajprije sa stranica njezinih romana i pripovijetki. „Književnost je dubok i profinjen način komunikacije, možda najdublji od svih postojećih. Omogućuje nam da razumijemo motivacije drugoga čovjeka, da se identificiramo i suosjećamo s njime. Opisuje svijet u svoj njegovoj složenosti i višeznačnosti, izbjegava crno-bijele podjele i trivijalne istine. Možda upravo zato uzrujavam one koji su slijepi na boje“, rekla je jednom.

U iščekivanju bjegunaca

Svi najvažniji podaci iz Olgina životopisa poznati su. Rođena je 1962. u Sulechòwu. Diplomirala je psihologiju i neko vrijeme radila u struci. Kao spisateljica debitirala je 1979, a od 1989. piše profesionalno. Prvi joj se roman (Putovanje ljudi knjige) u knjižarama pojavio 1993. Napisala je devet romana, tri zbirke priča i dvije knjige eseja.

Prev. Mladen Martić, Fraktura, 2018.

Hrvatski su čitatelji razmjerno rano upoznali najvažnija Olgina djela. Romane Pravijek i ostala vremena i Dom danji dom noćni objavila je Matica hrvatska (2001. i 2003) u prijevodu Pere Mioča, dok su ekotriler Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju i povijesna freska Knjige Jakubove izašle u mom prijevodu u izdanjima Ljevaka (2013) i Frakture (2018). S kritičarskog popisa od pet najvažnijih Olginih djela na hrvatski dosad nije preveden još samo roman Bjeguni (Bieguni, 2007). Na prijevodu upravo radim i Fraktura će ga objaviti u ožujku 2020. Naizgled jednostavan, naslov romana složen je i višeznačan. Poljska riječ biegun znači i pol (geogr.) i svjetonazor. Riječ flight, kojom se pak poslužila engleska prevoditeljica Jennifer Croft, istodobno znači i let, letenje, ali i bijeg, bježanje, uzmak. Bjeguni su i jedan odvjetak pravoslavnih ruskih starovjeraca – бегуни, koji su odbacivali svećenstvo, ali i sve veze s društvom, te spas tražili u neprestanom bijegu. Onoga tko stane, sustići će, vjeruju, Sotona. Predsjednica žirija Man Bookera Lisa Appignanesi Bjegune je opisala kao „zaigrano štivo u kojemu se ‘suvremeno stanje neprekidnog kretanja’ susreće s izvjesnošću smrti“ te zaključila da autorica, „spisateljica veličanstvene inteligencije, mašte i literarne raskoši“, u njemu „pilotira galaksijama odlazaka i dolazaka, priča i digresija, neprestano istražujući izravno čovjekovo okruženje u kojemu samo plastika uspijeva izbjeći smrtnost“. Bjegune je Olga sebi svojstvenom intuicijom pisala prije petnaestak godina, kada svijet još nije bio bezglavo zakotrljan, neuhvatljiv, posve tekuć (Zygmunt Bauman)... Kada su svijetom već jurili globalni biznismeni i bekpekeri, ali su se tragedije masovnih migracija uvjetovanih ratovima i katastrofalnim klimatskim promjenama tek nazirale. Pisala ih je kada se od Zloga možda još moglo pobjeći, čitamo ih kada nas je već sustigao.

Olga je bila više puta među nama, ljetujući na Visu i blagujući u literata i chefa Senka Karuze, te sudjelujući na književnim festivalima, posljednji put lani u Zagrebu. Svojom toplinom i otvorenošću posvuda stvara prijatelje. Iznimno joj je stalo do bliskosti s ljudima. „Prati je posebna aura delikatnosti, ženstvenosti, ali i čvrste odlučnosti u stavovima“, zapisala je svjedokinja jednog od autorskih susreta.

Wysława Szymborska, prethodna poljska književna nobelovka, podijelila je svoj život na prije i poslije „nobelovske katastrofe“. I Olga je među prvim reakcijama rekla da „počinje polagano razmišljati o tome kako bi vrijedilo napraviti dulju stanku i malo proboraviti sama sa sobom“. No teško je povjerovati da će moći bez svoga pisaćeg stola, bez „znoja i križobolje“ koji stvaraju književnost.