Trostruki četrdeseti rođendan

Koncertna dvorana Blagoja Berse zagrebačke Muzičke akademije ugostila je u utorak, 15. listopada, koncertno slavlje triju skladateljica u povodu zajedničke okosnice, njihova četrdesetog rođendana. Hrvatsko društvo skladatelja i izdavačka kuća Cantus priredili su sada već tradicionalan koncert posvećen predstavljanju odabranih skladbi slavljenica, a to su ovaj put Tena Ivana Borić, Viktorija Čop te Ivana Kiš. Uz praizvedbe recentnih ostvarenja i probrana djela iz autorskih opusa autorski koncerti zamišljeni su kao svojevrsno vezivno tkivo unutar cjelovitoga korpusa stvaranja, produkcije i izvođenja glazbe živućih autorica i autora tzv. ozbiljne glazbe u nas. Ipak, upravo generacijsko grupiranje ističe i razlike među skladateljskim poetikama ili čak diskrepancije unutar samih opusa, u odnosu na neka njihova ranija djela. Osim što su sve tri skladateljice izdanci zagrebačke skladateljske škole, i to vrlo različiti, može se reći kako ne dijele brojne ostale zajedničke nazivnike.

Maestro Berislav Šipuš sa skladateljicama Tenom Ivanom Borić, Viktorijom Čop i Ivanom Kiš ¸/ Snimio Matej Grgić

Čak su četiri praizvedbe (novih, ali i starijih te studentskih ostvarenja) bile na programu. Jedna od praizvedbi bila je Snovitost Tene Ivane Borić, među trima slavljenicama najnovije članice skladateljskoga miljea, koja je nakon studija teorije diplomirala kompoziciju kod Frane Paraća. Pisana za klavir, klarinet i glas, skladba je nastala na tekstualni predložak Josipa Pupačića Nemirno srce te na prvo slušanje, a osobito kroz proširene izvedbene uloge interpreta, više teži biti oglazbljenje negoli klasično uglazbljenje Pupačićeve poezije. Veliku su ulogu u ostavljanju toga dojma imali interpreti, Srebrenka Poljak, Marija Lešaja i Bruno Philipp, koji je odmah zatim sjajno iznio ipak najistaknutiju skladbu izvedenog opusa Tene Ivane Borić, ADHD za solo klarinet. Srebrenka Poljak poznata je kao neumorna interpretkinja suvremene glazbe, nerijetko zaslužna za filigranski razrađene detalje solističkih i komornih skladbi, a osobito djela povjerenih Ansamblu Cantus. Ravnopravnu je suradnicu imala u sopranistici Mariji Lešaja, koja se karakterom i – počevši od impresivne središnje solističke uloge u nagrađivanom Planetu 8 Mirele Ivičević, nadograđujući to iskustvo sudjelovanjem u eksperimentalnom ansamblu rezidencije Muzičkog salona Kulture promjene SC-a, preko suradnji s Cantusom i drugih izvedbi djela suvremene glazbe – svojim interpretacijama raznolikih opusa pridružila nevelikoj, ali vrsnoj skupini ambasadora suvremene glazbe na hrvatskoj i međunarodnoj glazbenoj sceni.

Među predvodnicima te skupine svakako su članice i članovi Cantusa. Pomlađena izvođačka (i zvučna) verzija Cantusa pod ravnanjem osnivača i umjetničkog voditelja Berislava Šipuša, uz sjajnu Evu Mach na mjestu prve violine, uz ranije izvođenu skladbu Taba iznijela je sugestivnu praizvedbu najnovijega djela Viktorije Čop, proizašle iz skladateljske klase Željka Brkanovića. Naslov skladbe za obou, udaraljke i ansambl Tabata autorica je protumačila kao „intervalni trening visokog intenziteta“, a poentilistički puls i instrumentacijski slog pratnje upravo podcrtava takav karakter djela u kojem se uz dijaloške solističke uloge gotovo ravnopravna intenziteta javljaju tutti odsjeci. Kao solisti nastupili su oboist Branko Mihanović te uvijek sigurni udaraljkaši Marko Mihajlović i Hrvoje Sekovanić.

Ranije izvođena skladba za ansambl Ivane Kiš, Unreparable 7 minute study (about the possibility of not getting to the right place in the right time), u prividnoj nekoherentnosti motivičkog materijala s kratkim glazbenim „slijepim ulicama“, mapira zanimljiv i partikularan glazbeni svijet koji do punine dolazi u posljednjoj skladbi koncerta, praizvedbi Lamentacije, prema autoričinim riječima „ogoljene do svoje srži“. Već početak skladbe evocira pozadinsku poetičnu gestu sličnu onoj u skladbi Tvoj i moj Libanon Marka Ruždjaka, u čijoj je klasi studirala Kiševa. Nepatetično i iskreno, skladateljica uspijeva svoju namjeru iz podnaslova skladbe (when the grief pours out) unijeti u partituru te kroz harmonije i gust instrumentalni slog intenzivnih gesta ostaviti u ušima nemalog broja slušatelja dojam intimne introspekcije.