Transformacija atmosfere

Liste najboljih orkestara, solista, dirigenata, komornih ansambala posve su neutemeljene s obzirom na nedostatak ujednačenih kriterija. Ipak, one funkcioniraju kao orijentacijska točka svima koji žele doznati tko trenutačno u svijetu glazbe kotira kao najbolji od najboljih. Bez obzira na pomodne ljestvice koje podsjećaju na važnost sporta i natjecateljstva u javnosti, Boris Giltburg, o čijem je koncertu riječ, iznimna je umjetnička pojava.

Profinjeno dinamiziranje izraelskog pijanista Borisa Giltburga / Snimio LUKA KEDŽO

Izraelski pijanist rođen u Moskvi, kojega je u Hrvatsku pozvala Umjetnička organizacija Cristoforium, svakako pripada vrsnim pijanističkim imenima današnjice.

Program koji je Boris Giltburg odabrao za koncert u ciklusu Pleyel održan 1. listopada u Velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva bio je demonstracija umjetnikove neosporne tehničke kompetentnosti i upravo nevjerojatne memorije i koncentracije. U prvome dijelu koncerta izveo je svih dvanaest Transcendentalnih etida Franza Liszta. Moćan ton koji ne zatire artikulacije fraze uz uistinu impresivnu, briljantnu tehniku njegovi su glavni aduti. Tijekom gotovo sat i pol neprekinuta sviranja Giltburg nije pokazivao znakove dekoncentracije ili umora. Ipak, postavlja se pitanje svrhovitosti takva izbora programa, osim ako svrha nije već spomenuta demonstracija sviračke snage, kojom glazbenik sasvim sigurno ne oskudijeva.

Drugi dio večeri predstavio je Giltburga kao profinjena umjetnika koji posjeduje niz glazbeničkih kvaliteta, od kojih je možda najuvjerljivija sposobnost brze i uvjerljive transformacije atmosfere iz lirskog i smirenog u moćno, odrješito i glasno. Iznimno razvijena vještina profinjena dinamiziranja bila je presudna i u Lisztovim etidama kako bi ih spasila od izlišne briljantnosti. Ona se, uz rečenu jasnu, no ne i grubu artikulaciju fraze, pokazala presudnom u tumačenju Trinaest preludija za klavir, op. 32 Sergeja Rahmanjinova, koje je pijanist izveo u drugome dijelu koncerta. Utjecaj koji je Lisztova estetika imala na Rahmanjinova, njegov koncept simfonizacije zvuka klavira, opravdavaju povezivanje ta dva skladatelja u jednu večer. Ipak, Rahmanjinovljevi su Preludiji intimne, zaokružene minijature, njihove geste nisu pretjerane kao katkada Lisztove, a glazbeni sadržaj nudi izvođaču obilje mogućnosti za iskazivanje vlastitih umjetničkih afiniteta. Izvodeći ih promišljeno i uvjerljivo, poštujući partituru, pokazao se Boris Giltburg sjajnim umjetnikom, koji je s pravom ispraćen ovacijama.