Teatar u službi stvarnosti

Gavelline su večeri od 11. do 23. listopada u svome 34. izdanju pokazale iznimnu snagu glumačkih, redateljskih i dramaturških te osobnosti kazališnih stručnjaka koji su prikazali koliko i kako kazalište može korespondirati sa stvarnošću i kako iz nje proizlazi teatarski je interpretirajući i akcentuirajući, nadograđujući stvarnosne silnice i učinivši ih vidljivijima. Predstave su nastale prema recentnim i klasičnim književnim tekstovima te na filmskim predlošcima visoke kvalitete, a provodni problem ipak je bio Rat i pozicioniranje Zla u nehumanim vremenima razbijanja obitelji, čovjeka, društva. Izbor predstava Gavellina Programskoga vijeća (Dražen Ferenčina, Sonja Kovačić, Enes Vejzović) nije imao slabu točku, što su gledatelji, u velikom broju pohodeći izvedbe, snažnim pljeskom i povicima „Bravo!“ nagrađivali nakon svake predstave.

Kadar iz predstave Baal Andreja Rozmana prema Brechtovoj drami, Slovensko kazalište mladih iz Ljubljane

Visoki kazališni standardi

Osam predstava u konkurenciji za nagrade i jedna, završna, odvijale su se na pozornici domaćina, Gradskoga dramskoga kazališta Gavella, premijerne Tri sestre zagrebačkoga HNK-a u prostorijama ansambla Lado, a Huddersfield u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Slovenska kazališna gostovanja dobro su prihvaćena u Zagrebu zbog visokokvalitetnih predstava, a na ovogodišnje su Gavelline večeri došle predstave iz Ljubljane i Maribora. Glumački i tjelesno izrazito spremni glumci Slovenskoga kazališta mladih iz Ljubljane pokazali su ekspresiju i sugestivnost izvodeći Baal Andreja Rozmana Roze prema Brechtovoj ranoj istoimenoj drami kao parformativno-kabaretnu predstavu u režiji Vita Taufera s izvrsnim Ivanom Godničem u naslovnoj ulozi. Muškarci u invertiranim ženskim ulogama, pjevački dominantno, glasovno artikulirano, instrumentalno i koreografski moćno pozornicu su pretvorili u svijet prijetećega nacizma i na početku Gavellinih večeri uspostavili visoke kazališne standarde. Nekoliko večeri poslije gostovali su uvijek rado viđeni i nagrađivani glumci Slovenskoga narodnog kazališta iz Maribora, koji su potpuno zavladali scenom i gledalištem u predstavi Sumrak bogova redatelja Dalibora Matanića. Koliko je zlo moćno i krije li se u svakom čovjeku i samo čeka potreban impuls, na sceni su prezentirali posvećeni i vrhunski trenirani glumci. Pozornica dijagonalno podijeljena na nekoliko pomaknutih svjetova, gluma ispod stola, oko stola i na stolu kao pozicioniranje ida, ega i superega, tvornica željeza u pozadini koja postaje tvornica oružja i spalionica ljudi iz koje na sceni stalno suklja prijeteći dim, kao i snimanje glumaca kamerom uz reprodukciju na zaslonu i zatvaranje unutarnjega kruga psihofizičkoga laboratorija, preobrazba glumaca, animalizacija, prijeteći zvukovi, glembajevska matrica ubojica i varalica i (samo)uništenje, nestanak zvuka glazbe ponovno je Maribor postavio na jedan od vrhova Gavellinih večeri.

Srpska kazališta prikazala su kvalitetne predstave. U Petrijinu vencu Dragoslava Mihailovića u režiji Bobana Skerlića dojmljive glumice Marta Bjelica, Jovana Gavrilović i Milica Mihajlović dramaturškim rješenjem utrostručuju Petriju i pokazuju njezine različite senzibilitete, ranjivost, gotovo švejkovsku želju za životom i ljubavlju unatoč svemu. Neobičnost seoskoga idioma pridonijela je mističnosti, začudnosti i ritualnosti predstave. Čehovljev Ujak Vanja, u režiji Egona Savina, Jugoslavenskoga dramskoga kazališta (Jugoslovensko dramsko pozorište), predstava je praznoga prostora, s pregradom na kojoj su škure koje također rastvaraju prostor dubinske praznine, većih dramaturških kraćenja i reducirana rekvizitarija. Izvedba je počela mlako i pretiho, a s razvojem smo radnje sve više gledali predstavu koju smo očekivali, s nešto melankoličnijim i infantilnijim Vanjom Branislava Lečića.

Sarajevski Kamerni teatar 55 pokazao je interpretaciju prolaza vremena i mijenjanja političkih i obiteljskih silnica u predstavi Sjećaš li se Dolly Bell s manjim ansamblom koncentriranih glumaca koji, uz neznatne preobrazbe, mijenjaju prostore, vrijeme i identitete, a sve mijene motri u prostorima sjećanja pripovjedač i glavni lik. Komornost prostora sarajevske pozornice prikazana je dodatnim minimaliziranjem s koferima koje glume prtljagu, govornicu, skrovište, lijes. Emir Hadžihafizbegović prezentirao je snagu glumačke osobnosti, a publici se posebno svidio dječak, talentirani i sveprisutni Sin Kurt, ali i vrsna Gordana Boban.

Praizvedba Triju sestara
Bobe Jeličića

HNK Split došao je s predstavom Kušnja, prema drami Arthura Millera, u režiji Nenni Delmestre. Darovite mlade glumice s Umjetničke akademije u Splitu, Vještice koje svojim glasovima, senzibilnošću i fokusiranošću na scenskom ringu i izvan njega stvaraju osjećaj neizvjesnosti, straha, slutnje izvrsne su, a predstavu predvode Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić. Redateljski i glumački iznimna predstava na samu je kvalitativnome vrhu ovogodišnjih Gavellinih večeri.

HNK Varaždin prikazao je predstavu Tramvaj zvan žudnja, koju je počeo režirati Georgij Paro, a redateljski ostvarila Valentina Turcu, pokazavši dosljedan rad na tjelesnoj pripremi glumaca i na mizansceni.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pretpremijeru je Triju sestara, autorski projekt Bobe Jelčića, nastalu prema Čehovljevoj drami, ponudilo u nehaenkaovskome prostoru pokusne dvorane Lada, što se od nekonvencionalnoga i netradicionalnoga redatelja Bobe Jelčića i očekivalo. Napravio je de(kon)strukciju i Velike scene i kanonskoga teksta, probe otvorivši publici još prije ljeta, a sad kompletiravši predstavu i trećim i četvrtim činom. Kako ne postoji dubina scene, osim visokoga prozora, režija je uspostavljena u formaciji lijevo-desno, rastvorio se četvrti zid prema publici i na nov su način pročitani komedijski punktovi. Glumački su se najviše istaknuli Krešimir Mikić kao Tusenbach, Siniša Popović kao Kuligin, Nina Violić kao Olga, Jadranka Đokić kao Maša i Iva Kraljević kao Irina.

Zagrebačko kazalište mladih pokazalo je Huddersfield Uglješe Šajtinca u adaptaciji teksta i dramaturgiji Tomislava Zajeca i režiji Renea Medvešeka koja problematizira političku i društvenu situaciju u Hrvatskoj 2000. U gotovo antičehovljanskoj impostaciji scene, diskursa i scenografije suptilno se uključuje i šekspirovska perspektiva Hamleta i Ofelije, oca i sina, ludila i ludosti, prijateljstva i neprijateljstva, duha i fikcionalizacije, noža i smrti. Vrlo je dobar Dado Ćosić, kao Rac, u transformaciji od pasivnoga nezavršenog tridesetogodišnjega studenta do manipulatora, kao i Mateo Videk kao manipulirani psihotični Ivan. Predstavu kazalište posvećuje prerano preminulome glumcu Robertu Budaku.

Kazalište Gavella pokazalo je jednu od svojih uspješnica, Ciglu, promovirajući devedesetih Marulićem nagrađen tekst o ratnoj generaciji mladih ljudi svojega člana, glumca i pisca Filipa Šovagovića, u režiji Krešimira Dolenčića s Flipom Križanom u glavnoj ulozi. Izrazito je bio zanimljiv i Šovagovićev Tesla, prikazan prije dvije sezone u predvorju Gavelle, u prostoru još okruženu građevinskim radovima, kao i potencijalna manja dvorana iznad njega.

Izvan konkurencije za nagrade prikazani su završnoga dana Gavellinih večeri Adamsovi Gradskoga kazališta ljubljanskoga u režiji Aleksandra Popovskog.

Na 34. Gavellinim večerima bilo je vidljivo da kvalitetno kazalište očito nije nestalo, što sam isticala i u razgovorima koje sam vodila i oblikovala nakon svake predstave uz domaćine, glumce i glumice kazališta Gavella. Ansambli i stvaraoci predstava otkrili su publici svoje motivacije, senzibilitete, umjetničke kodove i tehnike, uz poznavanje kazališne literature i slijeđenje svjetskih trendova, ali i postavljanje specificiranih umjetničkih razina europskome kazalištu, tako da neke predstave nimalo ne zaostaju za europskim kazališnim vrhovima. Viđene predstave pronašle su putove opstanka i zaustavile inače svenazočnu estradizaciju i nepotreban površni egzibicionizam.