Što se u svijetu čita i gleda

Svako razmatranje mora utvrditi istu tužnu činjenicu da prema globalnim statistikama devedeset i pet posto čovječanstva uopće ne čita: ili ne želi, ili zbog materijalne bijede ne može čitati. Druga skupina zaslužuje neizmjerno sažaljenje. Prvi ne zaslužuju ni komentar. Samokarakterizacija njihove djelatnosti mogla bi glasiti otprilike ovako: Zašto čitati kad mogu biti turist u Tajlandu ili ubijati slonove u Africi?

Ograničit ću se na Europu jer prilike u njoj najbolje poznajem. Razlike između pojedinih zemalja mogu biti znatne, no ima i poveznica. Najizraženija je u raznovrsnim oblicima utjecaja što ga vrši angloamerička produkcija, osobito iz Sjedinjenih Država. U njemačkim televizijskim emisijama namijenjenima novim beletrističkim knjigama preteže predstavljanje onih američkih bestselera koji se izdižu iznad bijednih fabrikata s tekuće vrpce. Postoji mnoštvo takvih knjiga, a najveći broj stiže u Europu, gdje ih očekuju prevoditelji. Premda je književnost njemačkoga jezičnog izraza već od osamnaestog stoljeća jedan od najbogatijih glasova u europskom kontekstu (Goethe, romantičari, Thomas Mann i mnogi drugi), razgovori njemačkih profesionalnih kritičara pred televizijskim kamerama razmjerno se rijetko osvrću na domaće pisce. Vjerojatno se boje da bi ih netko mogao optužiti za nacionalizam. Takva briga u Francuskoj i Velikoj Britaniji nikoga ne opterećuje. Već mnogo godina redovito pratim razne „literarne kvartete“ i srodne programske sadržaje pa mogu utvrditi da mnogi kritičari kao da nisu svjesni toga da žive u Europi. Ne samo što domaći autori slabo prolaze, nego i drugi europski pisci.

U političkim raspravama danomice se zazivaju temelji Europske Unije, ali kad treba potvrditi i jedinstvo u kulturi, najednom tema nestaje s ekrana.

Francuzi drže do svoje kulture

Ne sjećam se da se u prošlih desetak godina među preporukama za čitanje u Njemačkoj našla koja poljska, skandinavska, češka, talijanska ili španjolska knjiga. Možda mi je nešto promaklo, ali se bojim da nije. Francuska djela još nekako, ali s obzirom na značenje francuske književnosti razmjerno rijetko. U svemu tome ima ponekad i političkih razloga. Upadljivo je svakako da se romani jednog od najoriginalnijih suvremenih francuskih autora, Michela Houellebecqa omalovažavaju ili prešućuju. Kod nas su njegova djela (npr. Karta i teritorij) našli primjeren odjek, bez predrasuda.

Prateći srodne emisije na francusko-njemačkoj televizijskoj postaji Arte mogu se često uvjeriti u to da je Francuzima više stalo do domaće kulture. S Nijemcima ih spaja neosjetljivost prema književnoj Europi, od Finske do Portugala, premda mnoge europske zemlje imaju što ponuditi. Uglavnom je kulturološkim znanstvenicima lakše privući međunarodnu pozornost. Beletristika se doduše svagdje prevodi i dospijeva do čitatelja, na primjer na sajmovima knjiga, ali malokad osvaja mjerodavne medije. Osobito su važne opsežne kritike u središnjim novinama, tjednicima i časopisima.

Sve dosad utvrđeno tiče se pretežno suvremenoga stvaralaštva – knjiga koja će se pamtiti još i u sljedećim desetljećima, no i onih kojima modna poenta i rok valjanosti potrošne robe ubrzo istječe. Ali nisam se još dotakao pitanja što je s djelima prošlih epoha, koja također mogu obilježiti aktualno stanje. Francuzi, kod kojih je unatoč nadrealizmu i srodnim pokretima svijest o tradiciji duboko ukorijenjena, imaju svoju biblioteku Pléiade, koja je jedan od trezora baštine. Prilika je da se upozori na činjenicu da je i našem čitateljstvu lako pristupačan istovrstan pothvat, Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. Nemamo razloga kriti svoj ponos. Treba dodati da je ta biblioteka u isti mah i projekt, jer se svake godine broj autora i djela širi.

Kad je riječ o tradiciji, ne bi smjela promaknuti okolnost da postoji zanimljiv oblik oživljavanja tradicije koji nije nimalo konvencionalan. Mediji poput filma otkrivaju djela iz prošlosti koja bi bila donekle zaboravljena kad se u njima ne bi prepoznao potencijal prilagodljiv današnjem čitateljstvu/gledateljstvu. Jedno francusko djelo s kraja osamnaestog stoljeća dobar je primjer. Riječ je o romanu Pierrea Choderlosa de Laclosa Opasne veze, koji je danas najpoznatije djelo starije francuske pripovjedne književnosti, premda prema mjerilu povijesnoga značenja zaostaje za Rousseauom ili Diderotom. Opasne veze su roman o erotičkim intrigama kojemu je prednost u pomno razrađenoj psihološkoj osnovi. Ta su tri elementa u njemu nerazdvojiva.

Autor nije mogao ni slutiti kojim će putom krenuti recepcija njegove tvorevine. Roman je našao istaknuto mjesto u intermedijalnom svijetu druge polovice dvadesetog stoljeća. Književno tržište i filmska produkcija razvili su uzajamno djelovanje. Kako su ekranizacije (zasad već dvije) privlačile publiku, takav je bio odgovor i u čitateljstvu. Novi prijevodi na strane jezike to dokazuju. A naposljetku je i fenomen intertekstualnosti očitovao svoje mogućnosti: nastala su filmska i književna djela koja Choderlosov zaplet prenose u neko drugo vrijeme i neku drugu sredinu.

Intermedijalan odnos može se predočiti i na buđenju zanimanja za druga književna djela. Pretjeran ali nimalo pogrešan zaključak mogao bi glasiti: čita se ono što se gleda. U medijskom žargonu već se odavna rabe izrazi poput „to je film uz knjigu (roman)“ i „to je knjiga uz film“. Tako je Hollywood prije dvadesetak godina otkrio privlačivost ekranizacije jednog donekle srodna francuskog romana iz osamnaestog stoljeća, Manon Lescaut Antoinea Prévosta, djelo starije pedeset godina od Opasnih veza. Oba romana povezuje erotička tematika, koja je u starijem djelu postavljena na širu osnovu. Zbivanje daleko prelazi okvire rokoko-salona i prikazuje ljubavnu strast koja junakinju dovodi i do dna života. Završni dio radnje događa se u Americi, pa je to zacijelo također bio jedan od motiva filmskih producenata. Ispao je prosječan film, koji nimalo nije ravan djelu Manon Henri-Georgesa Clouzota, francuske poratne redateljske legende, poput Fellinija i De Sice u Italiji, a Bergmana u Švedskoj. Bitna je razlika između „filmova s kostimima“ i Clouzotova u tome je što Francuz prenosi u suvremeni svijet, u doba zbivanja Drugoga svjetskog rata.

Moć, a ponekad i nemoć, intermedijalnosti želim prikazati na trima primjerima. Bit će to tako različiti autori poput Thomasa Manna, Umberta Eca i Vjekoslava Majera. Klasično djelo njemačke novelistike, Smrt u Veneciji, nikad neće biti ugroženo zaboravom. No statistike svjedoče o tome da je Luchino Visconti kongenijalnom ekranizacijom (1971) pospješio zanimanje čitateljske publike za Mannovo djelo. (Budući da sam tada boravio u Njemačkoj, uplest ću autentičan moment sjećanja iz frankfurtskih dana. Visconti se služio odlomcima i Mahlerovih simfonija. Neću zaboraviti razgovor prodavačica u trgovini gramofonskim pločama u koju sam navratio. Spominjale su usput kako su iznenađene okolnošću da je naglo porasla prođa Mahlerove Pete simfonije, s osobito dojmljivim četvrtim stavkom, Adagiettom. Nisu znale da je zahvaljujući filmu došlo do intermedijalne povezanosti književnog i glazbenog djela.)

Intermedijalni odnosi

Ecov prvim roman, Ime ruže (1980) postigao je zaslužen uspjeh, velike naklade, prijevode na brojne jezike, ukratko odjek kakvim se malokad može pohvaliti pripovjedni debitant. Spoj tajanstvenosti koja zrači iz atmosfere srednjovjekovnog osamljenog samostana i pomno provedenih aluzija na kriminalističke romane devetnaestog stoljeća, a neposredno na Conana Doylea – ta je kombinacija bila dobitna. Postmoderni postupci dobili su ovdje svoju globalnu potvrdu. No budući da me zanimaju intermedijalni odnosi, potrebno je posebno istaknuti da je šest godina poslije provedena ekranizacija pružila recepciji romana dodatan polet. Razumije se da se film morao odreći složenosti Ecova pripovijedanja, u kojemu se stapa vješto vođena kriminalistička fabula s golemom kulturološkom erudicijom. Kritika je prvijenac gotovo jednoglasno nazvala modernim remek-djelom posebne vrste. Svi kasniji romani, na primjer Foucaultovo njihalo, Otok prethodnoga dana i Baudolino, odjeknuli su krajnje kontroverzno, pa je bilo i bezbroj poraznih kritika. Vraćamo se našoj temi s konstatacijom da su i filmski producenti reagirali osjetljivo. Bilo je nekoliko skromnih televizijskih pokušaja, no i oni su ubrzo usahnuli. Susret vizualne i pripovjedne mašte nije se ponovio.

Ako je Ime ruže mjerilo, treći tekst, iz hrvatske književnosti, može se smatrati protuprimjerom. Sjajan film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970), rađen prema isto tako sjajnoj Majerovoj pripovijesti Dnevnik malog Perice, proglasilo je Društvo hrvatskih filmskih kritičara „najboljim hrvatskim filmom svih vremena“. Golem gledateljski odjek, koji traje sve do danas, potpuno potvrđuje taj sud. To se ne može reći za odnos gledatelja prema izvoru, Majerovu djelu. Zanimanje za stvaralaštvo tog i inače zapostavljena pisca nije ni u kakvu razmjeru s filmom. (Znakovita je u tom pogledu činjenica da je Ante Stamać, sastavljač Antologije hrvatskoga pjesništva od davnine do naših dana, 2007, Majera jednostavno ignorirao.) Ako je do zaista antologijskih pjesama, one se mogu naći u Majerovoj knjizi lirike Svirac i svijet (1938), objavljenoj u slavnom Matičinu kolu moderne hrvatske poezije tridesetih godina.

Na pitanje što se čita i gleda u Velikoj Britaniji lako je, s obzirom na televizijske programe, ustanoviti da gledatelji ostaju vjerni Agathi Christie i srodnim autorima. Kriminalističke serije već su desetljećima ili neposredne ekranizacije pojedinih romana, ili su rađene pretežno prema scenarijima iste vrste. Radnja se gotovo bez iznimke zbiva u engleskim pokrajinskim gradićima, s prikazima društvenoga života u toj sredini. Posve slični uzorci mogu se zamijetiti u Švedskoj, koja također opskrbljuje programe u drugim europskim državama. Šveđani imaju svog Hakana Nessera i još omiljenijega Heninga Mankella, koji je svojim netipiziranim likom komesara Wallandera stvorio detektiva u državnoj službi, koji se služi drukčijim metodama nego Hercule Poirot i Miss Marple kod Agathe Christie. Općenito se može utvrditi da odnosi između knjige i ekrana ostaju i nadalje vrlo prisni.

Jedna od važnih sastavnica naslovnoga pitanja problematika je odnosa čitatelja prema velikim autorima prošlog stoljeća, koje nazivamo modernim klasicima. Vrijedilo bi sustavno istražiti njihovu živost, a to znači čitanost, u novom stoljeću – na primjer Thomasa Manna, Gidea, Eliota, Pasternaka, Garcíje Lorce, Calvina. Postoje ankete koje pružaju tako različite rezultate da dijagnostika nema čvrsto uporište. Jedno je, međutim, sigurno: eventualni zaključci ne svjedoče samo o prošloj epohi nego i o našem razdoblju.