Prva pomoć

Putovali smo na ljetovanje u srpnju, po velikoj vrućini, u autu je radila klima, pa su svi prozori bili zatvoreni. Ali negdje u Lici bili su nekakvi radovi, stvorila se omanja kolona, te je trebalo pričekati nekoliko minuta. A meni se – kao iskusnu vozaču – učinilo da je to baš dobra prilika da se auto malo prozrači i da u njega uđe nešto mirisa s obližnjih pokošenih livada. Otvorio sam, dakle, prozore. I baš u tome času uletjela je u auto pčela i, kao da zna što radi i zašto je došla, ustremila se prema čelu djeteta na stražnjem sjedalu. Ubola ga je baš nekako između obrva, a potom pala mrtva, kako to već kod pčela biva, kao da je tim ubodom ispunila svoje životno poslanje.

Dijete je, dakako, udarilo u dreku, a mi odrasli primjereno smo se uspaničili. Izvadili smo žalac, a potom konstatirali kako bi na ubodeno mjesto trebalo staviti nešto hladno. Vode smo, doduše, imali, nije se čak bila ni jako ugrijala, ali nismo imali što natopiti tom vodom, jer smo bili ponijeli samo papirnate maramice. Tako sam se ja, opet kao iskusan vozač, sjetio da u prtljažniku imam kutiju prve pomoći i da se u njoj mora nalaziti tzv. prvi zavoj, koji bi mogao biti baš primjeren za svrhu koja je u pitanju. Izvukao sam se, dakle, na zaustavnu traku, upalio sva četiri žmigavca te iskočio s vozačkog mjesta i otvorio prtljažnik.

I tu su počele nevolje. Jer prtljažnik je, dakako, bio natrpan koferima, torbama i drangulijama što smo ih bili ponijeli na ljetovanje. Znao sam da moram biti strpljiv, pa sam stao sve to vaditi, u nadi da će mi se pred očima ukazati plava kutija s crvenim križem. Ali ni kad sam sve povadio – sve, čak i masku i peraje – kutije i dalje nije bilo. A znao sam da mora biti tu, jer bez nje ne bih bio prošao tehnički pregled koji sam obavio mjesec prije putovanja. Kopao sam i kopao, dok su me iz auta nervozno požurivali, ali kutiju nisam nalazio. Nema, pa nema.

Napokon sam je otkrio u najdaljem kutu, čak negdje ispod rezervnog kotača, kao da ju je netko onamo namjerno sakrio. Taj netko mogao sam biti samo ja, ali u to jednostavno nisam htio vjerovati. Izvukao sam napokon kutiju, našao u njoj prvi zavoj, pa smo ga onda natopili i stavili djetetu na čelo, gdje je do toga trenutka već bila iskočila lijepa čvoruga.

Dok smo se vozili dalje – jer ona kolona u međuvremenu se raspršila – ja sam stalno razmišljao kako je ta kutija završila ondje gdje je završila. A što je još gore, sjetio sam se da to nipošto nije prvi put: kad sam se dvije ili tri godine prije toga porezao po prstu mijenjajući kotač, također nisam mogao naći kutiju, i tada sam je isto tako otkrio u najdaljem kutu, na nekom posve nemogućem mjestu. Odjednom mi se učinilo da to ne može biti slučajno i počeo sam misliti da su se tu umiješale neke neznane sile – u meni ili oko mene – koje čine da taj bezazleni predmet tako zagonetno nestane. No koje bi to sile mogle biti?

U potrazi za odgovorom na to pitanje, stao sam se prisjećati kad sam se prvi put susreo s tom kutijom i otkad za nju znam. Pa sam se spomenuo da je u doba kad sam išao u autoškolu bio obavezan i tečaj prve pomoći, gdje su nas učili o desnom bočnom položaju, o masiranju srca i o davanju umjetnoga disanja usta na usta. Prisjetio sam se da smo na taj tečaj vrlo nerado odlazili i da smo se na njemu svi odreda – mladi i stari, žene i muškarci, obrazovani i neuki – držali prilično neozbiljno. Rješavali smo križaljke, razgovarali između sebe ili naprosto prodavali zjake, a ako bi nas nastavnik pozvao da na lutki pokažemo kako se masira srce, jasno bismo stavili do znanja da nemamo pojma, a da nas baš nije mnogo ni briga. Razlog toga našeg bezobrazluka mogao je biti u tome što taj tečaj prve pomoći uvijek svi polože, a on i nije dio pravoga vozačkog ispita, gdje je važna vožnja i prometni znakovi. Sve je to moglo biti uzrok našoj nepažnji, ali ja mislim da nije bilo. Vjerujem da je uzrok bio najprije u našoj bahatosti, a onda u praznovjerju. Objasnit ću jedno po jedno, ali prije toga moram reći da smo mi, negdje duboko u sebi, bili uvjereni da nam znanja iz prve pomoći nikada neće zatrebati.

Prvi uzrok: bahatost. Vjerovali smo da smo toliko nadareni za vožnju i da imamo tako dobru motoriku, da nikada nećemo skriviti prometnu nesreću, a ako je skrivi tko drugi, da ćemo biti dovoljno vješti da izbjegnemo katastrofu. Nesreće, dakle, neće ni biti, ni za nas ni za ikoga u našem vidokrugu, pa što će nam onda svi ti desni bočni položaji i sva ta disanja usta na usta?

Ali još je važnije bilo praznovjerje. A praznovjerje, kao što se zna, nije logično i ne barata nikakvim argumentima, nego se više oslanja na predrasude i na ono što se – kako sam negdje čuo – zove iracionalni kauzalitet. A taj iracionalni kauzalitet kaže otprilike ovako: budemo li se mi previše – što znači uopće ikako – bavili vještinama prve pomoći, onda će nam te vještine doista nekada i zatrebati. Kao da – što se ono kaže – maljamo vraga na zid, pa ćemo prizvati nesreću. A ako se budemo pretvarali da nesreća uopće i ne postoji, onda ona neće ni doći.

Možda sve ovo zvuči kao nekakvo dokono domišljanje, ali opravdanost takva zaključivanja dokazuje upravo ono što se meni dogodilo, a poslije sam doznao da se dogodilo i drugima. Praznovjerje o kojemu govorim toliko je duboko usađeno u našu podsvijest, da mi ne samo što ne želimo misliti o nesreći, nego želimo i izbjeći sve ono što nas na nju podsjeća. A najviše na nju podsjeća, dakako, upravo ona kutija prve pomoći. I zato mi tu kutiju mičemo sebi s očiju, zato je uvijek skrivamo. A skrivamo je, razumije se, najviše od sebe samih.

Kad smo stigli na odredište, kad je ljetovanje započelo – i kad je ona kvrga na djetetovu čelu počela pomalo splašnjavati – meni su se moji zaključci – dok sam naknadno o njima razmišljao – počeli činiti odviše smionima, ili, ako hoćete, previše strogima i prema meni samome i prema ostalim vozačima. Ali onda su me događaji opet vratili na iste tračnice.

Na odredištu se naime trebalo raspakirati, trebalo je povaditi iz prtljažnika sve one torbe i kofere, maske i peraje. I sad, budući da smo usput koristili kutiju prve pomoći, logično je bilo pomišljati da će se ona nalaziti na vrhu te hrpe te da će biti vidljiva čim se prtljažnik otvori. Ali nje ondje nije bilo. I ja sam već naslutio što me čeka.

A čekalo me to da sam, povadivši sve iz prtljažnika, opet ugledao kutiju u najdaljem kutu, ispod rezervnog kotača. Što mi je ostalo nego zaključiti da je moja podsvijest opet bila jača: mora biti da sam još tamo, u Lici, tutnuo kutiju negdje u kut prije nego što sam iznova spakirao sve druge stvari.

Ostalo mi je, dakle, još samo jedno: da napravim eksperiment. Kad smo se vraćali s ljetovanja, najprije sam potrpao sve naše stvari (osim peraja, koje su se negdje izgubile), a onda sam na vrh hrpe stavio kutiju prve pomoći. Javio mi se osjećaj da time vučem vraga za rep, ali nisam želio odustati. Već pogađate što se dogodilo: kad smo stigli u Zagreb, kutije za prvu pomoć opet nije nigdje bilo, nego se našla na samu dnu, u najdaljem kutu.

Što je rezultat cijele te priče, spoznajni i praktični? Spoznajnoga rezultata jednostavno nema, a praktični je ovaj: na sličnim putovanjima ja uvijek negdje – po mogućnosti u Lici – malo otvorim prozore, pod uvjetom da u autu nema djece. Činim to u nadi da će doletjeti kakva pčela i ubosti me. Možda se od toga malo saberem, jer ne kažu valjda uzalud da je pčelinji ubod ljekovit.