Prevođenje: iskustvo i užitak

Prevoditelji su nenadoknadivi i njima svaka čast. Premda ih počesto preskoče, prešute njihov trud i prevodilačka dostignuća, oni nastavljaju svoj nedvojbeno kreativan posao. Naime, prevoditelj u činu prevođenja stvara pa se djelo umijećem interpretacije obnavlja u materinskom jeziku prevoditelja. Fascinacija prevođenja zasniva se na samosvojnom i iznimnom osjećaju prevodilačkog užitka.

Prev. sa španjolskog Željka Lovrenčić, DHK, Zagreb, 2019.

Naša ugledna hispanistica, književna kritičarka i prevoditeljica Željka Lovrenčić pojavila se na stranicama Vijenca u književnim ogledima koji su obuhvatili njezin prevodilački trud i domet. A riječ je o knjigama Tragovi iseljenih Hrvata (2009), Dulce libertad: antologija (2012) i romanu Vjetar je zemlja koje više nema (2013).

Idući tragom tih apostrofiranih knjiga upoznajemo znamenite hispanske književnike hrvatskoga podrijetla (Andres Morales Milohnić, Ramon Diaz Eterovic, Antonio Scarmeta…), uživamo u stvaralačkom splinu našega nadarenog našijenca Bradašića (Oscar Barrientos). Poseban užitak čitanja donosi nam antologija Dulce libertad, u kojoj je predstavljeno dvanaest suvremenih hrvatskih pjesnika.

Najnoviji prevodilački domet naša vrijedna prevoditeljica Željka Lovrenčić objavila je u knjizi suvremenih kubanskih priča Zvijezda modroga neba. Tridesetak kubanskih pisaca bavi se raznolikim i raskošnim temama, o čemu autor predgovora Proslava kubanske književnosti u Hrvatskoj Alberto Guerra Naranjo piše: „Jer, pripovijest napisana na Kubi i pročitana u Hrvatskoj i obrnuto, postaje svojevrsni most koji omogućava višestruke načine razmjene iskustva.“

 I tako se vraćamo naslovu Iskustvo i užitak. Pozornost privlače priče čitke poruke iz životnih situacija: Unukov posjet (Alexey Rodriguez Lorenzo), Ono što dolazi iz mora (Carlos I. Zamora), Disati ispod vode (Ketty Blanco), Starenje (Malena Salazar Macia), Posljednja svlačenja Eve Braun (Miguel Terry Valdespino). Čitajući tako apostrofirane novele, priče, storije, tražimo ono nešto, što će biti blisko našem senzibilitetu. Naime, izbor knjiga i samo čitanje jako je osobna stvar. Neke relevantne životne činjenice mogu nas privući, a neke udaljiti od kvalitetnog čitanja. Riječju: upoznati, prihvatiti ili ne, i strpljivo i pomno iščitati. To bi bili impulsi kvalitetna čitanja. Slobodnu igru imaginacije povezati sa stvarnim i nestvarnim. Književnici s Otoka nisu izolirani od svijeta. Njihov je književni put raznolik, dinamičan, maštovit: sve može biti književnost i književna suglasja ne moraju konvergirati s ravnotežom ljudskosti, koja je podložna mijeni. Kubanski autori ne podliježu postmodernističkom trendu. Njihovi su tekstovi transparentni i imaju svoju poetiku. Jednostavno: oni, autori, žele samo ispričati priču: „Još jednom čitam svoju pripovijest: o danima duha koji promatra oko sebe. Čitanje ne završavamo u potpunosti jer ni životi o kojima se pripovijeda nisu sasvim završeni. Njegov život, moj život, pometeni su maglom.“ (Edel Morales, Sjećanje na maglu: zima 1993– 1994). Kubanski književnici sakupljeni u ovoj knjizi prijevoda razlikuju se po mnogočemu: obilježeni su podrijetlom, estetskim kriterijima i drugim, ali ono što ih povezuje, kako iznosi Naranjo, jest „nada, da su na skroman način putem prevedene riječi, pridonijeli bratimljenju dva udaljena naroda, kao i međusobnoj ljubavi izraženoj pisanjem.“

U današnjem globalističkom mahnitanju u kojem „svaki dan ima sve više luđaka po ulicama“ (pripovijest Dolce vita), riječ bratimljenje romantična je himera za kojom se književno otimaju autori s obiju strana Velike bare. Muči me pomisao da je riječ bratimljenje već metar vremena obična floskula.