Paraziti u muzejima

Provokativna ili trivijalna, kako već tko na nju gleda, Turnerova nagrada dodjeljuje se početkom prosinca, a finalisti se već sada mogu razgledati. Za 40.000 funti, koliko iznosi najpoznatije priznanje konceptualnim umjetnicima, ove se godine natječe četvero umjetnika. Radovi nisu izloženi u galeriji Tate, koja nagradu uručuje, nego u gradiću Margateu, stotinu kilometara istočno od Londona, u skladu s praksom posljednjih godina da se natječaj decentralizira. Margate je za to posebno pogodan jer ga je slikar J. M. W. Turner posjećivao od djetinjstva do kraja života i s njegovih obala slikao svoje maglovite prizore mora i neba – a danas je na jednoj od tih plaža niknula 20 metara visoka betonska galerija nazvana po njemu.

Instalacija Oscara Murilla

Prvi finalist ovogodišnje Turnerove nagrade jest Oscar Murillo, koji je načinio 23 kaširane figure u ljudskoj veličini, odjenuo ih te angažirao 40 volontera da ih u invalidskim kolicima vlakom odvezu u Margate. U Turnerovoj galeriji posjednuti su u crkvene klupe i okrenuti prema prozoru što gleda na more – ali prozor je zastrt crnim zastorom, kao i slike što vise oko njih. Drugi finalist Tai Shani za predložak svoje instalacije uzeo je utopijsko djelo Christine de Pizan iz 1405. u kojem ona zamišlja Grad žena. Shanijev rad sastoji se od ružičaste makete utopijskog grada nad kojim se nadvija golema ruka. Treći rad u konkurenciji jest film Helen Cammock nazvan Duga bilješka, a tema su mu nastojanja žena da dođe do mira u Sjevernoj Irskoj. Četvrti finalist je audioinstalacija Lawrencea Abu Hamdana koja se referira na užase sirijskog zatvora Sajdnaja u predgrađu Damaska, gdje je od 2011. smaknuto 13.000 ljudi. Zatvorenici su ondje držani prekrivenih očiju, tako da su informacije o zbivanjima oko sebe mogli steći samo na temelju zvukova. Lawrence Abu Hamdan razgovarao je s preživjelima – koje bi bilo pogrešno nazvati očevicima jer su o strahotama mogli posvjedočiti samo preko ušiju – te je na temelju njihovih iskaza stvorio zvučnu sliku mučilišta, koja se u Margateu može poslušati u zamračenoj prostoriji.

Dodjela Turnerove nagrade veliki je medijski događaj, s gala priredbom, uzvanicima koji sjede za golemim okruglim stolovima i mnoštvom fotoreportera. Neki od njezinih dobitnika bili su privukli golemu pozornost javnosti, poput Damiena Hirsta. U finalu je bio 1992, ali nagradu je dobio tek 1995. za životinje u formalinu, poput krave i njezina teleta, prepiljene napola i postavljene u prozirne kutije. Šokantnoj slavi Turnerove nagrade pridonose i oni koji su bili nominirani, a nagradu nisu dobili – poput Tracy Emin, koja je 1999. izložila svoj krevet, zajedno sa svim zamislivim tragovima burnog života. Mnogo se češće za Turnerovu nagradu ne može reći ništa nego da je obična glupost, kao kad ju je 2006. dobila njemačka slikarica Tomma Abts, koja sve slike radi na istom formatu (46 x 38 cm), ili kad ju je 2010. dobila Susan Philips, za to što je u praznu bijelu sobu muzeja stavila zvučnike, a s njih ste mogli čuti škotsku baladu o mrtvom čovjeku koji se vraća svojoj dragoj kao duh i priča kako se utopio.

Jedina veza ovogodišnjih finalista s umjetnošću, a tako je uglavnom svaki put od 1984. otkad se nagrada dodjeljuje, jest to što se instalacije uprizoruju u muzejima. Nema nikakva razloga da se, recimo, Murillove kaširane figure ne posjednu bilo gdje, ali baš im je potrebna skupa zgrada. A Turnerova galerija u Margateu zbilja je skupa. Izvorno je bila zamišljena u luci, ali je nakon pobune građana – jer da je „strana, brutalna i bezlična“ – premještena na plažu; ondje je izložena vlazi i soli, pogubnima za umjetnine koje udomljuje, a nemala je opasnost i od plavljenja plimnih valova. Njezinu izgradnju pratile su izmjene planova i izvornih materijala, sudski procesi i rast troškova, a na koncu je stajala 17,5 milijuna funti – skupa igraonica za konceptualne eksperimente.

Konceptualna umjetnost parazitira na povijesti umjetnosti, ali u nju više ne vjeruje i s njom ne želi imati posla, čak se i ne predstavlja kao umjetnost – prošle je godine Turnerovu nagradu dobila grupa arhitekata za projekt obnove napuštenih kuća u Liverpoolu. Spektakl je, međutim, zajamčen. Toma Abts je nagradu za svoje bezvezne slike dobila iz ruku Yoko Ono, a 2012. nagradu je uručio glumac Jude Law, čemu možemo dodati i to da je galeriju u Margateu otvorila baš Tracy Emin, poznatija po pijanim ispadima u televizijskim studijima nego po umjetničkim postignućima. Mediji su redovito zatečeni nagradama i vrlo je teško u vijestima pročitati ijednu suvislu rečenicu, ali zato će izvjestitelji s užitkom prenijeti da je Madonna, počasna gošća dodjele, psovala za vrijeme svečanosti, ili da je laburistički ministar kulture Kim Howells zgrožen finalistima. „Ako je ovo najbolje što britanski umjetnici mogu proizvesti“, napisao je 2002, „onda je britanska umjetnost izgubljena. To je hladno, mehaničko, konceptualno sranje. PS. Pokušaji da se to kontekstualizira posebno su jadni i simptomatično neuvjerljivi.“ Jedan od radova u finalu te godine zvao se Arsewoman in Wonderland, a sastojao se od potankog opisa pornofilma ispisana preko cijelog zida. Banksy je noću na stepenice što vode u Tate napisao „Oprez, sranje“, što su do jutra izbrisali.