„Nein!“ – Franjo Tuđman i Plan Z–4

U ljeto su 1994. neke utjecajne strukture unutar međunarodne zajednice odlučile da je došao trenutak „revolucionarnog iskoraka“ u rješavanju hrvatsko – srpskog sukoba. Nekoliko mjeseci ranije ad hoc osnovana skupina (činili su je američki, ruski i francuski veleposlanici u Hrvatskoj, Peter Woodard Galbraith, Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc i Jean-Jacques Gaillarde te voditelj Radne skupine za manjinska pitanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Nijemac Geert-Hinrich Ahrens), prvi se put predstavila javnosti, a ubrzo su svi mediji pisali kako se iza kulisa „sprema nešto veliko“. Premda se Galbraith uspio nametnuti kao neformalni lider skupine, može se zaključiti da je istinski autor Plana Z-4 bio upravo Nijemac. Do kraja srpnja 1994. Ahrens je došao do zaključka „da samo dopune“, dakle prošire Ustavni zakon o manjinama iz svibnja 1992. (podsjetimo: jamčio je Srbima u Hrvatskoj pravo na dva autonomna kotara s visokim samoupravnim ovlastima, dakle de facto regionalnu političku autonomiju) vode do sporazuma i trajnog mira. Još je bio nesiguran o konkretnom modelu, ali u nacrt „političke autonomije“ za Srbe u Hrvatskoj u nastanku naumio je integrirati elemente položaja Zanzibara u Tanzaniji (vlastita vlada i skupština) te Tatarske Republike u ruskoj federaciji (samostalna vanjska politika). Ahrens je smatrao da „hrvatska vlast treba uložiti veće napore da zadobije srpsko povjerenje i pruži im sigurnost koju i zakon jamči“. Uvjeren da u rukama ima dobar plan za koji istovremeno još nema dovoljnu potporu u međunarodnoj zajednici (pa i unutar same Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, o čemu u idućim nastavcima feljtona), Ahrens je početkom listopada 1994. uporno tražio potporu hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Ako bi, dakle, Zagreb podupro njegov plan, onda bi on imao realne mogućnosti uspjeha.

„Principijelna razdraženost“: razgovor Tuđman – Ahrens, listopad 1994.

U cjelokupnoj povijesti intervencije međunarodne zajednice u ratnoj Hrvatskoj teško je pronaći bolji primjer lošijeg izbora trenutka. Do sredine listopada 1994, kada je do sastanka došlo, Tuđman je imao već gotovo trogodišnje iskustvo odnosa s Ahrensom: uporni pritisci Nijemca da krajem 1991. i početkom 1992. (u konačnici uspješno) iznudi ustupke Hrvatske u pitanju manjinskoga zakonodavstva zasigurno su ostavili u Tuđmana loš dojam, a samo godinu prije upravo su Europska Unija i Konferencija o bivšoj Jugoslaviji hladnokrvno odbacile njegovu mirovnu inicijativu (koja je, pored ostalog, predviđala provedbu Ustavnog zakona o autonomnim kotarima, ali uz uvjet srbijanskoga priznanja hrvatskih granica). Još važnije, Tuđman je prije sastanka bio dijelom upoznat s nacrtom plana koji je predviđao dodjeljivanje elemenata državnosti autonomnim kotarima Glina i Knin, koji bi pored toga bili teritorijalno povezani posebnim koridorom preko Slunja. Kako će se vidjeti, Nijemac će se suočiti s bujicom nezadovoljstva hrvatskoga predsjednika, iza kojega je naravno stajala frustracija višegodišnjom neučinkovitošću međunarodne zajednice, utemeljenim osjećajem da se Hrvatskoj stalno nešto nameće, ali i vidljivom ljutnjom što se samostalna država uporno patronizira.

Nijemac Geert-Hinrich Ahrens, istinski autor Plana Z-4

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman

Sastanak između Tuđmana i Ahrensa održan je 15. listopada 1994, i na sadržaj transkripta s tog razgovora opsežnije ćemo se osvrnuti na ovom mjestu. Počelo je prilično kurtoazno: Ahrens se upravo vratio iz Makedonije, gdje je pokušao uspostaviti pregovarački proces između tamošnje većine i Albanaca, što je Tuđmana naoko zaintrigiralo. Tek kad je Ahrens izjavio da namjerava ishoditi sporazum između njihovih stranaka po uzoru na vladajuću koaliciju u Njemačkoj, Tuđman je prvi put dao do znanja da nije oduševljen. Nakon što je signalizirao da Hrvatska pripada srednjoj Europi, a ne njezinu jugoistoku (s napomenom da je „osamdeset posto Hrvata zainteresirano za izbore u Njemačkoj, a za one u Makedoniji ni tri posto“) te kratka Ahrensova odgovora, prekinuo je za ovakve prilike uobičajen razgovor „o svemu i svačemu“ i upozorio Nijemca da je vrijeme za ozbiljnost: „Idemo mi“, izjavio je, „na naše probleme njemačko – hrvatske“. Kada je potom Ahrens napomenuo da je zapravo došao razgovarati o „političkom rješenju“, tj. završnoj etapi pregovaračkog procesa između Zagreba i Knina, a nakon potpisivanja sporazuma o primirju i usred pregovora o gospodarskim odnosima (zapravo o radnom nacrtu dokumenta koji će tek u siječnju 1995. postati službeni dokument, tj. Plan Z-4), Tuđman je počeo vidno gubiti strpljenje. Ustrajavajući da međunarodna zajednica i dalje neshvatljivo nastavlja „nasjedati“ na lukav plan Beograda o navodnim nesuglasicama „u srpskom taboru“ („Prema tome“, izjavio je, „to u srpskom taboru je jedna opća dezorijentacija, ali u isto vrijeme Srbi računaju s time da Europa nije jedinstvena (…) i igraju jednu bezobraznu politiku /…/ ali opet /Srbi/ misle da nas mogu vozati za nos, kao što vozaju Europu i svijet.“), jasno je Nijemcu dao do znanja da ga ne zanimaju dugačka objašnjenja, nego konkretna akcija skupine kojoj je Ahrens pripadao. „Prema tome“, nastavio je, „ja želim s vama razgovarati sada, šta ste vi do sada u toj Zagrebačkoj grupi predvidjeli“, dodavši odmah kako nema govora o tome da će pristati na zahtjeve koji bi išli „izvan“ okvira predviđenih hrvatskim Ustavom, tj. „i da vam kažem, što sam rekao Galbraithu već prije (tri dana ranije), što za Hrvatsku nije prihvatljivo“.

Ahrens je pokušao parirati smirenim iznošenjem cjelokupne kronologije događaja koji su doveli do pojave skupine te njezinih razmišljanja, istaknuvši da iza njegovih napora u biti stoji cjelokupna međunarodna zajednica. Onda je počinio veliku pogrešku, priznajući da je prijedlog uglavnom formuliran te da onda Zagreb nema previše mogućnosti utjecaja na njega. Opravdano ocijenivši da je riječ o upletanju u poslove samostalne države, koja se pritom uopće unaprijed i ne konzultira – ili o ciničnoj primjeni načela „o nama bez nas“, Tuđman je neuobičajeno eksplodirao: „Kako vam pada na pamet da sa svima drugima (raspravljate prijedloge o uređenju Hrvatske), i dajete (ih), čak i svojim vladama, a sa nama ne, jer ono što je meni Galbraith tu iznio, oprostite, molim vas lijepo, i vama i Amerikancima ću reći – ne možete se igrati sa Hrvatskom“. Kako zadnja rečenica sugerira, Tuđman se donekle uspio primiriti te fokusirati na najvažnije: Hrvatska nije spremna dati krajinskim Srbima nikakav oblik državnosti, a rješenje se moralo pronaći unutar okvira postojećih ustavnih i zakonskih odredbi. „Dobro, recite mi“, izjavio je, „kome je palo na pamet da predlaže, da bi krajina imala posebnu valutu, pa molim vas lijepo, ako se vi na toj razini raspravljate, pa to je neshvatljivo“. Nakon nesretnog Ahrensova odgovora da bi se radilo o običnoj tehničkoj pojedinosti, tj. da bi središnja hrvatska banka tiskala dvije vrste novčanica („Pa, to nije posebna valuta prema planu, to je samo kao u Engleskoj, da centralna banka izdaje dvije vrste novčanica“), opet je uslijedio bijesan Tuđmanov prijekor: „Za koga, za koga, pa je li vi znate koliko ima stanovništva tamo, u tom, Glini i Kninu (kotarima), pa gdje vam je tu logika, tko je to predložio. Pa, zar vi mislite da je hrvatska vlada, da sam ja nekakav činovnik tu, koji će slušati takve gluposti. Molim vas, dajte se uozbiljite.“ Možda je Ahrensova upadica da njegov prijedlog ima tek ulogu „početne baze za diskusiju“ ipak malo umirila hrvatskog predsjednika. Nakon manjeg ukora Nijemcu – „bili ste dužni da se sa mojim ljudima konzultirate, što bi to bilo prihvatljivo za Hrvatsku“ – Tuđman je efektno razgovor usmjerio u sporedni rukavac, ne zaboravljajući ipak na kraju dometnuti sljedeće: „Vi (međunarodna zajednica, tj. Ahrensova skupina) tražite političko rješenje, a političko rješenje za Srbe u Hrvatskoj je dano Ustavnim zakonom (iz prosinca 1991. i dopunama iz svibnja 1992), političko rješenje je dano. Na temelju Ustavnog zakona Hrvatske Arbitražna komisija je dala mišljenje i Europska zajednica da je Hrvatska ispunila uvjete za međunarodno priznanje. Molim vas lijepo, a vi ste to zaboravili“.

Dosljedno ne i dosljedno uzalud

Razgovor između Tuđmana i Ahrensa završio je relativno mirno: Ahrens je hrvatskom predsjedniku predao radni nacrt plana, a on je obećao da će dati svoje komentare. U kasnijim je memoarima Ahrens Tuđmanov nastup prilikom razgovora ocijenio „razdraženim“, ne dodajući pritom razloge koji su do takva stanja doveli. Važnije je naravno primijetiti povijesnu težinu tog trenutka. Kako je danas dobro poznato, Tuđmanu su Galbraith i drugi „službeno“ predali Plan Z–4 tek u siječnju 1995, premda su se s njegovim protivljenjem susreli nekoliko mjeseci prije. Obje su strane, dakle, u svojim naporima bile dosljedne: Tuđman dosljedno odbijajući (gotovo) svaki razgovor o planu, taktički dopuštajući tek mogućnost realizacije njegovih sekundarnih aspekata (poput trenutnog povratka hrvatskih vlasti na okupirana područja zapadne i istočne Slavonije, dobro procijenivši da ih međunarodna zajednica nema snage provesti), a uzdajući se u samorazornu opstrukciju krajinskih Srba dirigiranu iz Beograda, utjecaj savezništva koje je sklopio sa SAD-om u BiH, taktiku šok-terapija, poput iznenadnog otkaza mirovnim snagama Ujedinjenih naroda te mobilizacijom nezadovoljstva domaće javnosti, a Ahrens i drugi uporno mu namećući modificirane varijante plana (nikad ne odstupajući od onog što je za Tuđmana bila „crvena krpa“, tj. elemente državnosti za Srbe u Hrvatskoj). Naravno, i najvažnije od svega, ključno je uočiti promjenu kod Tuđmana: dok je 1991. i 1992. bio na čelu države koja je morala pristati na gotovo sve ultimatume međunarodne zajednice, dotle je u jesen 1994. vodio državu ojačana međunarodnog položaja i učinkovite vojne sile.