Nečujno u Nečujmu

*

ne znam s koje je strane svijeta, niti je li to uopće bitno, stigla neka tuga;
sa sjevera, juga, istoka, zapada, sjeveroistoka ili tko zna odakle, neka javi
znam da te neću pitati smijem li te zagrliti jer znam da zapravo želim pitati
možeš li ti zagrliti mene – ali ni to neću pitati, nego ću pokušati sama pronaći
čep odgovarajuće veličine i čvrstoće kojim je moguće zatvoriti ovu provaliju
iz koje izvire ta tuga i remeti zvukove koje stvara vjetar, kao i ljuljanje broda
nečujno u Nečujmu, čujno u Čujmu; polako u obrisima, pomalo u dodirima:
bi li mogao reći, u tišini, da je taj zagrljaj ipak dohvatljiv i da ne treba pisati
čežnji nikakvu razglednicu iz morskih dubina, kao niti slati dugačka pisma
koja ne može sasvim razumjeti niti onaj koji ih je napisao; ako može, neka
samo ispruži ruke, i možda se, ali samo možda, iznenadi kad napipa tvoje
u pjesmi koja nije ljubavna, u zagrljaju koji daje samo mali privid sigurnosti

*

reći ću ti, i pritom ti neću lagati, da sam toliko tužna da bih se mogla raspasti
i čekat ću da kažeš da bi bilo praktično da uvijek sa sobom nosim barem jednu
malu metlu i veliki mišćafl, da ne radim nered na ulici u neko nezgodno vrijeme
kad ljudi idu na posao ili s posla, kad idu na plac jer uskoro planiraju kuhati ručak

lagat ću da ću ti reći da sam toliko tužna da mi se čini da sam se odavno raspala
i da hodam gradom u različita neuobičajena vremena u potrazi za dijelovima sebe
koji nedostaju, ali kao da ih ne uspijevam prepoznati i smjestiti u one prazne niše
kad se pogledam u ogledalo i pokušavam nasmijati, a da odraz ne djeluje iskrivljeno

*

U tramvaju, stanica Slavonska, stanica Držićeva, pa stanica na Autobusnom;
u glavi, stanica kaos, stanica očaj, stanica tuga, sve u jednoj žutoj posudi.
Netko je uzeo moj mikser i sve vrlo detaljno izmiješao da bi napravio kolač.
Recept? Sigurno neki s interneta, kao i dijagnoza o srčanim problemima.
Obitelj smo, pa godine su tu, i albumi, kažeš. Djela su bitna, ne riječi, lažeš.
U tramvaju, stanica Branimirova, stanica Sheraton, stanica Traumatologija;
u glavi stanice na kojima se mijenjaju agregatna stanja, čvrsto postaje tekuće,
pokušava prijeći i u plinovito i ostati u njemu dok sasvim ne ispari i nestane.
Nestane u tišinu iz koje je i nastalo kada je šetnja šumom prestala donositi mir,
a počela voditi samo na istu očekivanu utabanu stazu sa zaleđenim mostovima.
U tramvaju, stanica Draškovićeva, stanica Grškovićeva, stanica Belostenčeva;
u glavi nekoliko usputnih stanica na kojima se od hladnoće zamrzava nečiji dah.
Tvoj, moj, njegov, njezin, kao da je sada kada se promet mora preusmjeriti bitno,
kao da je procijenjeno vrijeme radova ikada bilo točno, kao da su znakovi okrenuti
u smjeru u kojem je još jučer puhao vjetar i donosio mirise koji su imali ulaznice.
U tramvaju, stanica Gupčeva zvijezda, stanica Radićevo šetalište, stanica Jandrićeva;
u glavi stanice na kojima ne možeš sići jer nisi imao kartu niti kada si ulazio u tramvaj,
a sve je i dalje izmiješano i sve i dalje ne razlikuje okus niti ukus, šetnju niti šutnju.
I prolaze kuće, i prolaze prozori na kojima se ne naziru glave koje bi se osmjehnule;
prolaze auti na kojima čak i danju vidim samo nove nepoznate registarske oznake.
U tramvaju, stanica Mihaljevac; napokon silazim i nastavljam se kretati pločnikom;
u glavi, stanica na kojoj se približavam onome što je nekad bilo blizu cjepanicama
i toplini koja je dolazila iz kamina što je postojao u nekoj drugoj ili trećoj dimenziji.
I ogrtač će disciplinirano visjeti na vratima, iznad papuča koje su, da, i dalje prevelike,
i, možda, samo možda, jedne večeri koja nije došla, dočekaju stopala kojima pristaju.

*

ima tih godišnjih doba kada toliko toga odjednom poželiš reći da ne možeš započeti:
ima tih trenutaka kada sjediš pored nekoga i gledaš ga, ali ne možeš otvoriti usta i
tako udišeš ti, a udiše i taj netko, iste mirise koji vas okružuju i odvode nekamo gdje
niste bili čak ni dok ste spavali, i onda se oboje nasmijete tome mjestu, tima vama
koji nekoliko sekundi ranije i nisu postojali; i u tom se prepoznavanju pojavi i tišina
što, neobičnom lakoćom, sve te zvukove ulice, koje sada odbijate registrirati, samo
zamijesi u kuglu tijesta, omota onime čime se tijesto već omotava, pa brzo spremi u
zamrzivač kako bi ih se kasnije ponovno moglo upaliti i čuti sve ono što su htjeli reći
dok si bio omotan razumijevanjem i toplinom i nisi htio da te išta odmota i podsjeti
da postoje satovi i srca, i da njihovi otkucaji imaju trajanje koje nije nužno podudarno
s ičime što bi tvoji pogledi i tvoje tišine htjeli dok sjede na stolcu koji se sada ne usudi
zaškripati – da ne bi izazvao seriju fotografija na kojima osmijeha odjednom nema

*

Zgrabi ga opet čvrsto, ali nemoj ga zatvarati u staklenku i zavrtati poklopac;
zgrabi ga čvrsto samo zato da bi ga, gotovo istog trenutka, mogao pustiti i
uroniti u trenutak koji neće čekati u redu, niti će viriti iza ugla ijedne kuće,
niti će se vratiti, niti će poslati razglednicu iz neke daleke zemlje na jeziku
koji razumiješ još manje od onoga na koji svakoga jutra prevodiš note koje
slušaš na radiju dok se uvjeravaš da moraš obuti cipele i odjenuti istu masku.
I kreni, lijevo ili desno, gore ili dolje; kreni, kamo god, kuda god, samo kreni
i stići ćeš nekamo gdje još nisi bio, ili ćeš možda barem biti netko tko još nisi bio...

*

satima smo sjedili na obali i bacali kamenčiće u more:
nekad, samo zato da bismo pažljivo gledali kako tonu
nekad, zato što je svaki na dno odnosio i jednu misao

danima smo razgovarali i mislili da dodirujemo smisao
kao, pa svaka riječ ima svoje značenje, piše u rječniku
kao, težina koju snažno osjećamo nije povezana s nama

godinama smo, kasnije, sretali jedno drugo na ulicama
jednom sam te i zalila jer sam skočila u lokvu na pločniku
drugi put smo čeznutljivo prizivali ono isto more i dubinu

i samo smo se te večeri okupali kišom i omotali tišinom,
otplivali do bova i ronili da bismo se napipali u mraku

*

i možeš govoriti, glasno ili strastveno, tiho ili smireno,
i možeš šaptati, govoriti toliko tiho da jedva sam čuješ:
i opet će te riječi, nekad ili često, otići sa zalaskom sunca,
i sakrit će se da bi se otkrile, idućeg ili nekog drugog jutra

a ti ćeš, vidim, sjediti i čekati, u istoj ljuljački, ogrnut dekom
a ti ćeš, znam, i dalje razmišljati jesi li propustio trenutak
a ti ćeš, čujem, pjevušiti iste riječi, samo na drugu melodiju
a ti ćeš, osjećam, dodirivati vrijeme koje je davno prošlo

u rano jutro, kad miris kave odškrine vrata uspavane sobe,
u kasno prijepodne, kad začuješ zvono na uličnom prozoru,
u kasno poslijepodne, kad se sjetiš mog dvokoraka i okreta,
u ranu večer, kad sam otplešeš ples kojeg si se opet sjetio

jedan, dva, tri, četiri: sad ili nikad, lagat ćeš si i hrabro skočiti;
padobran će te odvesti točno na stablo na kojem smo se skrivali
da bismo bez publike mogli pričati priču koja nije uspavanka
i biti budni, i trčati, i pjevati, i grudati se kuglama od smijeha

*

Ajde malo šuti. Šuti i pogledaj me malo dulje.
Toliko se toga može reći, a da ne ometamo riječi
što plutaju naslonjene na bove mogućeg besmisla.
Toliko se toga dodiruje i kad nismo sasvim uronjeni
u bijeg tišine i pustimo misli da se polako same slegnu,
kad ih pustimo da pronađu miris tvog i mog osmijeha,
zvuk koji podsjeća na otvaranje ormara koji još jučer
uopće nije bio u ovoj odjednom ne više skučenoj
prostoriji, koja čezne za igrom u kojoj nema pravila.
Ajde malo šuti. Šuti i zagrli me onako kako ti znaš.

*

vidim more razočaranja u tvojim očima, čak i kad su zatvorene
i, dok zatečeno pokušavam shvatiti je li to dijete tvoje, moje ili naše,
ne primjećujem da u vodi više nisu samo stopala, uskoro niti koljena
ne primjećujem da tragovi više ne upisuju svoju težinu u pijesak koji je,
nošen valovima, oblikovao dno slike koja je na zidu naše spavaće sobe

kad otvorim prozor, vidim samo ulicu na kojoj se nalazi više od jednog tebe
svi stoje na mjestima koja su odabrali, zamišljeno gledaju u daljinu i čekaju
osluškuju, slute skoro šuštanje nepostojećeg lišća i korake koji se približavaju
ali tišina je naložila vatru i ne prestaje ubacivati cjepanice u stari kamin
a prozor se polako zatvara i staklo počinje dijeliti one koji su se već udaljili

*

Napisat ću ti dugo pismo jer znam da ga nikada neću poslati:
reći ću ti, kao što sam rekla i vjetru koji me podsjetio na tebe,
da me nosiš morem koje nikada nije bilo ucrtano na kartama
što su bile rastegnute na stolu u mojoj sobi dok sam mislila da
potrage potraju onoliko dugo koliko potraje čežnja za valovima,
za gubljenjem u stranicama knjige koja ima slova koliko postoji
vremena, mjerio ga danas u sekundama, satima ili stoljećima.

Napisat ću ti dugo pismo jer znam da ga nikada nećeš pročitati:
reći ću ti, kao što sam rekla i zvuku kojim je sjeta pisala po staklu,
da me voziš toplinom koja je u meni postojala prije nego što si
prevrnuo sve stolice, odvrnuo sve žarulje, izvrnuo sve džepove
i divio se kaosu u kojem si naslućivao red, onako kako sam pak ja,
samo iz daljine, jer se približiti nisam mogla, naslućivala u tebi
pjesmu koju smije otpjevati netko komu je materinski jezik tišina.