Lozinka hrvatske kulture

„Ajte, cvieće da beremo / Dok nam krasni cviet se mili, / Ajte, vienac da vijemo / Dok se nismo zemlji svili!“ uvodni su stihovi Pjesme uz Vienac Ivana Trnskog objavljene na naslovnici prvog broja 23. siječnja 1869. Skupina mladih intelektualaca u okrilju tadašnje Matice ilirske s prvim je tjednima 1869. utemeljila list čija je namjera bila da služi „zabavi i pouci“, a trebao je biti još jedan vrijedan zalog Matičinu nastojanju da pridonese obrazovanju te kulturnom osvješćivanju hrvatskoga naroda.

Danas je taj 23. siječnja zlatnim slovima upisan u povijest Matice hrvatske, uz bok 10. veljače, s kojim je 1842. Matica započela iznimno plodan život i neprekinutu brigu za cjelokupni nacionalni i kulturni identitet. U njegovu je očuvanju, kao „svijetli znak u nevremenu“, kakvim ga 1892. ocjenjuje Tadija Smičiklas, važnu ulogu odigrao i Vienac. Oko njega su se okupljali i književnici koji nisu bili u Akademiji, u njemu su objavljivali  najvažniji autori njegova vremena, u njemu su prvi put prevođena neka od kanonskih djela svjetske književnosti, Shakespeareovi soneti ili Baudelaireova poezija, pa zasluženo nosi naslov najvažnijega hrvatskoga književnog časopisa druge polovice 19. stoljeća.

Simpozij su organizirali uredništvo Vijenca Matice hrvatske i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta, a sudjelovali su znanstvenici iz desetak institucija diljem Hrvatske /  Snimio MIRKO CVJETKO

Na toj je utabanoj, pa kroz 20. stoljeće nekoliko puta zakrivanoj stazi svoju priču o Božiću 1993. počeo slagati i novi, obnovljeni Vijenac, čijih je četvrt stoljeća obilježeno objavljivanjem prigodnoga broja koji je otvorio niz cjelogodišnjih svečanosti vezanih za 150. rođendan te dugovječne periodičke publikacije. Obilježavanje jubileja, koje je sufinancirao Grad Zagreb, nastavljeno je okruglim stolom Kultura i mediji te obljetničkom izložbom postavljenom u Knjižnici HAZU,  a kruna će mu biti 7. studenog na svečanoj akademiji u Hrvatskom glazbenom zavodu na kojoj će Zbor HRT-a, uz izravan prijenos na Trećem programu Hrvatske televizije, izvoditi u Viencu i ranije objavljene tekstove hrvatskih autora koje su uglazbili Lisinski, Zajc i Kukla. Još jedan važan događaj u okviru obljetnice održao se 9. i 10. listopada u Matičinoj palači – dvodnevni znanstveno-stručni skup posvećen prvome, „starom“ Viencu. Njime je, kao nekoć Trnski pletući u vijenac raznovrsno cvijeće, raznolikošću pogleda na „ulogu lista u kulturnom, društvenom i političkom životu u minulom razdoblju“, kako je u pozdravnome govoru naglasio Matičin predsjednik Stipe Botica, počast Viencu odalo četrdesetak znanstvenika i stručnjaka iz uglednih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija. Među njima su se, uz organizatore Maticu hrvatsku, odnosno uredništvo Vijenca, i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, našli još i odsjeci za komparativnu književnost, povijest, anglistiku, germanistiku, istočnoslavenske i zapadnoslavenske književnosti te povijest umjetnosti istoga fakulteta, Hrvatska akademija znanosti umjetnosti sa svojim zavodima za povijest i društvene znanosti te za povijest i filozofiju znanosti, Institut društvenih znanosti dr. Ivo Pilar, Hrvatski studiji, riječki Filozofski fakultet, zadarsko sveučilište, splitski Katoličko bogoslovni fakultet, Hrvatski institut za povijest – podružnica Slavonije, Srijema i Baranje, zagrebački Učiteljski fakultet, pulski Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti te Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Izlaganja koja su predstavljena na skupu pokazala su „razne aspekte koje je časopis obrazlagao, ugrađivao u kulturnu povijest i kulturologiju, o kojoj je razmišljao u mnogo širem smislu od današnjeg“ na tragu čega se artikulirala i nova, priča o suvremenome Vijencu.

Književna i politička inkluzivnost

Matičin predsjednik, profesor emeritus Stipe Botica već je u uvodu skupa postavio tezu o Viencu kao važnom indikatoru kulturne povijesti, naročito za kroatiste i humaniste, a ta se teza kroz izlaganja, mahom oblikovana oko istraživačkog rada na „prvom Viencu“ (1869–1903), nizom zanimljivih i argumentirano obrazloženih primjera bezrezervno i potvrdila. U prvom pozivu na „predplatu“ (što je etimološka distinkcija na kojoj će u svojem izlaganju inzistirati profesor emeritus Alojz Jembrih) bilo je istaknuto kako je Vienac „jedini beletristički list“, namijenjen „srednjem sloju građanstva“ i te će se ideje držati svi njegovi budući urednici. Osim toga, kako je naglasila Suzana Coha, koncept lista bio je ustrojen oko „načela inkluzivnosti pa, je osim književnih i metaknjiževnih, objavljivao tekstove iz područja filologije, kazališne, likovne i glazbene umjetnosti kao i drugih humanističkih, ali i društvenih, prirodnih i tehničkih znanosti, nastojeći ih popularizirati, no u smislu demokratizacije, a ne trivijalizacije“. Osim o kulturološkoj, skup je postavio tezu o političkoj uključivosti lista koju, pokazalo se, nije uvijek bilo lako uravnotežiti na tankoj granici narodnjačkih i pravaških utjecaja.

U plenarnoj sesiji sudjelovali su doajeni Ivan Pederin i Drago Šimundža, autori knjiga o Viencu,
praunuk i imenjak prvog urednika Vienca Đuro Deželić, književni povjesničar Vinko Brešić,
akademik Josip Bratulić i potpredsjednica MH akademkinja Dubravka Oraić Tolić te Cvijeta Pavlović

Okidač za pokretanje Vienca dao je, prema Vinku Brešiću, Gaj sa svojim Novinama i Danicom, a zamisao o njegovu pokretanju, prema S. Coha, artikulirana je 1866. u okviru Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prilika se počela stvarati nakon što je, ističe Ivan Pederin, Austro-Ugarska dobila novi ustav što je označilo početak kulturnog i gospodarskog razvoja istočnih zemalja Carstva. U tim prilikama, skupina hrvatskih intelektualaca predvođena A. Šenoom, Đ. Deželićem i I. Mažuranićem odlazi u Beč kako bi se upoznala s „funkcioniranjem suvremene države i uljudbe“, a njihov je interes pobudila njemačka i austrijska industrija knjiga o kojoj će, barem u početku, izlaziti članci u Viencu, koji tako postaje važno mjesto hrvatske nacionalne uljudbe. „S Viencem je hrvatska književnost postala nacionalnom, a on je postao nacionalni časopis“, kazao je Pederin nastavljajući kako „nacionalne književnosti nema bez vlastite države. To smo dobili Hrvatsko-ugarskom nagodbom godinu prije početka Vienčeva izlaženja, kada je Hrvatska postala priznata kao kraljevina, imala je suverenitet u upravi, unutarnjim poslovima, gospodarstvu i sudstvu, a napokon je dobila i bogoštovlje i nastavu.“

S njim se nije sasvim složio povjesničar Željko Holjevac, koji prilike u Hrvatskoj uoči utemeljenja lista opisuje razjedinjenošću, s „Istrom i Dalmacijom u Austriji, a Hrvatskom i Slavonijom u Ugarskoj“ kao i utjecajima politike dvojice banova; Ivana Mažuranića, pučanina naprednih ideja i ozloglašenoga grofa Khuen-Héderváryja. Dok prvome, za čijeg je banovanja donesen zakon o pučkom školstvu, Holjevac pripisuje zasluge za pokretanje procesa opismenjavanja Hrvatske, drugi je utjelovljenje pokušaja ustrajne mađarizacije ovih prostora. Pod takvim pritiskom, u državi koja nije savez država ni savezna država, nije ustrojena na načelu narodnosti, nije strogo ustavna niti strogo apsolutistička, u zemlji čija je „pravna autonomija svedena na kulturu i obrazovanje“, nastala je ideja o stvaranju, kako je navela S. Coha, „jedne narodne knjige sa slavenskog juga koja bi imala uzeti pod svoje sve struke čovječje znanosti“.

Ta se ideja odražava i u izboru naslova lista čiju genezu akademik Josip Bratulić obrazlaže povezujući pojmove cvjetnjaka i antologije: „Anthos je grčka riječ za cvijet, a nekoliko cvjetova u vijencu isto je što i nekoliko pjesama u knjizi-antologiji.“ Iako su nuđena i druga imena, Domobran, Općinar pa čak i Dragulj, već se imenom lista željelo naglasiti „da će svaki broj biti sastavljen od lijepih, najboljih, antologijskih tekstova“, a središnje mjesto u izboru naslova, prema Bratuliću, zauzima knjiga Vienac uzdarja narodnoga o Andriji Kačiću Miošiću na stoletni dan preminuloga, tiskana u Zadru 1861. jer je ta knjiga „odredila kako bi se neki antologijski izbor trebao zvati“.

Od Deželića do Šenoe i Matoša

Za prvog je urednika lista u nastajanju, uz godišnju plaću od 600 forinti, bio postavljen nekadašnji urednik Narodnih novina i Danice, jedan od Gajevih pouzdanika i bliskih prijatelja, Đuro Deželić. Njegov praunuk i imenjak, Đuro Deželić mlađi, istaknuo je Deželićevo veliko domoljublje i vrsne organizatorske sposobnosti, na krilima kojih je kao protivnik Bachova apsolutizma i germanizma, još za gimnazijskih dana utemeljio list Sova, a uskoro i Smilje, te je uređivao Domobran i Dragoljub, što će mu donijeti mjesto prvog urednika Vienca (budući da je potonji, kako je navela S. Coha, bio zamišljen kao spoj Dragoljuba i Akademijina Književnika, što je pak A. Jembrih u svojem predavanju protumačio  kao vid „ukidanja konkurencije“).  Na čelu Vienca Deželić je ipak ostao tek godinu dana, tvrdeći da „kormilo“ nikad i nije bilo u njegovim rukama jer „postojao je redakcijski, recenzentski odbor. Gospoda odbornici ignorirali su urednika i u tisak dali ono što su sami smatrali potrebnim.“ Naime, ono što eminentni istražitelj Vienca, Ivan Pederin Viencu stavlja na ponos, Deželić vidi kao mjesto prijepora i prostor malverzacije. Taj je list sve svoje suradnike honorirao, i to, izložio je Pederin, „ukupnim iznosom honorara jednakim troškovima tiskanja“. Naklada po broju bila je i oko 1500 primjeraka, što, uzme li se u obzir da je cijela Hrvatska imala oko dva milijuna stanovnika, od čega gotovo 80 posto u ruralnim područjima, a sam Zagreb nekoliko desetaka tisuća, među kojima si nisu mogli svi priuštiti kupovanje književnoga lista, nipošto nije zanemarivo pa je, daje se zaključiti, autorstvo u Viencu osim društvenog i kulturnog značaja i prestiža, donosilo i stanovitu ekonomsku sigurnost. „Odbornici“ su, međutim, po Deželićevu sudu, tu sigurnost rado i često koristili naštetivši time i časopisu i njegovim čitateljima.

Prvi broj Vienca iz 1869.

Kako bilo, Vienac je od prvoga dana mogao izabirati suradnike i njegovim su stranicama prodefilirala mnoga, danas kanonska imena. Posebno mjesto među njima zauzima najslavniji Vienčev urednik August Šenoa, jedini hrvatski književnik čije ime nosi neka epoha, a i sam je list koji je posrijedi poznat i kao „Šenoin Vienac“. Iako je u listu kao autor bio prisutan od prvog broja, uredništvo je preuzeo 1874. Izlažući o tome, Cvijeta Pavlović uočila je snažnu isprepletenost Šenoina uredničkog i književnog rada: „Neki prilozi iz perioda njegova urednikovanja bili su o Marku Antunu de Dominisu, a u to vrijeme stvara i Čuvaj se senjske ruke. Interes za povijest grada i zemlje iskazan u književnosti očituje se i u objavljivanim prilozima o povijesti Zagreba, kućama građanskog sloja…“ Na to se tematski nadovezalo i izlaganje današnjega Vijenčeva glavnog urednika Gorana Galića, oblikovano oko sedamnaest Šenoinih, u Viencu objavljenih Zagrebulja. One su, istaknuo je, među prvim djelima hrvatske feljtonistike, žanra na razmeđu književnosti i novinarstva. Ti su Šenoini tekstovi, kako je pokazao Galić, bili najčešće moralizatorski, satirički i zabavni te su se doticali najširih tema zagrebačkoga društvenog i kulturnog života, posebno kazališta. U njima Šenoa kritizira uporabu njemačkog jezika, karijerizam, devijacije mlade buržoazije, ismijava političke protivnike, a kritičan je i prema kazališnom repertoaru, posebno njemačkoj drami pa često polemizira s tadašnjim kazališnim ravnateljem, Dimitrijom Demetrom. Poslije će, zaključuje Galić, i veliki Matoš (jedini naš feljtonist koji je Šenou dostigao, a na nekim mjestima čak i nadmašio) istaknuti važnost što su je Šenoa i Zagrebulje imali za Zagreb – s „njima je i Viencem on izrastao u moderan grad, kojemu se Šenoa uvijek vraćao. U njegovim feljtonima do izražaja dolazi povijest, kao i autorov odnos sa suvremenošću kroz ljubav prema domovinskom krajoliku, odbacivanje austrijskog feudalizma i podrugivanje zagrebačkoj malograđanštini“, zaključio je Galić.

Suzana Coha (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Profesor Ivan Pederin – autor knjige o Viencu

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić, potpredsjednica MH

Tu će praksu nekoliko desetljeća poslije svojim feljtonima nastaviti i A. G. Matoš, čiji se prvi književni koraci – izložila je akademkinja Dubravka Oraić Tolić – vezuju također uz Vienac jer na njegovim mu je stranicama 1892. objavljena pripovijetka Moć savjesti, što ima veliko značenje jer Moć savjesti se, uz Leskovarovu Misao na vječnost (objavljenu u Viencu godinu prije) uzima kao „periodizacijski prag epohe moderne“, čime se potvrđuje važno mjesto toga lista u povijesti hrvatske književnosti. I sam ga je Matoš, pišući iz Pariza i ustajući protiv njegova gašenja, nazvao „lozinkom hrvatske kulture i barometrom duše“. Cijelo izlaganje objavljeno je u prošlom broju Vijenca.

Filologija, nacionalna književnost i svjetski kontekst

Uz navedene kulturološke, književne i književnopovijesne velik doprinos skupu ostvaren je u filološkoj sesiji jer, kako je, referirajući na jednu stariju tezu V. Brešića, istaknula S. Coha, hrvatska književnost i politika su u 19. stoljeću bile u čvrstu zagrljaju, a u njemu ih je, među ostalim, držao jezik, izrazito važan reprezent hrvatske kulture i temelj hrvatskoga nacionalnog identiteta. O jeziku se, kako se moglo čuti u referatu profesora emeritusa Ive Pranjkovića, pisalo mnogo, ponajviše u Filologičkom iverju, u kojemu su pružani jezični savjeti, objavljivani kraći osvrti na nova djela iz područja filologije, a pisalo se i o životima filologa, najčešće u nekrolozima, što govori u prilog tome „da se u svim uredništvima Vijenca vodilo računa o jezičnoj problematici“. Lada Badurina i Krešimir Mićanović izvijestili su o člancima koje su u Viencu objavila dva svestrana intelektualca, Bogoslav Šulek, čije je priloge L. Badurina podijelila u dvije skupine – za popularizaciju pojedinih znanstvenih dostignuća ili spoznaja te portrete iliraca – te Antuna Radića, čije je napise o Gramatici T. Maretića u sedam nastavaka objavljivane 1901, K. Mićanović ocijenio „ključnim tekstom hrvatskoga književnog jezika“, u kojemu je Radić Maretiću zamjerao zaziranje od čakavskog i kajkavskog leksika kao i ustrajno nerazlikovanje „književnog jezika“ od „jezika knjige“.

A o knjizi i književnosti, ali i o kazalištu se u Viencu pisalo mnogo. Mira Muhoberac, urednica književnosti u sadašnjoj redakciji Vijenca, osvrnula se na književne i kazališne prikaze ističući kako su kazališni, u početku mahom iz pera Armina Pavića i Franje Markovića, uglavnom bili estetske naravi, sličniji esejima i dubokim raspravama nego tipičnim kritikama, a odnosili su se na „sadržaj drame, prosvjetiteljsku ulogu i žanrovska određenja.“ Rubrike koje se odnose na narodno kazalište bile su stalne i zauzimale su nekoliko stranica baš kao i dio posvećen književnosti. Iako nema klasične književne kritike, „osvrti se najtemeljitije pronalaze poslije svake objavljene prozne pripovijetke, odnose se i na mogućnost usporedbe hrvatske i stranih, svjetskih književnosti“.

Vienac je, osim toga, pokazali su sljedeći referati, i nepresušno vrelo hrvatske književne povijesti, u kontekstu čega pročelnica Matičina Odjela za književnost, Lahorka Plejić Poje važnim drži osvrnuti se na „ponovno otkrivanje“ Marka Marulića. U Viencu su, naime, zahvaljujući čvršćem koraku recentne produkcije, stariji književnici bili slabije zastupljeni, a Marulić se objavljuje i rjeđe nego Gundulić pa većina priloga (njih dvadesetak) datira iz 1901, te su vezani za 400. obljetnicu tiskanja Judite. No, ti su prilozi bili iznimno važni, dalekosežno utjecajni i raznoliki te su ih pisali autori poput V. Nazora, V. Novaka, F. Markovića ili Đ. Arnolda, prikazujući lik „oca hrvatske književnosti“ gotovo mitski, „kao utjelovljenje ishodišta hrvatske književnosti“. O tome koliko je Vienac ulagao u afirmaciju svekolike hrvatske književne tradicije, bilo je riječi i u instruktivnim izlaganjima Marine Protrke Štimec, o ulozi Vienca u oblikovanju hrvatskoga književnog kanona; Tanje Kuštović o recepciji ćirilo-metodske baštine u Viencu, te u izlaganjima Vjekoslave Jurdane i Davora Nikolića o odnosu Vienca prema hrvatskoj usmenoj književnosti. Suvremenijim su se Vienčevim autorima bavili Dubravka Zima, u referatu o temi anarhizma, te Bojan Marotti koji je pratio suradnju A. Pavića i F. pl. Markovića u prvome godištu lista.  Napori Vienca u afirmaciji glazbene umjetnosti bile su teme Zdenke Weber i Tamare Jurkić Sviben, o njegovu odnosu prema likovnim umjetnostima i likovnosti bilo je riječi u referatu Frane Dulibića, dok je o ulozi Vienca u izgradnji svekolikoga nacionalnog identiteta govorio Milan Bešlić.     

Na Marulića, kao poveznicu hrvatske i talijanske književnosti, podsjetilo je i predavanje Martine Kokolari kojim se ističe kako je hrvatska u talijanskoj književnosti tražila ono što bi moglo poslužiti u izgradnji naše književne moderne, „funkcionalnost, društvenu i političku iskoristivost“, a Vienac se recepcijom te književnosti potvrdio i kao dobro ishodište za proučavanje hrvatsko-talijanskih književnih veza. O snažnom utjecaju francuske književnosti na koncepciju Vienca bilo je govora u uvodnim, plenarnim izlaganjima, u kontekstu kojih posebno u referatu još jednoga vrsnog poznavatelja Vienca, profesora Drage Šimundže. Govoreći o Vienčevoj recepciji francuske književnosti, D. Šimundža je naglasio poticajno-poučnu metodu kroz dva temeljna modela; prijevodima stranih književnika da bi se pokazalo kako oni pišu i objavljivanjem čestih kratkih recenzija i kritika na strana djela. Povezanost s francuskom književnošću bila je motivirana i otporom prema njemačkoj književnosti, o čemu govori i referat Milke Car, u kojemu se, međutim, ističe kako taj otpor nije mogao spriječiti objavljivanje klasika njemačke književnosti, ponajviše Goethea i Schillera, ali i drugih značajnijih, ali i manje značajnih njemačkih pisaca. Na naličju Vienčeva otpora prema njemačkoj književnosti otvarali su se i njegovi afiniteti prema slavenskim književnostima, što su na sustavan i zanimljiv način pokazala izlaganja Jasmine Vojvodić, koja je predočila recepciju ruske književnosti; Jevgenija Paščenka i Josipa Ralašića o recepciji ukrajinske književnosti; Tee Rogić Musa o recepciji Sienkiewicza i poljske književnosti; Katice Ivanković o recepciji čeških književnika S. H. Vajanskog i J. Nerude te Marijana Šabića o odnosu Vienca i slovačkoga autora S. Hurbana Vajanskog. Komparatistički blok izlaganja upotpunili su također i zanimljivi referati Branka Ostajmera o recepciji mađarske književnosti i kulture u Viencu, Tatjane Jukić o Vienčevu prijevodu Tennysonove Mariane te Jelene Šesnić o odnosu Vienca i hrvatske kulture njegova vremena prema američkoj književnosti i kulturi. 

Za napredak Hrvatske

U vrijeme izlaženja Vienca odigrali su se važni društveno-povijesni događaji, poput otvaranja zagrebačkog Sveučilišta 1874, čemu je, kako je istaknuo Damir Agičić, posvećen veći dio jednog broja Vienca, svjedočeći o njegovim naporima za modernizacijom hrvatskoga društva, koje se međutim još uvijek oslanjalo i na svoje stare, aristokratske tradicije, o čemu je govorila Iva Mandušić. Napretku, onom društvenom, pridonosio je Vijenac izvještavajući i o Hrvatima izvan domovine, na što je upozorila Jelena Gazivoda, ali i afirmacijom ženskih identiteta, o čemu je bilo riječi u referatu Josipe Dragičević, dok je na kompleksnost problematike ženskih identiteta u Viencu uputila i Lana Molvarec.

Kako su pokazali svi referati, Vienac je iza sebe ostavio golem kulturni kapital ili, riječima V. Brešića, snažno „jamstvo za stabilnost i kredibilitet“. Na tome počiva, istaknuo je Brešić, „i kulturni brend današnjeg Vijenca, baštinika kulturne tradicije koju su proizveli njegovi prethodnici. On je ujedno i baštinik naše kulturne povijesti, ali funkcionira i u posve novoj medijskoj paradigmi, u kojoj često spajajući popularnu i visoku kulturu stoji kao jedna od posljednjih obrani kulture tiska“. Iako je sraz „starih“ i „mladih“ početkom prošlog stoljeća ubrzao ukidanje Vienca, njegov današnji nasljednik okrenut je ponovno objedinjavanju različitosti. Njegovim se naporima dva puta mjesečno stvara najprepoznatljiviji izdanak hrvatske novinske produkcije u kulturi, koji, uz kupce na kioscima i čitatelje na internetu, željno iščekuje više od 4000 pretplatnika na tiskano izdanje. U trenutku kad tek rijetke knjige u Hrvatskoj dosegnu nakladu od tisuću primjeraka ta brojka istodobno i veseli i obvezuje.