Laureat Valentin Egel

Kad veliki umjetnici s izdašnim autorskim i izvođačkim pravima imaju potomke, onda se njihova imovina postumno rasporedi na nasljednike i općenito ostatak čovječanstva nema mnogo od toga. Ostaju nam dakako njihova umjetnička djela, da nas oplemenjuju, uče i nadahnjuju u životu, čega je cijena nemjerljiva, ali neke konkretne pomoći nećemo dobiti. Ono što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj, ali i općenito rijetka pojava, tiče se našeg u svijetu najvećeg dirigenta svih vremena Lovre von Matačića. Koliko je poznato, nije imao zakonita potomka, i svoja je autorska i izvođačka prava posmrtno ostavio Fondu Lovro&Lilly Matačić, iz kojega se u povodu desete obljetnice njegove smrti iznjedrilo Međunarodno natjecanje mladih dirigenata s imenom velikog maestra.

Pobjednik Matačićeva natjecanja Valentin Egel uz Matiju Meića i Simfonijski orkestar HRT-a / Snimio LUKA KEDŽO

Od te 1995. održava se svake četiri godine te je ovoga listopada priređeno sedmo, koje se ujedno poklopilo sa 120. obljetnicom dirigentova rođenja te je posebna pozornost posvećena njegovoj razradi i tretmanu kandidata. Predstavnici Fonda, mahom ugledni hrvatski dirigenti, skladatelji i muzikolozi, paze da sve bude na dostojnoj razini, te su se potrudili da vijest o natjecanju dođe i do najudaljenijih krajeva. I to s uspjehom; na zagrebačku adresu natjecanja stiglo je čak 140 prijava iz 40 različitih zemalja svijeta, mladih dirigenata do 35. godine života, većinom s Dalekog istoka, ali među njima je bilo čak sedam mladih dirigenata, najviše u povijesti natjecanja, što će reći da je ono ispunilo izvornu funkciju, da potakne razvoj dirigentskog kadra u Hrvatskoj.

Međunarodna komisija sastavljena je od stručnih kadrova različitih profila, koji su dirigentske dosege mogli razmatrati iz različitih kutova gledišta: jedini samo dirigent bio je ujedno predsjednik komisije (slovenski dirigent Marko Letonja na angažmanu u Njemačkoj i u Tasmaniji), hrvatske je boje branio dirigent i skladatelj, akademik Zoran Juranić, četrdesetogodišnje iskustvo koncertnog majstora Minhenske filharmonije ovdje je u procjenu uložio današnji koncertni majstor Zagrebačkih solista, violinist Sreten Krstić, dok su menadžerski nastupe procjenjivali Britanka Bridget Canniere (savjetnica iz agencije za klasične glazbenike IMG Artists) i Nizozemac Leo Samama (muzikolog i skladatelj, orkestralni menadžer). Prvi dio natjecanja odvijao se putem snimaka, iz kojih je komisija izdvojila šesnaest kandidata i pozvala ih u Zagreb da odmjere snage u drugom krugu natjecanja. Od njih je odmah jedna otkazala sudjelovanje: Japanka Nodoka Okisawa nije mogla doći u Zagreb jer je istodobno pohađala i natjecanje u francuskome gradu Besançonu, na kojemu je pobijedila.

Dakle petnaestoro je kandidata moralo u drugom krugu, koji se, kao i treći, odvijao u Dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji, dirigirati Simfonijskim orkestrom HRT-a u izvedbi dviju obvezatnih skladbi (Z mojih bregov za bariton i orkestar Krešimira Baranovića i uvertire operi Strijelac vilenjak Carla Marie von Webera) te jednu od četiri partiture velikih orkestratora (Debussy, Wagner, Musorgski i Smetana), o čemu je odlučeno bacanjem kocke. U taj je krug jedini od hrvatskih dirigenata ušao Veton Marevci, mladi maestro koji se istaknuo talentom i umijećem na koncertima orkestralne i zborske glazbe.

U treći je krug ušlo šestero kandidata polufinalista (nažalost, ne i Marevci), koji su se 9. listopada predstavili opet s dvjema obaveznim (Kuljerićeva baletna suita Riki Levy i Straussova simfonijska pjesma Smrt i preobraženje) te jednim od četiri djela o kojemu je opet odlučila kocka (Šostakovič, Beethoven, Ravel i Stravinski).

U završnicu su ušla trojica najzaslužnijih, doista dirigenti vrhunske kvalitete, koji su snage odmjerili na koncertu koji je za publiku održan 10. listopada u velikoj dvorani Lisinski, uz izravni prijenos na trećim programima Hrvatskoga radija i Televizije. Tu je sramotno malobrojna, ali znatiželjna publika (trebalo bi razmišljati o boljoj promidžbi natjecanja unutar Hrvatske!) mogla doživjeti vrijedne dosege trojice veličanstvenih: u uvodnoj je skladbi, spomenutoj Kuljerićevoj Riki Levy, preciznost čitanja suvremene partiture otkrio Australac s londonskom adresom Toby Thatcher, koji je osvojio drugu nagradu, te posebne nagrade HDS-a i nastupe uz Slovensku filharmoniju i Dubrovački simfonijski orkestar. Drugi je te večeri nastupio najmlađi od natjecatelja u drugom krugu, 25-godišnji Nijemac Valentin Egel, koji je uz vrhunskog našeg baritona Matiju Meića ostvario poletnu i duboko proživljenu interpretaciju Baranovićeva ciklusa Z mojih bregov i apsolutno opravdao čast najboljega dirigenta na ovogodišnjem natjecanju. Uz prvu nagradu i 10.000 eura (jedino je prva nagrada nosila novčani iznos), dobio je zlatnik Lovre von Matačića te niz nastupa s hrvatskim orkestrima i onima u Transilvaniji, Makedoniji i Plovdivu, tako da će ga šira publika s ovih prostora još upoznati. Iako je od početka bio favorit službenog ansambla natjecanja, Simfonijskog orkestra HRT-a, pa je dobio i njegovu nagradu, čini se da na kraju nije toliko oduševio i komisiju, te je Kinez na stalnom angažmanu u Škotskoj, Junping Qian, trećeplasirani, bio na kraju glazbenog dijela programa i zaneseno dirigirao Straussovu Smrt i preobraženje.

Natjecanje je sasvim ispunilo niz važnih misija, a to je u prvom redu poticaj mladih dirigenata u zemlji i svijetu, a onda predstavljanje stranim dirigentima bisera hrvatske orkestralne literature. Za potrebe natjecanja Simfoničare HRT-a majstorski je pripremio bugarski maestro Dian Tchobanov, za kojega smo prvi put čuli 2003, kada je stigao u Zagreb i osvojio drugu nagradu na Matačićevu natjecanju. Njegov je primjer najbolja potvrda važnosti toga događaja za hrvatsku i svjetsku glazbenu scenu.