Jazz za one koji slušaju rock

Lucy Woodward i Charlie Hunter u Istarskom narodnom kazalištu / Snimio Davor Hrvoj

Ako ste kojim slučajem bas-gitarist(ica) u potrazi za poslom, ne nadajte se da ćete angažman dobiti u pratećem sastavu Charlieja Huntera: taj svestrani i inventivni gitarist istovremeno svira i bas-dionice ostavljajući dojam kompleksnog i zaokruženog instrumentalista, sposobna za svaki žanrovski iskorak. To je bilo više nego očito i na nadahnutom i zabavnom (ali nikako površnom) nastupu koji je s pjevačicom Lucy Woodword i nizozemskim bubnjarom Niekom de Bruijnom održao 5. listopada na pozornici Istarskog narodnog kazališta u Puli. Riječ je, dakako, o koncertu u sklopu 2. Backstage Jazz Festivala, koji je dva tjedna prije u velikom stilu otvorila Somi, iznimna američka pjevačica ruandskih i ugandskih korijena.

Rođen 1967. u Rhode Islandu, Hunter je neko vrijeme proveo u Parizu, usavršavajući sviračku vještinu na tamošnjim ulicama i trgovima. Gitarističke lekcije dobivao je od slavnoga rock-gitarista Joea Satrianija, a s vremenom je ugled izgradio i osebujnim muziciranjem na posebno konstruiranoj i adaptiranoj gitari sa sedam, odnosno osam žica, koje su mu otvarale manevarski prostor za simultano kreiranje bas-dionica. Surađivao je s brojnim glazbenicima – neko vrijeme i s društveno angažiranim kantautorom, reperom i aktivistom Michaelom Frantijem – a samostalno je debitirao 1993. albumom Charlie Hunter Trio, na kojemu je predstavio vlastitu, unikatnu, slobodno koncipiranu inačicu jazz-rocka.

Od tada naovamo snimao je u raznim kombinacijama, učvršćujući reputaciju na svim bitnim razinama. Novi album, Music!Music!Music! Hunter je snimio u suradnji s cijenjenom britansko-američkom pjevačicom Lucy Woodward. Podjednako svestrana glazbenica, odrasla je u umjetničkoj obitelji uz oca skladatelja i dirigenta te majku opernu pjevačicu, Woodwardova je studirala flautu i klavir prije nego što se posvetila pjevanju i skladanju, a riječ je i o veoma traženoj pratećoj pjevačici; popis njezinih suradnika uključuje Joea Cockera, Roda Stewarta i Chaku Khan. Četiri albuma koje je potpisala kao voditeljica sastava objavila je za ugledne diskografske kuće kao što su Verve i Atlantic Records.

Prilično impresivne biografije, zar ne? No, kao što su dokazali pred oduševljenom pulskom publikom, njihov zajednički projekt mnogo je više od pukog zbroja dva iznimna talenta – odnosno tri, računamo li Nieka De Bruijna, čija se formalna naobrazba (konzervatorij u Rotterdamu) savršeno prepoznaje u preciznosti, maštovitosti i spremnosti na improvizaciju. Njihova kemija gotovo je opipljiva i kontinuirano poticajna bez obzira na to kojega se predloška dohvatili. Njihov iskaz, naime, zasnovan je na obradama skladbi probranih iz bogate arhive angloameričke glazbe: soul jazz i blues grubo su iscrtan okvir, no sloboda izbora, osim Nine Simone (posebno nadahnuta Be My Husband), Blind Willieja Johnsona (Soul of a Man) ili Ruth Brown (klasik iz 1959. I Don’t Know) podrazumijeva i neke prearanžirane izvornike probrane iz kataloga čistog popa. Na primjer, Faith možda jest opće mjesto u diskografiji Georgea Michaela, no u njihovoj režiji pjesma prolazi rijetku transformaciju iz pop-funka u svoju džeziranu, sinkopiranu, poslijeponoćnu i još senzualniju inačicu.

Lucy Woodward posjeduje naglašeno izražajan vokal, ritmičan, istovremeno snažan i mek prema potrebi, a njezina dinamika savršeno funkcionira s “nazubljenim”, okidajućim i eklektičnim gitarističkim Hunterovim stilom; ovoga puta svirao je na šestožičanoj, posebno adaptiranoj gitari. Eklekticizmom je protkan čitav nastup, pri čemu se kao vrhunac pokazala Can’t Let Go iz repertoara Lucinde Williams te klasik Please Don’t Let Me Be Misunderstood, koji starija publika poznaje iz opusa Animalsa. No Woodwardova ne propušta naglasiti kako je njihova interpretacija nadahnuta verzijom Nine Simone, jedne od njezinih očitih heroina, za koju je skladba prvotno i napisana.

Činjenica da Backstage Festival nije usko profiliran mogla bi se, međutim, prije pokazati kao prednost, a ne slabost – barem u teoriji. Ciklus koncerata (iza čije organizacije stoji agilni entuzijast Dražen Kokanović) nastavlja se 29. listopada nastupom njujorškog Mingus Big Banda, posvećena, dakako, glazbenoj ostavštini velikog, nemjerljivo utjecajnog kontrabasista i skladatelja Charlesa Mingusa. Na istome mjestu, u Istarskom narodnom kazalištu, 12. studenoga predstavit će se i vrsni pijanist Jason Moran u društvu vlastita sastava Bandwagon.

Ako su Hunter i Woodwardova politički nekorektni u smjelom poigravanju s elementima pojedinih žanrova, od jazza i rocka do soula i bluesa, što bi se moglo zaključiti za domaći kolektiv Chui? Sličnosti ima, ali doslovna usporedba u zvuku posve je neprikladna: dok američki duo izvire iz tradicije i njoj se neprekidno vraća (u nekoj drugoj formi), Toni Starešinić sa stalnim i povremenim suradnicima tradiciju dekonstruira ili zanemaruje, kombinirajući njezine krhotine s progresivnim rockom, futurističkom elektroničkom estetikom i nekom vrstom ugođajnog modernog jazz-soula na tragu izvrsnoga kalifornijskog saksofonista i skladatelja Kamasija Washingtona. Vjerojatno je u tom ključu nastao i njihov novi, tipično ambiciozni projekt Iz kapetanovog dnevnika (Dancing Bear, 2019), koji donekle potvrđuje tezu samih autora kako je Chui poveznica između hrvatskog rocka i jazza. Paralela s Washingtonom lako je dokaziva već u suptilno melodioznoj uvodnoj Eternautovoj temi, koja – vođena rafiniranom saksofonskom frazom u dvanaest minuta letvicu kvalitete postavlja iznimno visoko. Tematski, projekt Iz kapetanovog dnevnika koncipiran je na zasadama moderne znanstvene fantastike, no snaga albuma (složena od duljih, kompleksnih kompozicija) ne izvire toliko iz fascinacije Zvjezdanim ratovima i Zvjezdanim stazama koliko iz sviračke maštovitosti kojom se kolektiv naslanja na opus Roberta Frippa i njegovih King Crimsona (osobito Malj) te jazz-rock stilizacija Milesa Davisa iz prevratničke etape šezdesetih i ranih sedamdesetih. Chui pritom nikada ne zvuči poput jeftine kopije. Savršena dinamika, instrumentalistička kemija, sviračka disciplina i improvizacijski impuls glavni su aduti, što znači da mjestimično dodani vokali – unatoč najboljoj namjeri – zapravo više smetaju nego što koriste. Posebno se to odnosi na infantilnu naslovnu temu s gostima iz inače intrigantne pop-skupine Mangroove, ali donekle i na vokalne afektacije Borisa Štoka (bonus Pogledaj). No, u cjelini, Iz kapetanovog dnevnika dragocjen je primjer ozbiljne, inovativne, kreativno smjele avanture kakvih nažalost još nedostaje na domaćoj pozornici.