Handkeov paradoks

„Ne treba biti paradoksalan“, upućuje nas Baltasar Gracian u lekcije kompromitiranoga morala. Jer stvari su uvijek jednostavne da jednostavnije ne mogu biti. Uostalom, toj jednostavnosti treba i težiti. Svetlana Slapšak dobro je uočila da poslije Nobelove nagrade dodijeljene Bobu Dylanu i reakcije pjevača na nju, nakon seksualnog skandala u kojem se vidjelo da je na odluke o Nobelovim nagradama utjecao posve sporedan lik, Jean-Claude Arnault, fotograf i suprug akademkinje Katarine Frostenson, nova odluka švedskog žirija opet ima paradoksalno-perverzni okus i dimenziju. Žiri se neće odlučiti za Milana Kunderu, Paula Austera, Salmana Rushdieja, Michela Houellebecqa, Dona DeLilla ili nekog drugog velikog pisca koji ima moralni integritet sa ili bez natruha poželjnog buntovništva i individualizma. Švedski suci odlučit će, baš kao da se duh Arnaulta i dalje tu negdje šulja ispod stola i pipka članice žirija, za Petera Handkea, koji će raskoliti svjetsku javnost jer se svojedobno stavio na stranu i u službu zla, a za protutežu i neutralizaciju novoproglašenog nobelovca izabrati i moralno neupitnu poljsku spisateljicu. Tako će ponosno ruku pod ruku hodati novopečeni nobelovci, jedna neokaljana i jedan okaljani da se Vlasi ne bi dosjetili da savršena ravnoteža muško-žensko, taj književni yin i yang nečemu ipak služi.

Kao što narod koji bira kradljivce, korumpirane, lažljivce i izdajice nije njihova žrtva nego suučesnik i pomagač, tako i literarni žiri koji bira „ideološko čudovište“ za književnog cara (Finkielkraut) i sam svjesno preuzima dio njegove besmrtne i besramne karizme. Nije uopće sporno da je Handke dobar pisac, ali on uopće nije izabran zbog toga; baš naprotiv. Koliko ima i bilo je dobrih i boljih pisaca pa im to nije mnogo koristilo. Nego, kako se moglo dogoditi da među toliko njih, vrhunskih pisaca žiri izabere baš Handkea, to je pravo pitanje. Bitno je shvatiti da je namjerno izabran pisac koga se ne može odvojiti od demonskog aspekta njegove ličnosti i čije ime odmah asocira na implicitnu potporu pokoljima nevinih u nedavnim ratovima te na povijesni negacionizam i revizionizam. Demonska crta u duši pisca s inhibicijom čija se trauma kreće u hamletovskom trokutu majke Slovenke, oca iz sjene i legalnog očuha uz s njima povezan i neriješen problem s nacističkim nasljeđem (koji je sjajno opisala Louise Lambrichs u djelu Slučaj Handke), njegov dakle duboko unutarnji problem prisutan i u romanima odrazio se na njegovu preobrazbu od književnika u propagandista i u proizvodnju političkih tekstova i putopisa koji podupiru najodurniju liniju nedavne svjetske povijesti kroz lik i djelo Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića. Handke je u tom smjeru išao jako daleko – ustrajno poričući pokolje i etničko čišćenje, žrtve proglašavajući simulantima, a sebe nazivajući Arkanovim prijateljem (Nin od 24. svibnja 1996) – pa je to dovelo do poraznog rezultata da je i sam zaslužio da njegova romaneskna poetika izgubi političku nevinost i bude mjerena političkim mjerilima.

Uostalom, Handke i nije htio ni biti ni ostati čisti pisac. On je to u sličnoj mjeri kao i D’Annunzio, kojemu su nedavno adoratori podigli spomenik u Trstu zato što je izmislio avangardni literarni postupak anšlusa Rijeke, dok je kod Handkea više riječ o anšlusu realnosti. Ipak, u paradoksalnosti Nobelova komiteta računalo sa da angažman izabranog austrijskog pisca na strani krvnika ne može mnogo škoditi ni njemu ni bezimenim članovima žirija. Za popravljanje njegove slike pobrinut će se najviše pedagozi amnezije, drugi će staviti smokvin list, treći glavu u pijesak, a četvrti će podići glas protiv. Najuvjerljiviji će biti oni paradoksalisti koji će se diviti njegovu književnom geniju kao da ono drugo, izvanknjiževno, dokumentirano brojnim putopisima, esejima, raspravama, javnim čitanjima, i ne postoji, premda se on sam najviše uporno trudio da ono što je dobro od njegove književnosti zagadi okusom leševa za koje je tvrdio da nisu nikad plovili Drinom. Uostalom, i svoje vjerne književne pobornike sam će Handke najbolje demantirati s prvim reakcijama na nagradu; on će je konzumirati i probaviti uz izraženu želju da je podijeli s onima koji joj se najviše vesele; drugim riječima, Kaspar s Dedinja, kako ga je duhovito prozvao Slobodan Šnajder, ushićen je što će baš on Srbiju, za koju se toliko izlagao, usrećiti tom nagradom; dakako, pritom je tu susjednu zemlju uvrijedio, kao što je Svetlana Slapšak dobro primijetila, jer je mislio da i dalje postoji samo ona Miloševićeva Srbija koju je on grčevito branio.

Što god bilo, pitanje dodjele Nobela Handkeu nije samo pitanje zablude ili istine Nobelova komiteta, pitanje krhkosti pamćenja i relativizacije zla, nego što se najgori izbor prometnuo u najbolji, pokazavši se normalnim i logičnim u naše sumračno doba. Mnogi će tu odluku pozdraviti, uostalom kao i sam Handke, kao hrabru. Pravda koju je svojedobno tražio za Miloševićevu Srbiju sada se, ipak, vratila njemu.