Habjanova knjiga u nastajanju

Greta, galerija za suvremenu umjetnost, stjecište umjetnika, boema i znatiželjnih prolaznika u zagrebačkoj Ilici, svakotjedno sidrište „nomada ljepote“ (Aleksandar Flaker), bila je od 7. do 14. listopada zaustavljena platforma za radost okupljenih književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, prevoditelja, urednika i novinara svih naraštaja, malešna scena nametnute kraljevske moći i intrigantne mudrosti dvorske lude specifičnoga „šeširastog“ izgleda , u točki zaustavljena trenutka. Događanje naslovljeno Car je gol u Greti vrhunac je imalo već na početku, 7. listopada, a trajalo je sve do 14. listopada, predstavljajući kao izložbu i performans knjigu u nastajanju Car je gol Stanislava Habjana, kojoj je ime dao glumac Rene Medvešek.

Naslovnica knjige u nastajanju Stanislava Habjana

Stanislav Habjan, hrvatski književnik, pisac i multimedijalni umjetnik, s adresama stanovanja u Zagrebu i Staroj Novalji, a stvaranja i putovanja u cijelom svijetu, u ostvarivanju svojih radova služi se jednako tekstom, fotografijom, dizajnom i performansom. Autor tisuća pisama, stotina plakata, mnogih objekata i instalacija, izložbi i akcija, desetak pjesama za pjevanje uživo, „dvije i pol knjige proze, dvije i pol eksperimentalne slikovnice“, koautor je pet grafičkih mapa, jednog unikatnog modela grafičke preše za dvije osobe, nekoliko scenskih i bezbroj dizajnerskih projekata, suutemeljitelj i član umjetničke radionice Petikat i nositelj neformalne titule Počasnog građanina sela u Staroj Novalji. Aktualni mu projekti „uključuju izložbu Dijalozi, putujući ambijent Dućan metafora, komunikacijsko gradilište Skale do Sunca te literarno-scenski projekt Car je gol“.

Stanislav Habjan

Scenski prikaz Habjanove knjige u nastajanju, precizno zamišljen, dočekala je oduševljena publika. U izvedbenom predstavljanju, u sintezi književne, kazališne i likovne te glazbene (gitara i bubnjevi, vokal) umjetnosti, sudjelovali su Mary May, Ema Crnić, Nataša Radušić, Sreten Mokrović, Nebojša Stijačić, Marko Meštrović, Jakov Habjan, Hrvoje Đukez i Joško Gamberožić. Performans isprepleten fotografijama i natpisima, s Habjanom kao redateljem, glumcem, autorom i protagonistom, započeo je rečenicom Without playback we are nothing! Pri tome je riječ back bila prekrižena, dakle: Without play we are nothing! U središtu je bila figura izmišljenoga samozvanog grofa Januša, koji je sam svoj „glavni i jedini junak u nekoliko desetaka iluzionističkih seansi“.

Habjan je izgradio specifičnu scensku mozaičnu igru prepunu ludizma, koja je sjedinila nastajanje pisanja uživo (dvomjesečno obraćanje svojemu „čitalištu“) i izvedbu uživo, u šekspirijanskom i joneskovskom, žarijevskom i nadrealističkom, raznoglazbenom prožimanju scenskih natpisa i monologa, replika i didaksalija, s okretanjem natpisa prema publici, a tekstova pjesama prema izvođačima. Filozofičnost i melankoličnost satkane su u tom događanju od trenutaka sreće i ljubavi, humora i duhovitosti, nadanja i sjete, dokumentarnosti i fikcije, gestama i mimikama svijesti i savjesti usmjerene čitateljima, gledateljima i svojima najdražima.

Izložba, dio događanja u istoj galeriji, bila je sastavljena od narativnoga slijeda sadržaja „žive knjige“, od e-mail-prepiske, kratkih priča i pjesama do tzv. materijalizacije fikcije u obliku 3D-artefakata „Upravo iskustva predstavljenoga rukopisa činit će vjerojatno njegov završetak“, rekao nam je Stanislav Habjan.

Jezgreno ujedno iznimno tužan i radosno igriv niz tekstova u programima-knjižicama otisnutima fotokopirnim strojem na šesnaest stranica manjega formata, u scenskom prikazu egzistencijalno-radosno-tužna igra ljubavi i prijateljstva, sastoji se od proznih tekstova, memoarskih zapisa, pjesama, kadrova stripa, fotografija i plakata.

Čini se da Habjan djelomice evocira oblik samizdata, samostalnog izdavanja knjiga ili glazbe iz vremena kad su pisci tajno ispisivali, kopirali i širili svoja djela, a kopije su dalje izrađivali primatelji, prijatelji pisaca, najčešće prepisivanjem ili prekucavanjem, jer je fotokopirne strojeve u istočnoeuropskim književnostima čuvao KGB. Samizdati, nastajali pisanjem komadom ugljena na papiru, tipkanjem na pisaćem stroju ili na poluprofesionalnim tiskarskim prešama, izvorno su bile i knjige koje su danas postale klasicima, npr. Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova.

„Svojim književnim senzibilitetom i radom – premda dobrim dijelom skrivenim iza heteronima i kolektivnog djelovanja – Stanislav Habjan ostvario je nezamjenjivu dionicu lirske, meditativne, autorefleksivne i performativno stimulativne literature“, zapisao je Tonko Maroević u recenziji rukopisa u srpnju 2019. U svojoj, pak, recenziji Katarina Mažuran Jurešić istaknula je: „on uviđa kao sretnu okolnost to što su mu prijatelji likovi, a likovi prijatelji. [...] Dojam je da Stanislav upravo piše najvažniju, ključnu, a svakako najiskreniju knjigu svog života.“

„Lažeš mi / da me ludo voliš / lažeš mi / da samo mene imaš / lažeš mi / to nije istina“ (Stanislav Habjan, 7. listopada 2019).