Felikitas ili virkanje u Bosnu

Putujući, čovjek svašta vidi i doživi. Nešto mu se sviđa, nešto i ne. Autobus je drndao i poskakivao, a što drugo i može po neravnoj bosanskoj džadi, cesti, putu, od tur. cadde, a ovo pak od ar. ğāddä, pa nije više bilo glatke jurnjave kao maloprije po autocesti od Zagreba do Okučana. Skrenuli smo na cestu prema Banjoj Luci, stupili na lokalnu cestu prema graničnom prijelazu kod Stare Gradiške, a u toj „lokalnosti“ ne razlikuju se ni hrvatska ni bosanska dionica. No „uvjeti na cesti“ tražili su da se vožnja uspori, pa sam više i vidjela i primjećivala i uz samu cestu, a u naseljenim mjestima pogotovo. Tako mi je u Bosanskom Aleksandrovcu oko zapelo za natpis na kojem je pisalo: FELIKITAS. Natpis je bio vrlo uočljiv jer je svima trebao obznaniti da se u toj zgradi nalazi salon za vjenčanja. Vozila sam se onuda radnim danom, kada se vjenčanja ne priređuju, a u ruralnim krajevima ni svatovi se ne skupljaju ljeti (jer tada ljudi rade na poljima), nego u kasnu jesen, kad je ljetina već pobrana i sve priređeno za zimu. U prvi mah mislila sam da nisam dobro vidjela, no onda se isti natpis, FELIKITAS, pojavio i u Laktašima navrh krova jedne kuće jer je i njega trebalo vidjeti sa svih strana. Naime, ondje se pod tim imenom nalazio motel. Dakle, dobro sam vidjela i prvi put i drugi put. U tom kraju kao da sve pršti od sreće, kao da se ona nalazi na svakom koraku, kao da svima cvjetaju ruže, samo još ne znam točno komu više: ponuđačima usluga ili klijentima. Bila sam malo zatečena, ne toliko količinom te razbacane sreće koliko načinom na koji je napisana. No odakle zapravo moja prepast i zatečenost onim što sam vidjela? To mi je toga vrućeg ljetnog dana, kad je nad cestom titrao zrak kao da u pustinji gledam fatamorganu, dalo misliti.

Natpis Felikitas u salonu za vjenčanja u Bosanskom Aleksandrovcu

Svima je jasno da u nazivu Felikitas drijema dobri stari latinski, felicitas, felicitatis, što prvotno i znači sreća, ali i plodnost, pa i dobar uspjeh, povoljnost. Sve to mogu zamisliti i pod krovom motela i u dvorani za vjenčanja. No ipak ne znam zašto je ime napisano ovako kako sam ga vjerno prenijela. Naravno da znam kako postoje dva načina čitanja latinskih riječi u kojima se javlja c; kad je ispred i, e, y, u tradicionalnom izgovoru ostaje c, a u klasičnom k. U tom tradicionalnom izgovoru Caesar se čita Cezar, a u klasičnom Kaisar, kako su neki učenici učili, no već su moji sinovi kao klasičari opet došli na tradicionalan izgovor. Dakle, ako i imamo mogućnost dvojakoga čitanja (izgovora), pisanje ipak nije dvojako, pa se uvijek piše c, ne ulazeći u to kako će se to c izgovoriti. Ne znam koji izgovor latinskih riječi vlada u Bosni i Hercegovini (ili barem u onom dijelu te države kroz koji sam prolazila), no pouzdano znam da se latinska imena ne mogu pisati fonetski, onako kako ih tko izgovara, pa su me ti saloni za vjenčanja i moteli ovako napisanim svojim imenom doista zbunili.

No razloga za zbunjivanje bilo je još. Osvanuli su i natpisi sertifikati. To bi trebali biti certifikati, no sada se c nije ostvario kao k nego nekako engleski (koji je ovdašnjem narodu valjda materinski jezik).

U tom kolopletu pogrešnih izgovora sjetila sam se jedne davne priče kako i naš neuki svijet – želeći valjda pokazati svoju „učenost“ – misli da se svako c izgovara kao k. Sjećam se da sam prije gotovo trideset godina, baš nekako u osvit uspostave Republike Hrvatske, na rukavu jednoga vojnika vidjela izvezenu zmiju, a ispod nje pisalo je cobra. Na moje pitanje dotičnom mladcu što mu znači ta cobra malo me sažalno pogledao i rekao: „To se piše cobra, a čita se kobra.“ Bilo je besmisleno uvjeravati ga da se u hrvatskom jeziku c u riječima koje su dio hrvatskoga leksika i čita c, a ne k. Mladi nadobudni vojnik (a takve znamo još od antike) ne bi meni (u njegovim očima staroj civilnoj neukoj babi) vjerovao više nego onima koji su mu natpis na rukav i prišili. Jer odlika je mladosti, vojnika pogotovo, da misle kako oni sve najbolje znaju, a ako su još i u službenoj odori, ona im samo diže perje (nažalost, ne i opće znanje).

Evo što sam tada rekla tom mladcu (a, vjerujte mi, uspjela sam ga toliko zbuniti da uopće nije shvatio što mu govorim): ako u hrvatskom svako c čitamo kao k, kako onda razlikovati crknuti od krknuti ako ih izgovaramo jednako? Da sam uvela još i kokulu (kako bi se u njegovu rasteru trebala čitati cokula), vjerujem da bi bio ošamućen. U šatrovačkom jeziku (žargonu, slengu, podzemnim jezicima) krknuti može značiti i ubiti, umrijeti (kao i crknuti u nekim svojim značenjima), no što onda znači rečenica: krknuli smo cijelo janje? Znači da smo pojeli cijelo janje, da smo omastili brk, da smo se najeli. Crknuti pak (nadam se da to nitko neće pročitati po naputku cobra / kobra) može značiti (uz umrijeti, krepati) i propasti (crknuo nam je televizor, mobitel i sl.), izgubiti igru (sve je crklo, ne izlazi više ni jedna karta), a znamo vrlo dobro da možemo crkavati i od dosade, od posla, pa i od smijeha.

Kako vidimo, treba biti oprezan sa zamjenom c / k, poglavito ne miješati pisanje i izgovor. Riječi iz stranih jezika (mrtvih i/ili živih), sve dok se i grafijski potpuno ne prilagode hrvatskom leksiku, pišemo onako kako se pišu u izvornim jezicima. S kobrom smo već odavno načisto, pa tako je trebalo biti i s pisanjem imenice FELICITAS. Ako su vlasnici tih objekata već posegnuli za imenom kojim će „učeno“ nazvati svoje objekte, trebali su slijediti i izvorno pisanje te latinske riječi, a ne pisati njezin izgovor. No, priznajem, ne znam adete u BiH, pa je takvo pisanje možda ondje i normalno. Ja sam samo reagirala kratkom primjedbom u prolazu. Ipak, teško bih se na tom tragu sviknula na pisanje: Hau du ju lajk dis džob? Zapravo nikako.