Desakralizacija majke

Roditelji su najvažnije osobe u našem životu; u početnom stadiju života oni su nam jedini oslonac, uzori, podučavatelji, i čitavo djetinjstvo u njima gledamo savršenstva. Ali to ne traje zauvijek. Činjenicu da su roditelji ljudi od krvi i mesa, sa slabostima, žudnjama, željama, strahovima i nesavršenostima, svatko od nas spoznaje otprilike kad spoznajemo i vlastitu smrtnost, kao i kad postajemo svjesni svojih mana i nesavršenosti. U romanu Moja majka jedan od najutjecajnijih pariških intelektualaca prve polovine dvadesetog stoljeća, pisac i filozof Georges Bataille (1897–1962) opisuje svojevrstan proces desakralizacije majke. Pritom sedamnaestogodišnji protagonist biva razapet između obožavanja i gnušanja, između poštovanja i sablazni, između prirodne ljubavi prema majci kao roditeljici i seksualne žudnje prema majci kao putenoj ženi. A majka takve njegove osjećaje potiče, i već nakon smrti oca, u kojemu je sin gledao zlostavljača i alkoholičara, majka mu naglašava da je ona još i gora. Postupno mu to i dokazuje uvodeći ga u svijet seksualnosti (dovodeći mu partnerice i upuštajući se zajedno s njim i njima u igrice na granici incesta) uz objašnjenje da će gnušanje nadrasti ako prihvaćanjem i prakticiranjem prkosi onomu čega se boji i što mu je odbojno, a u ovome slučaju to je njezina razvratnost.

Prev. Marija Paprašarovski, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2018.

Kratko nakon očeve smrti junak (koji je ujedno pripovjedač u prvome licu) pronalazi eksplicitne fotografije s majkom i ocem u ljubavnome odnosu, i tada već na simboličnoj razini proživljava sve ono što će dalje uslijediti. Odnosno, on se zgraža pred opscenošću tih prizora, dok istovremeno i uživa u osjetu seksualne ugode koju ti prizori u njemu pobuđuju. „Radost i strava ispreplele su se u meni i gušile me. Gušio sam se i hripao od strasti. Što su me te slike više užasavale, to sam više uživao gledajući ih“, riječi su kojima opisuje svoje stanje. Svojevrsnu utjehu pronalazi u doživljavanju sebe žrtvom: „moja radost bila je to veća jer sam dugo spram života zauzimao stav onoga koji pati, a dok sam uživao, nisam se prestajao ponižavati i propadati sve dublje“. Pritom izraz patnja poprima dvojako značenje jer uskoro pripovjedač priču postavlja u religijski kontekst, patnju promatrajući kao stepenicu približavanja Bogu, dok istodobno kroz motiv grijeha ruši od Crkve nametnute vrijednosti i tabue, kako bi ih potom dodatno propitao kad u fokus stavi i motiv oprosta.

Zapravo se radilo o svojevrsnu testu iz kojega su oboje, zahvaljujući obostranoj ljubavi, izašli osnaženi – junak je zaključio da razotkrivena majčina razvratnost nije umanjila njegovu ljubav i poštovanje spram nje, a njezino osvješćivanje takva sinova doživljavanja nje dodatno je pojačalo njezinu ljubav prema njemu. Pa je ona mogla suvereno nastaviti sa svojim životom, a on je mogao hrabro zakoračiti u život koji se pred njim tek rasprostirao, jer mu je bilo tek sedamnaest, a stekao je vrlo bogato, nesvakidašnje iskustvo. Ujedno im se i odnos produbio jer bespoštedno se razotkrivši pred sinom majka „u njemu neće više osjećati krepost spram koje bi njezine slabosti izgledale gnusne“, a ta krepost više ne može biti uzrokom eventualnog ponora između njih dvoje. Roman se može čitati i kao radikalan, subverzivan paradoks teze o bezuvjetnoj ljubavi između roditelja i djece, koja opstaje bez obzira na sve kušnje, ne samo egzistencijalne nego i u smislu moralnosti osobe roditelja.

Posebnu pozornost Bataille pridaje mazohističkoj strani junakova karaktera, očitovanoj u njegovu istodobnom užitku u nečemu što smatra grijehom i grizodušnoj patnji zbog tog uživanja. Krivnja, nametnuta izvana, od drugih, često je i sredstvo manipulacije – smatra autor – dok je samookrivljavanje dokaz savjesti, odnosno moralnog integriteta, premda također potaknuto strahom od osude drugih. Najsubverzivniji je pak sloj autorovo propitivanje smislenosti kazne (nametnute izvana, od drugih) u slučaju kad počinjene štete nema, jer u određeni čin dragovoljno ulaze dvije osobe koje nikome ništa nažao ne čine (osim izazivanja eventualnog kasnijeg grizodušja, a kojemu je ponovo uzrok u pretpostavljenoj osudi okoline).

Moja majka dijaloški je koncipiran roman o istraživanju žudnje i preoblikovanju žudnje u umjetnost. Rukopis je to prepun aluzija koje su nadomjestak eksplicitnoj sirovosti, osobito u posljednjem dijelu narativa, gdje u fokus dolazi incestuozna situacija menage-a-trois i gdje pohota, žudnja i krivnja, temeljni motivi romana, postaju objekt filozofske rasprave, i to u kontekstu katoličkoga morala. Njemu se autor eksplicitno ne suprotstavlja, već propituje propusnost granica tog morala kod subjekta koji je pod njegovim utjecajem oblikovan i živi. Kombinacija otmjenoga, rafiniranog stila i sablažnjive, raspojasane tematike glavna je odlika romana u kojemu, kako i prevoditeljica Marija Paprašarovski naglašava u pogovornoj bilješci, Georges Bataille teži spajanju suprotnosti, oprečnih sila koje dokazuju slojevitost zbilje. Odraz je to piščeva nonkonformističkog svjetonazora zasnovana na podupiranju različitosti i svakovrsnih sloboda.