Čovjek i njegov klon

Realizacija američkoga akcijskog trilera Blizanac znamenitoga redatelja Anga Leeja i pod produkcijskim nadzorom Jerryja Bruckheimera okončanje je više od dva desetljeća duga projekta. Prvobitni je naime scenarij Darrena Lemkea nastao još godine 1997, a redatelj je trebao biti Tony Scott. Nakon Scotta još je nekoliko redatelja bilo vezano uz projekt, a imena koja su se spominjala za glavnu ulogu čine impresivnu listu: Harrison Ford, Mel Gibson, Brad Pitt, Tom Cruise, Jon Voight, Chris O’Donnell, Nicolas Cage, Clint Eastwood, Arnold Schwarzenegger, Sylvester Stallone i Sean Connery. No glavni je problem bila nedostatno razvijena tehnologija za ostvarenje zahtjeva dvostrukosti središnjega lika, čovjeka i njegova mlađega klona.

Will Smith i njegov klon

Kada se vladin ubojica Henry Brogan (Will Smith) odluči povući, sazna i da je tijekom posljednjeg zadatka ubio nevina čovjeka, a ne terorista. Pokušavajući ustanoviti istinu nađe se na odstrelu mladoga ubojice Juniora (također Smith) vođena Clayom Verrisom (Clive Owen) vlasnikom tajnoga projekta Gemini. Brogan se udruži s agenticom Dani (Mary Elizabeth Winstead), pomaže im i njegov prijatelj Baron (Benedict Wong). Izmjene akcije, napetosti s površnim otvaranjem moralnih pitanja uporabe klonova u vojne svrhe okosnica su filma, djela koje vrlo rijetko ostvaruje očekivanja autora. Posljedica je to prije svega nerazrađena i površna scenarističkog predloška, koji osim Lemkea potpisuju i David Benioff te Billy Ray, a još je nekolicina scenarista sudjelovala u izmjenama tijekom dvadesetak godina. Taj predložak rijetko izlazi iz arhetipske strukture akcijskoga trilera s političkim predznakom i u ovome slučaju dijelom i znanstvenofantastičnom potkom. Fabula ne nudi previše iznenađenja, karakteri su rijetko više od arhetipova, a i dijalozi tonu u klišeje.

Sve to može izazvati čuđenje poznavalaca opusa Anga Leeja, koji je nakon nekoliko uspjelih filmova snimljenih u rodnom Tajvanu sredinom 1990-ih prešao u američku kinematografiju i djelima neprestano proširivao mogućnosti svoga stvaralaštva, neprestano spreman na nove tematske, žanrovske ili pak tehnološke iskorake. Usprkos eksperimentiranju s naprednom definicijom filmske slike, Lee je u Blizancu rijetko iskričav i inovativan kao u većini prijašnjih ostvarenja. Ponegdje retoričan, uvijek pregledan, u ovome si je filmu dopustio i da mu upravo akcijske sekvencije obračuna Brogana i mladoga klona – utrka motorima i tučnjava u katakombama – budu među najslabijim dijelovima Blizanca, a i završni obračun nije mnogo više od stereotipnoga. Prisjetimo li se pak da je ime Jerryja Bruckheimera vezano uglavnom uz tržišno uspjele, ali ne baš nadahnute akcijske trilere neovisno o tome jesu li kriminalistički, ratni ili znanstvenofantastični uradci, Blizanac takav kakav jest više nam se može učiniti Bruckheimerovim filmom negoli Leejevim. Ne pomaže ni raspoloženi glumački postav: Will Smith, Mary Elizabeth Winstead, Benedict Wong, kao ni vrlo dobra filmska fotografija Diona Beebeja. Zbog nedostatka karakterizacije i fabule glazba Lornea Balfea doima se pretencioznom, a zbog neprecizna filmskoga ritma ni montaža Tima Squyresa nije funkcionalna. Nedostaci kojima svjedočimo u filmu Blizanac naposljetku su simptom visoko proračunske holivudske produkcije srednje struje, produkcije koja će u žarište filmskoga djela prije smjestiti napredna tehnološka dostignuća negoli dojmljivu priču i uvjerljive karaktere. Rutina, a ne inovativnost, odveć je težak uteg za Blizanca.