Brexit na ekranu

U vrijeme nastanka ovog teksta stigla je vijest o tome da su Velika Britanija i Europska Unija praktički pet do dvanaest postigle dogovor o ipak sporazumnom brexitu, što znači da bi razlaz Otoka i EU mogao izbjeći kaotičnost. Sve do posljednjega trenutka bilo je izgledno da će 31. listopada doći do razvoda bez dogovora, odnosno da će brexit biti konfuzan. To bi prema predviđanjima i najavama uglednih analitičara i stručnjaka moglo rezultirati vrlo ozbiljnim i teškim gospodarskim i političkim posljedicama ne samo za Britaniju, iako za nju primarno i ponajviše, s prognozama gotovo katastrofičnih razmjera s mogućim velikim nestašicama i oskudicom te uz potencijalno ugrožavanje i nekih temeljnih obilježja egzistencije koja se drže praktički neotuđivim civilizacijskim stečevinama, nego i za ostatak EU. Ako takve najave i predviđanja i jesu bila pretjerana, u smislu da su se iznosila sa svrhom zastrašivanja i omekšavanja tvrdih stavova i planova suprotne strane predvođene aktualnim britanskim premijerom Borisom Johnsonom, s priličnom se sigurnošću može pretpostaviti da od 1. studenog u slučaju takva razvoja situacije možda ne sve, ali svakako mnogo toga u Britaniji i Europskoj Uniji više ne bi bilo isto. Situacija i ovako nije do kraja riješena, no barem je donekle ublažena i pruža mogućnost za poželjan konstruktivni nastavak pregovora. No s obzirom na to tko su i kakvi su vođe pokreta za izlazak Otoka iz EU, barem ako je suditi prema načinima na koje su i kakvima su prikazani u valjda nenamjerno satiričnoj biografskoj političkoj TV-drami Brexit (izvornog naslova Brexit: The Uncivil War, odnosno Brexit: Negrađanski rat), te korištenjem kojih i kakvih metoda su ostvarili i njima samima neočekivanu pobjedu na referendumu održanu 23. lipnja 2016, o čemu ponešto doznajemo i u kakvoćom osjetno inferiornijem dokumentarcu Velika prijevara (The Great Hack), bilo što drugo osim krajnjeg voluntarizma, nereda i kaosa bilo je iluzorno očekivati od sama početka. Točnije, još od trenutka u kojem se ideja o brexitu rodila u glavama konzervativnih i euroskeptičnih britanskih parlamentaraca Johna Millsa, Bernarda Jenkina, Billa Casha, Michaela Govea i nekolicine ostalih.

Referendumska kampanja u filmu Brexit predočena je uzbudljivo poput trilera

Laži i manipulacije

Prema scenaristu Jamesu Grahamu, sudeći po predlošcima za TV-filmove Koalicija (Coalition) i Glasovanje (The Vote) iz 2015. te za kratki film Brexit Shorts: Burn iz 2017. prilično zaintrigiranom motivima iz političkog života i temom brexita, i prema redatelju Tobyju Haynesu (serije Doktor Who, Sherlock, Crno zrcalo), jedino pametno što su spomenuti parlamentarci napravili bilo je to što su za osmišljavanje i kreiranje kampanje „za izlazak“ angažirali ekscentričnog i naglašeno asocijalnog, ali i veoma inteligentnog i domišljatog Dominica Cummingsa. U očekivano izvrsnoj interpretaciji Benedicta Cumberbatcha on je politički strateg i nekadašnji savjetnik Michaela Govea koji karakternim osobinama, kako je na promociji filma istaknuo scenarist Graham, u određenoj mjeri u sjećanje priziva lik Marka Zuckerberga iz Fincherove Društvene mreže, lik mizantropa koji prezire svakog oko sebe, koji nimalo ne drži do bilo kakvih moralnih ograda i koji želi što je moguće više poremetiti postojeće stanje u političkim, a time i u društvenim odnosima.

Da bi to ostvario, nakon što 2015. preuzme vođenje kampanje za brexit Cummings neće prezati ni od čega, od otvorenog vrijeđanja i ponižavanja suradnika do gruba otpuštanja vođe parlamentaraca koji su ga makar formalno nadzirali. U kreiranju takva lika Cumberbatch vješto koristi ne samo karizmu impulzivnog egocentrika obojena jasno naznačenim mizantropskim očajem (dodatnu nevolju Cummingsu neko vrijeme predstavlja to što će uskoro postati otac, o čemu ponešto pokušava naučiti iz priručnika), nego i neke osobine narcisoidnog Sherlocka Holmesa, glasovitog fikcijskog ekscentričnog detektiva koji ga je proslavio.

Nakon što je na njegovu inicijativu upoznao Kanađanina Zacka Massinghama, suutemeljitelja tehnološke i političko-konzultantske tvrtke AgregateIQ, Cummings je shvatio da u njemu ima savršena, iznimno inteligentna i podjednako beskrupulozna suradnika, koji je analizirajući društvene mreže pronašao nišu od čak tri milijuna korisnika, ljudi koji ne izlaze na izbore, no koji su u odnosu na eurofile za koje je od sama početka jasno da će glasati za ostanak u EU i euroskeptike koji će glasati za izlazak ciljna skupina koju bi se moglo pridobiti, a za koju nitko ne zna. Ta tri milijuna potencijalnih glasača su ljudi na koje će se i prije početka službene kampanje početi podsvjesno djelovati putem naizgled neutralnih i afirmativnih bannera, jednostavnih anketa s pitanjima poput „želite li vratiti kontrolu nad svojim životom“ i lažnim činjenicama kao što je ona o 350 milijuna funti koje će u slučaju izlaska svakog tjedna ostajati u Britaniji.

Kad se kampanja zakotrlja, film otklizava u smjeru satire, moguće nenamjerne jer su likovi Nigela Faragea te biznismena i političkog mecene Aarona Banksa izgledima i nastupima jednostavno takvi da pri svakom pojavljivanju neizbježno sugeriraju satiričnost, a tako će biti i kad se pojavi tadašnji gradonačelnik Londona Boris Johnson. Dakako, lako moguće i da sve njih autori namjerno karikiraju, dijelom jer time jasno izražavaju političke stavove suprotne njihovima, a dijelom i stoga što u neke stvari – kako su tako karikaturalni i izgubljeni Farage i Johnson na svoju stranu uspjeli privući većinu – nije moguće povjerovati bez satiričnog odmaka. Očekivano, za uspjeh brexita kriva je i druga strana koja se previše oslonila na obrazovanu, informiranu i urbanu srednju klasu, posve zanemarivši ljude iz provincije i ruralnih krajeva, slabije educirane i informirane te sklone generalizacijama i stereotipima poput onog o hordama imigranata koji će nahrupiti u Britaniju (kako Cummingsu kaže jedna sredovječna žena, čak 70 milijuna Turaka stiže na Otok, na što on prokomentira da su to svi državljani Turske) te domaćem stanovništvu preoteti poslove. Paradoksalno, od gubitka posla najviše strepe upravo nezaposleni, čije strahove Cummings i suradnici svjesno, namjerno i sve intenzivnije potenciraju. Kad svoje i zablude svojih suradnika u neobično prijateljskom i stupnjem međusobnog razumijevanja gotovo intimnom razgovoru s Cummingsom u završnici osvijesti i voditelj kampanje za ostanak Craig Oliver (odličan Rory Kinnear iz Zrna utjehe, Skyfalla i Igre oponašanja), stabilan obiteljski čovjek s više djece koji bi barem deklarativno trebao biti veći konzervativac od asocijalnog i za dijete nespremna Cummingsa, za sve će biti već prekasno i zbivanja će krenuti nepredvidljivim tijekom.

Trgovina podacima s Facebooka

Brexit je nenametljivo i sa stilom režiran film u kojem je referendumska kampanja predočena uzbudljivo poput trilera, koji formalna ograničenja TV-produkcije zahvaljujući zaleđu HBO-a efektno nadilazi, poput uostalom svih njihovih projekata, koji je pametno fokusiran na odbojan makijavelistički lik Dominica Cummingsa, kojeg osim minimalno u završnici ne pokušava učiniti ljudskijim i simpatičnijim, te koji gledatelje sugestivno uvlači u svijet mikrotargetiranja, suptilnog oglašavanja te igranja na podsvjesne strahove i paranoje. Sporedni likovi Borisa Johnsona i Nigela Faragea te usputno spominjanje kratkotrajnog Trumpova savjetnika, bivšeg investicijskog bankara, političkog stratega i još koječega Stevea Bannona film Brexit povezuju s doksom Velika prijevara redatelja Karima Amera i Jehane Noujaim, autorice hvaljena i nagrađivana dokumentarca Kontrolna soba. U žarištu je filma djelovanje Cambridge Analytice, danas nepostojeće britanske tvrtke za politički konzalting koja je, prema autorima odveć tezična no u argumentiranju teze prilično slabo argumentima potkovana djela, koje k tome ne posjeduje ni izrazitiju dramsku intrigantnost ni dramaturšku kompaktnost, najveći pa i ključni krivac za izglasavanje brexita i pobjedu Donalda Trumpa. Konkretno, Cambridge Analytica je, uz sugerirano ako baš ne znanje i aktivno sudjelovanje, a ono toleriranje i prešutno odobravanje ili makar nemar Marka Zuckerberga, zloupotrijebila podatke o milijunima korisnika Facebooka.

Ti podaci, zahvaljujući kojima sofisticirani računalni programi koji ih obrađuju korisnike poznaju bolje no oni sami sebe, prodani su Cambridge Analytici koja je prema njima, sugeriraju autori filma, kreirala opet suptilne marketinške poruke praktički namijenjene svakom korisniku pojedinačno, poruke u stvaranju kojih su vješto objedinjene želje, strahovi, nade, očekivanja svakog korisnika. Nakon što sudskim putem zatraži da mu se omogući uvid u podatke prikupljene o njemu, gimnazijski profesor David Carroll, koji svoje učenike podučava da u komunikaciji na društvenim mrežama budu oprezni, odluči upoznati pozadinu djelovanja Cambridge Analytice. Tako će i autori susresti niz ljudi, među ostalim i zviždačicu Brittany Kaiser, jednu od bivših šefica SCL Groupa, krovne tvrtke Cambridge Analytice. No trud svih njih pada u vodu uz elementarne statističke pokazatelje koji kažu da manipuliranje voljom glasača preko društvenih mreža, pa tako i u kampanjama za brexit i američke predsjedničke izbore 2016, čini praktički zanemariv postotak. U tom su slučaju filmovi Brexit i Velika prijevara mistificiranje funkcioniranja društvenih mreža i manipuliranje gledateljima.