Bez odgovora na ključno pitanje

Začudno staromodno, ali ipak društveno odgovorno, obratio se mlađoj publici Vječni malograđanin Ödöna von Horvátha, nastao u koprodukciji ZKM-a, Schauspiel iz Stuttgarta i Nowy Teatra iz Varšave. Zanimljivo, riječ je o već trećoj „maloj“ zekaemovskoj premijeri. Čini se da se ona prava, s čitavom pompom otvaranja sezone na velikoj sceni, tek očekuje. Naime, Martinićeva drama Dobro je dok umiremo po redu daje se u dvorani Miško Polanec, izvedbena šetnja Zagrebom Time/Vrijeme ukrajinske umjetničke organizacije U!ZAHVATI sa slušalicama je in situ, a Vječni malograđanin združen je s publikom na sceni. Posljednji je autorski projekt Europskog ansambla pod vodstvom Olivera Frljića. Okupljeni su glumci mlađe generacije iz triju spomenutih kazališta te se u samoj predstavi nanovo otvorio pomalo naporan tematski sloj fašizacije društva.

Prizor iz predstave Vječni malograđanin

Snimio Marko Ercegović

Von Horváth je bez obzira na učestale epitete „velikoga, a zanemarenog pisca“ u njemačkom govornom području ipak postojano izvođen. Postavio ga je i Thomas Ostermeier na ovogodišnjim Salzburškim svečanostima. Što se tiče repertoara hrvatskih kazališta, posljednjih bismo godina teško mogli potvrditi tezu o njegovoj zanemarenosti jer je prisutan na sceni od Priča iz bečke šume u Gavelli do radikalno moderna čitanja Mladeži bez Boga Boruta Šeparovića u ZKM-u. Peh dijeljenja epohe s Bertoltom Brechtom, ali i kratka života, kao da se Von Horváthu nadoknađuje novim iščitavanjima u vremenu prevladavajućeg amaterizma od politike do šou-biznisa. Sam se autor svojem prvom romanu, Vječni malograđanin (1930), vraćao i mnogo kasnije, kad je već bio uspješan dramski pisac. „Pokušao sam“, ustanovio je, „koliko god sam mogao uniziti glupost i laž.“

Grčki redatelj Anestis Azas te dramaturg Armin Kerber crnohumorno putovanje vlakom preprodavača rabljenih automobila Koblera (Adrian Pezdirc / Tenzin Kolsch) prekidaju protagonistovim dolaskom u Barcelonu. Odnosno već u prvom dijelu kraćeg romana, ne otvarajući dublje pitanja siromaštva, dinamiku pojedinca i društva te posljedično važne solidarnosti. Kobler je tipični mali čovjek vođen mirisom novca i žene bez moralnih dilema. U povratku iz Barcelone on ipak biva promijenjen, bolji. Te važne metamorfoze ovdje nema. Sve što je u samome romanu uzbudljivo i humorno na sceni je studentski naivno i pripovjedno doslovno. Počinje i završava s nadolazećim mrakom.

Kostimi Marte Žegura idu uz posvemašnji kič i skučenu scenografiju Igora Pauške, s glasovirom i videoprojekcijama Lovre Mrđena u pozadini. Glumački izgrađena na recitalima i infantilnim skečevima, nimalo na odnosima izvan svih tih pojedinačnih deklamacija, predstava ostavlja dojam površnosti ne otvarajući nova značenjska ili izvedbena polja. Jan Sobolewski pronalazi prostor za pokoju dojmljivu minijaturu. Claudia Korneev, Tina Orlandini i Jaśmina Polak ujednačeno su zaigrane i tipizirane.

Vječni malograđanin na koncu uopće ne postavlja pitanje tko su ti današnji malograđani. Jesu li to oni koji poput mnogobrojnih putnika u Von Horváthovu vlaku jednostavno guraju glavu u pijesak odbijajući glasove dok god je njima samima dobro? Ili su to oni koji zagovaraju jednu istinu? Europa danas rijetko daje glas običnom čovjeku, upravo onomu kojem je sam pisac u svojim dramama davao priliku da bude važan i velik. Taj prekid komunikacije građanstva i političkih elita u suvremenom društvu odjekuje u brexitu i žutim prslucima na pariškim ulicama.