Besramna stvarnost života

U razdoblju od 1996. do 2002. Marina Šur Puhlovski objavila je pet knjiga kratkih priča (Zec na tavanu, Tajni život, Pripovijest o bivšoj pjevačici, Ispod stola i Orada), što znači da je od tada pa do nove zbirke, Treći život druge violine, proteklo petnaestak godina. „Gustoću“ tiskanja knjiga svoje kratke proze u drugoj polovici devedesetih autorica objašnjava činjenicom da je većina tih rukopisa već dugo prije objave ležala u njezinim ladicama, a vrijeme do šeste zbirke – dok je priče „domislila, sredila i uredila“ – otegnulo se zbog angažiranja na drugim projektima – pisanju putopisne i dnevničke proze, esejističkih tekstova i románā.

Izd. VBZ, Zagreb, 2019.

Za priče koje je uvrstila u najnoviju knjigu, u kojoj tematski dominiraju one o nekom od brojnih oblika ljubavi, spisateljica napominje da to „nisu samo priče o ljubavi nego i o životu kao metafizičkoj pojavi“. Dodaje i da je u dosta tih tekstova uvela likove koji se inače javljaju u njezinim romanima (čak ih je desetak iz Divljakuše!) sugerirajući da je ta njihova dvosmjerna „šetnja“ rezultat nastojanja da u proznom opusu gradi zatvoren svijet. Od važnijih napomena koje je autorica iznosila u intervjuima u povodu izlaska svoje nove knjige ili na njezinu javnom predstavljanju zanimljivim se i poticajnim čini i njezino objašnjenje o izboru naslova. Smatra da je naslov kratke priče Treći život druge violine najpogodniji, jer može u osnovnoj ideji obuhvatiti svih dvadeset uvrštenih tekstova. Protagonisti priča, tumači spisateljica, ne žive život koji su zamišljali, nego onaj koji im se dogodio, život druge violine. Egzemplaran je primjer rasjeda između zamišljenog i ostvarenog života glavni junak priče Orao i vrane, kojeg je u mladosti osvojila misao „Orao leti sam, a vrane u jatu“. Sanjario je o svom životnom putu kao o „usamljenom letu orla“, ali u starosti je shvatio da u stvarnom životu nikad nije postigao ono što mu je uspijevalo u zamišljenom.

A u priči koja je naslov posudila cijeloj knjizi glavna je junakinja glazbenica, druga violina u orkestru, kojoj je jasno da druga nikad ne postaje prva. Imeničkim frazemom druga violina, preuzetim iz glazbene terminologije, označava se ‘zapostavljena (zanemarena, nevažna) osoba, osoba na drugorazrednom položaju, osoba koja je gurnuta u pozadinu’. Jasno, takvi su ljudi nezadovoljni, a to nezadovoljstvo stvara njihov „treći život“, kao protivljenje ovom neželjenom. Kako je pak taj „treći“ život otpor, ne doseže onaj željeni, nego je neka vrsta njegove parodije, kaže autorica. Ovo je priča o dvoje ljudi od kojih se svatko na svoj način predao: on je nepovratno ovisnik, alkoholičar koji „ushitima pijanstva plaća svoju propast“; ona je žena koja s njim svjesno ulazi u ljubavnu avanturu dan uoči udaje – a „nije se udavala ona, nego tuđa očekivanja u besramnoj stvarnosti života, koju ipak treba poštovati: jer, kad je ne poštuješ, prolaziš kao on, vječno prema dnu, čiji se kraj ne da sagledati“.

Priče Marine Šur Puhlovski zanimljive su – u neku ruku atipične – i u formalnom pogledu. U kratkoj proznoj književnoj vrsti čitatelj najčešće očekuje oskudnu fabulu i usredotočenost na jedan lik i jedan događaj, a u pričama ove spisateljice kadšto vrvi i od likova i od događaja, narator se posvećuje izgradnji odnosa među likovima, ili čak cjeloživotnoj povijesti tih odnosa, sve to dakako primjereno sažeto ispričano, tako da se kadšto stječe dojam kako ti tekstovi nose potencijal romana. Priče su gotovo redovito raščlanjene, bilo bjelinama bilo grafičkim oznakama, što je nekad signal za analepse, za vremenske ili prostorne skokove u fabuli, kako bi se iz prošlosti motivirali i razumjeli pojedini postupci protagonista u sadašnjosti. Često posezanje pripovjedačice za retrospekcijama razumljivo je jer je većina likova u poodmakloj životnoj dobi, a pripovjedačica ih dovodi u situaciju da se ponovo susreću nakon više desetljeća pa u razgovoru ili sjećanjima prevrću po prošlosti (Tragedija zabluda, Čovjek u rakiji, Dva sata godišnje). U nekim se pričama govori o disfunkcionalnim obiteljima, voljenim i nevoljenim roditeljima ili djeci, muževima i ženama, ljubavnicima i ljubavnicama, promašenim životima, bijegu u alkohol i mamurluke (Povratak mačka, Zajedništvo, Ogledalo, Zovem se Marta, Petrina bora).

Osim priča Pozdrav od vaše Miroslave i Antonija, domsko dijete, na još bih nekoliko priča s tematikom ljubavi između muškarca i žene posebno upozorio. U jednima (Zajedništvo, Dva sata godišnje) autorica pokazuje virtuozno umijeće da ulovi trenutak kad lik doživi neku vrstu prosvjetljenja – intenzivan osjećaj sreće što je (nekad) doživio ljubav unatoč lošim trenutačnim okolnostima. U drugima pak (priče blizanke Tragedija zabluda i Prva ljubav) zaljubljeni u poznim godinama doživljavaju sreću unatoč tome što im je partner teško bolestan, na rubu smrti. Autorica priče ostavlja otvorenima, s nerješivim dvojbama preživjelih likova (budući da joj cilj nije „raspetljavanje ljudskih odnosa“ /etika/, nego joj je cilj „istina ljudskih odnosa“). „… U godinama koje su slijedile (…) preostalo mu je riješiti još jednu dilemu: bi li ono što je proživio bez nje (…) mijenjao za život s njom, kakav je iskusio u onih godinu i pol zajedništva i kakav je mogao imati da je onomad nije ostavio. Bi li ili ne bi? U prvi mah je u svom kajanju htio odgovoriti da bi, onda se zaustavio, jer je proživljen život ipak bio njegov; na trenutke ga je i volio. Dakle, ipak ne bi…“