Zabavno, ali nepamtljivo

Roman Konobar norveškog 46-godišnjeg likovnog umjetnika i pisca Matiasa Faldbakkena ispripovijedan je u prvome licu, iz perspektive naslovnoga lika konobara čija izražena klasna svijest prosijava već na početnim stranicama, a iz pojedinih opisa kojima se koristi (npr. zobnica) nazire se i njegovo ruralno podrijetlo. Odmah biva uočljiv njegov ironijski, podrugljiv odnos spram klijentele koju poslužuje, a izvorište te ironije u njegovu je visoku mišljenju o sebi, kojemu je temelj u njegovu širokome znanju, a koje se potvrđuje kroz književne i filozofske referencije i asocijacije kojima njegovo pripovijedanje obiluje. Ironija je odraz i njegove frustriranosti podaničkom pozicijom, zbog osuđenosti na služenje onima kojima je, kako smatra – intelektualno superioran, ali klasno i podrijetlom podčinjen. No zanemariti se ne smije ni njegova ćudljivost, očitovana u njegovoj izraženoj nesklonosti mnogočemu što je ljudima drago (od kave do ćaskanja) pa njegovim subjektivizmom obojeni prikaz stvarnosti valja uzeti „sa zrnom soli“. Tako se kao dodatni, intrigantni sloj narativa nameće i ambivalencija, nesigurnost u karakter prikazanoga, s obzirom na osobnost pripovjedača.

Prev. Munib Delalić, Fraktura, Zaprešić, 2019.

Provalija koja dijeli dva svijeta, svijet konobara i svijet visoke srednje klase, koji se dodiruju u luksuznoj sali restorana The Hills gdje protagonist radi, podloga je neprestano prisutne latentne napetosti. Jer frustracija je plodno tlo za pobunu, ona dugo vrijeme tinja, dok potaknuta nekim povodom ne bukne i ne rasplamsa se probuđena željom za promjenom. No u ovome slučaju to će izostati, kao što će i sam zaplet zapravo ostati tek u naznakama i raspršiti se u mnogobrojnim digresijama. Ali i unatoč tome čitatelj će ipak dostatno uživati, ponajprije zahvaljujući obilnim naslagama ironije, autorovoj duhovitosti te sočnu, baroknu izričaju prilagođenu otmjenosti ambijenta u koji je radnja smještena (luksuzni restoran nedaleko parlamenta u Oslu).

Kao izvor duhovitosti Matias Faldbakken iskorištava diskrepanciju između protagonista i njegove klijentele, u kontekstu činjenice da je unatoč prijeziru prema tim snobovštinom zaraženim ljudima on prinuđen pred njima glumiti snoba i zapravo se spuštati na njihovu razinu, a što je paradoks s obzirom da im je u klasnoj hijerarhiji inferioran. Već i diskrepancija između diskursa bliska onom 19. stoljeća i suvremenosti u koju je radnja smještena izaziva dojam začudnosti, ali i odaje ironijsku impostaciju čitava narativa, čega su već rečeni protagonistov odnos te njegova ćudljivost dodatna nadgradnja. Kao jedno od mogućih čitanja romana nadaje se i kritika dekadencije odnarođene elite, osobito političke, u odnosu na takozvanu izbornu bazu, koju tobože zastupaju i za čije se interese navodno bore, a s kojom stvarnih dodira nemaju, u kontekstu globalno rastućih socijalnih nejednakosti. A imamo li na umu da je The Hills restoran u kojem se „njeguje i konzervira ideja o staroj Europi“, autorova implicitna kritičnost dodatno dobiva na oštrini.

Profesije koje podrazumijevaju neposredan kontakt s ljudima iziskuju prilagodljivost i strpljivost, ali i spremnost na trpljenje različitih „mušica“ i, eufemistički rečeno, „karakternih specifičnosti“. Faldbakkenov protagonist u tome je iznimno vješt, no ujedno on je, kako sam za sebe kaže, često „filozofski raspoložen“ pa su stranice u velikoj mjeri ispunjene njegovim miniesejističkim opservacijama različitih aspekata suvremenoga društva i stvarnosti, i upravo te dionice pokazuju se najzanimljivijim sastojkom romana. Među intrigantnijim primjerima njegovo je obrazloženje „nužnosti samoponištavanja“ kao važnoga dijela njegova posla (a koje je, kako veli, „služenje onima čije se čitave egzistencije svode na praksu blagostanja“), što podrazumijeva gašenje vlastite osobnosti i svojevrsnu suzdržanu nevidljivost, nužnost suzbijanja misli, a osobito njihove eksplikacije, ma koliko to teško ponekad bilo. Pritom je često duhovit, kao npr. kod opisa osobito atraktivne mlade gošće kao „opredmećenja takozvanog vakuuma osobnosti“, jer njezino kretanje prema izlazu iz restoranske sale „kao da isisava sav zrak iz prostorije“, uz to što taj događaj tjera očne jabučice svih prisutnih muškaraca da se nekontrolirano okrenu u istome smjeru. A iako je riječ o prostoru namijenjenu jelu, dakle zadovoljenju osnovne čovjekove potrebe u svrhu održanja funkcionalne aktivne tjelesnosti, u njemu se autokratski negira tjelesnost, sve do pojave te mlade žene koja, postavši stalnom gošćom restorana, uz ozračje toga ambijenta postupno mijenja i rutinirani život protagonista, unoseći pomutnju u njegovu emocionalnu sferu, a stoga i u onu profesionalnu, izazivajući u njemu rastresenost i posljedično snižavajući visoke standarde njegovih „poslovnih performansi“. A to je u analogiji s polaganim propadanjem restorana, simptomi propasti postupno izlaze na vidjelo, lokal postaje reliktom prošlosti, što bi se moglo promatrati i kao simbolički autorov komentar održivosti i uopće nužnosti njegovanja „ideja stare Europe“, otjelovljenih u nekolicini aristokratskih hohštaplera i niškoristi koji u restoranu Bogu kradu dane.

U zadnjoj trećini rukopisa satirička oštrica otupljuje, a društvenokritički humor zamjenjuje situacijska komika, što sve, uz od početka prisutnu ironiju te humorno intoniranu deskriptivnost (osobito uspjelu kod opisa fizionomija i ponašanja protagonistovih kolega) od romana čini zabavno, ali i nepamtljivo štivo.