Veliki francuski predsjednik

Jacques Chirac, dugovjeki francuski političar, gradonačelnik Pariza, premijer i predsjednik Francuske Republike, mrtav je. Nekrolozi često ističu neizbježnu grandioznost francuskih predsjednika, počevši od legendarnoga Charlesa de Gaullea, pa preko socijalističke ikone Françoisa Mitterranda, a nerijetko se u europskom tisku može pročitati i „odlazak negdašnje veličine Chiraca“. No u svim tim bogatim nekrolozima zapaža se manjak onoga golističkog grandeur-stila koji je obilježio većinu predsjednika prije njega. To nije posve pošteno prema čovjeku koji je zasigurno obilježio francusku politiku na najvišim pozicijama vlade i države, kao i glavnoga grada. Chiraca danas ne cijene ni socijalisti, ali ni njegovi golisti, koji ni sami više ne znaju što je golistička politička tradicija u suvremenoj Francuskoj. Uostalom, u današnje vrijeme eurobirokrata i tehnokrata, politički stil kakav je imao Chirac donekle je prošlo vrijeme.

Jacques Chirac rođen je 29. studenoga 1932. u Parizu, a umro je u rodnom gradu u 86. godini. Bio je ministar za odnose s parlamentom 1971/72. pod premijerom Jacquesom Chaba-Delmasom, a potom u vladi Pierrea Messmera ministar za poljoprivredu i ruralni razvoj (1972–1974) i ministar unutarnjih poslova 1974. Potom je bio predsjednik političke stranke Zbor za Republiku (Rassemblement pour la Republique), stožerne golističke stranke u Francuskoj, u dugom razdoblju od 1976. do 1994. godine, što znači da je bio na čelu konzervativne francuske političke opcije. Naslijedio ga je Alain Juppé, ali je i dalje bio vrlo djelotvoran u stranci. Ona ga je katapultirala na mjesto gradonačelnika Pariza, na čijem je mjestu bio od 1977. do 1995. godine, a potom je dva puta bio premijer francuske vlade. Prvi put bio je predsjednik vlade pod predsjednikom Valéryjem Giscardom d’Estaingom od 1974. do 1976, a potom u složenoj kohabitaciji sa socijalističkim predsjednikom Françoisom Mitterrandom od 1986. do 1988. Na vrhuncu političke karijere Chirac je došao na mjesto predsjednika Francuske u svibnju 1995. i ostao tamo do 2007. U to vrijeme promijenio je četiri premijera. Alain Juppé i Dominique de Villepin bili su iz iste političke stranke, Jean-Pierre Raffarin bio je iz bliske stranke desnoga centra, dok je Lionel Jospin bio često težak kohabitacijski premijer sa strane socijalista.

Nemilosrdni golist

Unatoč tomu što je Chirac bio rođeni Parižanin, njegov politički stil odražavao je provincijalnoga francuskog političkog prvaka, koji je više od svega volio biti okružen „običnim“ narodom, posjećivati tržnice i poljoprivredne sajmove, pojesti tanjur više, popiti čašicu više, te time utjecati na zajedničku poljoprivrednu politiku Europske Unije, stožerne politike francuskih građana. Bio je nemilosrdni golist, izrastao pod paskom velikog Charlesa de Gaullea, a kao ministar u raznim vladama pokazao se iskusnim pregovaračem čak i s krajnjom ljevicom i desnicom. Istovremeno se pokazao sposobnim borcem protiv političkih protivnika, posebice protiv Chaban-Delmasa, d’Estainga i Mitterranda. I u diplomaciji i u oštrim političkim sučeljavanjima bilo je teško ne voljeti Chiraca, simpatična Francuza koji je pokušavao iz petnih žila zadržati imidž čovjeka iz naroda, srdačna i druželjubiva političara koji će mijenjati ne samo političku scenu Francuske nego i cijele Europe.

Takav mu je stav omogućio izvanredne izjave i pozicije, koje od De Gaullea do Mitterranda nikad nisu bile viđene. Ubrzo nakon dolaska na predsjedničku poziciju 1995, na 53. obljetnicu deportacije francuskih Židova sa stadiona Velodrome d’Hiver, Chirac je stao i osudio kolaboraciju francuske policije s nacističkim snagama. Osudio je glasno i nedvojbeno ideološku matricu višijevske Francuske, uspoređujući taj sumoran čin s Francuskom kao domovinom prosvjetiteljstva i ljudskih prava. Nedvojbeno je ovdje bilo mnogo patetike i kiča, ali i čistog ukazivanja na banalnost zla koje je obilježilo francusku kolaboraciju. Možda ništa od toga nije bilo simpatično svekolikoj javnosti, navikloj na ‘Alo ‘Alo verziju francuskog otpora, ali je Chirac jasno uvidio prijetnju duha mržnje i rasističkih ispada u modernoj Francuskoj, pa je kao konzervativac čvrsto stao u obranu golističkih, pa i demokršćanskih vrijednosti. U 2002. Chirac je pronio nekonvencionalni stav zapadnoga šefa države i na sastanku u Johannesburgu nazvao neučinkovitost borbe protiv globalnog zatopljenja zločinom protiv čovječnosti. Na jasan i ponešto osoban način, Chirac je upozorio na čistu nevoljkost priznavanja jasne istine oko nas i pretkazao da će 21. stoljeće postati vijek borbe protiv takva zločina i otimačine od budućih generacija. Vjerojatno je svemu tome pripomoglo njegovo članstvo u Komunističkoj partiji Francuske do njegove tridesete godine, što ga približava salonskim „revolucionarima“ kakav je bio i Winston Churchill.

Iako je bio blizak i njemačkom socijaldemokratskom premijeru Gerhardu Schröderu i britanskom laburističkom premijeru Tonyju Blairu, Chirac je ostao postojan u sumnjičavosti prema iskrenosti zapadnih alijansa. Godine 2003. je, zajedno sa svojim vjernim ministrom vanjskih poslova De Villepinom, izrazio znatan skepticizam o „dokazu“ američke administracije Georgea W. Busha o postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku. Ne samo da je odbio pridružiti se anglo-američkom savezu protiv Sadama Huseina, nego je upozorio koliko će taj korak biti koban za ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Svakako je francuski predsjednik bio itekako svjestan što će se dogoditi u tom dijelu svijeta, a što nas prati do današnjega dana. Istovremeno, može se reći da Chirac nije bio univerzalist u međunarodnim političkim odnosima, već čisti realist, podupirući ponekad brutalne diktatore kao što je bio liberijski vlastodržac Charles Taylor i mnoge druge nedemokratske šefove vlada i država u negdašnjim francuskim kolonijama u Africi.

Ideja odane politike

Naravno, Francuzi znaju i mnoge druge aspekte Chiracove karijere, daleko od grandeura. Nakon predizborne kampanje 1995, tijekom koje je dirljivo govorio o „društvima loma“ – izraz je prisvojio od sociologa Emmanuela Todda, ukazujući na rastuće socijalne i ekonomske nejednakosti u Francuskoj – Chirac je gotovo odmah pokušao smanjiti proračun i nametnuti socijalne reforme koje prijete proširenjem društvene podjele. U konačnici, bio je prisiljen odustati nakon masovnih javnih prosvjeda koji su paralizirali Francusku i narušili ugled njegova premijera Alaina Juppéa. Sedam godina poslije, kada se kandidirao za drugi predsjednički mandat, ovaj put protiv Jean-Marie Le Pena, vođe krajnje desne Nacionalne fronte, Chirac je ponovo pozvao naciju na dobrotu prema sugrađanima. Osvojivši gotovo 80 posto glasova, Chirac je bio u idealnoj poziciji da nadiđe stranačke podjele i stvori vladu koja bi bila plod toga trenutka. Umjesto toga, vratio se konfrontacijskoj politici, omalovažavajući svoju vladu popunjenu neogolistima, i nije uspio pokrenuti nijednu od politika koje je obećao u prethodnom mandatu. Na kraju njegova dva mandata Chiracova bilanca domaće politike pokazala se nevjerojatno tankom.

Za predsjedničkog mandata Chirac je bio obuzet optužbama za financijske nepravilnosti, povezane s financiranjem stranaka, kada je bio gradonačelnik Pariza. Pariški ga je sud 2011. proglasio krivim, ali je dobio uvjetnu kaznu. Do tada, Chiracovo je tjelesno i duševno zdravlje bilo već jako narušeno. Istodobno, njegov je ugled počeo rasti. Do trenutka smrti Chirac je dosljedno bio izglasavan kao najpopularnija politička osoba u Francuskoj. Njegove su slabosti bile brojne i stvarne, ali stvarne su bile i njegova samilost i obzirnost prema drugima, vidljive i izvan granice Republike. Sadašnji predsjednik Emmanuel Macron nije zaboravio na prosvjede žutih prsluka koji su izbili prošle godine protiv njegove tehnokratske i udaljene uprave, ali tek ćemo vidjeti hoće li i on učiti od njih. Možda će naučiti lekciju od prethodnika. Iako Chirac nikada neće prijeći prag veličine kakvu je imao De Gaulle ili čak Mitterrand, on bi bio jedan od prvih koji je zaslužio grob s epitafom „Našem dragom čovjeku od zahvalne nacije“. Uistinu, Francuzi mu imaju zahvaliti na očuvanju prepoznatljive i ideji odane politike, što se izgubilo u vaporu modernih simulacija političkih ideja koje to doista nisu.

Chirac i Hrvatska

Sa slikom takva političara na umu, koji je imao dovoljno osobnog šarma da se odvoji od svoje političke stranke, a istovremeno ostao vjeran svojoj konzervativnoj političkoj liniji, valja promatrati i odnos Jacquesa Chiraca prema Hrvatskoj. Naspram prethodnika Mitterranda, Chirac je bio dašak novog i blagog pogleda iz Pariza. Prvi predsjednički mandat započeo je u svibnju 1995. i odmah se osjetio drukčiji francuski pogled na legitimne hrvatske zahtjeve da se zemlji vrati okupirani teritorij. Chirac je zauzeo bitno drukčiji stav od Mitterranda, podupro ja i Billa Clintona i Helmuta Kohla te prešutno dopustio vojno-redarstvenu akciju Oluja, a napose hrvatsko-bošnjačku suradnju na deblokadi Bihaća. Chirac je bio čvrsta nauma da se srpske državne i paravojne snage u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini moraju zaustaviti svim načinima, pa makar te metode uključivale vojnu komponentu. Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i Jacques Chirac susreli su se nekoliko puta u Parizu, ali Chirac nije došao u službeni posjet Zagrebu dok je Tuđman bio živ.

Nije tajna da je Mitterrand bio osobito sklon Srbiji i Slobodanu Miloševiću. Cjelokupna francuska politika podupirala je ideju nastavka jugoslavenske federacije, bez obzira što bi ona zapravo bila velika Srbija. Zbog toga je Franji Tuđmanu i Milanu Kučanu bilo osobito teško razgovarati o jugoslavenskoj krizi u Parizu, a podjednako se može reći i za Aliju Izetbegovića poslije. Mitterrand je izričito odbijao bilo kakvo vojno miješanje francuskih vojnika na području bivše države, čak i u vrijeme kada je svima bilo sasvim jasno da se Milošević kreće po rubu genocidne politike. Sve je to promijenio Jacques Chirac. Još kao gradonačelnik Pariza 1991. primio je Franju Tuđmana, a 1995. bez razmišljanja je napao srpske snage oko Sarajeva. Nije nimalo slučajno da je Daytonski sporazum potpisan u Elizejskoj palači, kao ni da je sporazum o Kosovu postignut u dvorcu Rambouillet, nedaleko od Pariza.

Kao prvi predsjednik Francuske koji je posjetio Hrvatsku, Chirac je stigao u Zagreb 2000, posjetivši pritom drugoga hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. S obzirom na to da ni Sarkozy, ni Hollande, ni Macron, nisu posjetili Hrvatsku, očito je francuski stav prema Hrvatskoj na marginama interesa u europskim poslovima. Prema riječima novinara i poslije hrvatskoga veleposlanika u Francuskoj Mirka Galića, Chirac je sa sobom doveo velik broj francuske i europske elite, koji su se u Zagrebu uvjerili kako je Hrvatska predvodnik eurofilske politike u regiji i kako bi trebalo poduprijeti Hrvatsku na njezinu putu prema Europskoj Uniji izvan kategorije sagledavanja tzv. država Zapadnog Balkana kao grupacije koja će biti primljena zajedno u europski integrativni proces. Unatoč tomu, smatrao je da Hrvatska pripada tom i takvu Zapadnom Balkanu, idejnoj tvorevini zapadnoeuropske geopolitike koja nikad nije imala prevelika kulturološkog, povijesnog pa ni političkog smisla. Diplomatski protokol bio je na visini, ali je vrhunac dosegnulo i hrvatsko sluganstvo, koje je od običnoga državnog posjeta napravilo spektakl, birajući probrana vina za francuska nepca. Chirac u Zagrebu, međutim, nije pio vino. Pio je pivo.

Chirac je zasigurno bio sklon europeizaciji postjugoslavenskog prostora, ali je brzo shvatio da jedino Slovenija i Hrvatska mogu kročiti tim putem. Kao predsjednik moćne države, stalne članice Vijeća sigurnosti, i jedne od velikih sila u Europskoj Uniji, imao je za Hrvatsku važnu ulogu. Osebujan i simpatičan, nije bio uvijek usmjeren najdemokratskijim rješenjima, pa je za sobom ostavio mnoga pitanja. Pa čak i ako nema grandeur uobičajeno pripisan francuskim predsjednicima, njegova politička karijera najbogatija je u poslijeratnom vremenu, i Chirac će u povijesti biti zapamćen kao važan francuski predsjednik.