Umjetnost između zraka i zemlje

Nakon izložbe Joana Miróa, Augustea Rodina te švicarskog kipara Alberta Giacomettija, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu ove godine predstavlja se veliki američki kipar Alexander Calder (Lawnton, Pennsylvania, 1898–New York, 1976). Autorica izložbe, izbora djela i likovnog postava ravnateljica je Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Calder je jedan od najvažnijih modernih kipara 20. stoljeća, kao predstavnik kinetičke i apstraktne umjetnosti, a njegovi mobili i stabili danas su prepoznatljivi diljem svijeta i mogu se vidjeti u mnogobrojnim europskim i svjetskim muzejima, kao i na javnim površinama brojnih gradova. Izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prva je u Hrvatskoj koja predstavlja dio opusa toga važnog kipara, jednog od najvažnijih inovatora u skulpturi prošloga stoljeća. Izložba je dobro postavljena, na zidovima su tekstovi i biografija po godinama koji publici dobro predstavljaju umjetnika, a posebno je vrijedan dokumentarni film o tome umjetniku, od mladosti u Parizu kada mu je bilo dvadeset godina, i njegova Cirkusa, koji su posjećivali, čudili mu se i njime se zabavljali svi ondašnji slavni umjetnici, pisci i intelektualci, do starosti i smrti kiparove, 1976.

Intenzivne boje

Izložbeni prostor Paviljona za ovu je prigodu obojen u bijelo, kako bi do izražaja još više došla prepoznatljiva umjetnikova djela intenzivnih boja nadahnuta djelima Mondriana i Miróa. Možda je jedina zamjerka da su stabili postavljeni na doduše niske postamente, a mislimo da su trebali biti prirodno postavljeni na tlo, kao što su gigantski, monumentalni stabili diljem svijeta postavljeni. Izložba u Umjetničkom paviljonu fokusira se upravo na dio kipareve karijere kada se posvetio stabilima i mobilima: mobilima, pomno uravnoteženim žičanim konstrukcijama koje se, cjelovito ili djelomično, gibaju pod utjecajem strujanja zraka, kao i apstraktnim konstrukcijama, stabilima. Uz skulpture izložba obuhvaća i slikarski dio opusa kipara, pedesetak slika, u tehnici gvaša, i poneku litografiju. Za izložbu u Umjetničkom paviljonu skulpture i slike posudili su uz milijunsko osiguranje Centre Georges Pompidou (Pariz), Tate Modern (London), Ludwig Museum (Köln), Louisiana Museum (Danska), Fondation Maeght (Francuska), Peggy Guggenheim Collection (Venecija) i drugi. Opus mu je usmjeren na kinetičku umjetnost, odnosno na oblik umjetničkog izražavanja u kojemu je doslovno kretanje u prostoru glavni dio estetike umjetničkog objekta.

Iz postava izložbe u Umjetničkom paviljonu / Snimio Sanjin StrukiĆ / PIXSELL

Alexander Calder rodio se 1898. u Lawntonu u Pennsylvaniji, kao drugo dijete slikarice Nanette Lederer Calder i kipara Alexandera Stirlinga Caldera. Iz obitelji je slavnih kipara, njegov djed i otac također su bili kipari. Dali su mu prve poduke. Školovanje je nastavio privatnom podukom iz slikarstva, da bi poslije studirao umjetnost u New Yorku. Završio je studij mehaničkog inženjerstva na Stevens Institute of Technology, Hoboken u New Jerseyju, što se pokazalo osobito korisnim prilikom inovacije mobilnih skulptura. Radio je različite poslove: bio je inženjer, prodajni predstavnik, suradnik u osiguravajućem društvu, a u jednom razdoblju zapošljava se kao vatrogasac na teretnom brodu i plovi od New Yorka prema San Franciscu i Južnoj Americi. Na jednom je od tih putovanja, probudivši se u ranu zoru, istodobno je vidio dvije goleme kugle, crveno-žutu s jedne i srebrnu s druge strane broda, Sunce i Mjesec. Tada donosi odluku da se želi baviti umjetnošću. Upisao je Art Students League u New Yorku i počeo raditi kao ilustrator za časopis National Police Gazette, za koji je ilustrirao i cirkuske nastupe s motivima poslije važnim za njegov rad. Od 1933. stalno putuje i živi na relaciji Pariz – New York. Nakon što je otišao u Pariz još u dvadesetim godinama, pohađao je Académie de la Grande Chaumière. Tada nastaje njegov amblematski rad Cirkus, s kojim je godinama putovao održavajući performanse pa Caldera smatraju i pretečom performansa. Njegov kiparski rad na mobilima i stabilima utemeljen je na Cirkusu, ludičkom i žovijalnom projektu. Ne navršivši još ni tridesetu, u Parizu umjetnik elaborira stilske elemente i usavršava cijeli jedan vokabular novih formi koje proširuju koncept kinetičke skulpture. Životinja i čovjek u njoj su predlošci za izradu niza animiranih figura napravljenih od željezne žice, komada kartona, tkanina i drugog otpadnog materijala. U ovom radu Calder pokazuje veliku slobodu invencije, a predstavljanja Cirkusa doživljavaju golem uspjeh. Već u dvadesetim godinama izrađuje prve skulpture od drveta, a 1927. nastaju i njegove prve pokretne igračke. U kasnim dvadesetim godinama počinje stvarati i prve žičane figure, koje su dominirale ranim razdobljem njegova stvaralaštva. Bio je jako spretan s kliještima i žicom, od kojih je u Parizu radio figure tada slavne Josephine Baker, poput linearnoga prostornog crteža. Godine 1928. imao je prvu samostalnu izložbu skulptura od žice. Druži se s Miróom, koji je, kao i Mondrian, utjecao na boje u Calderovu slikarskom i kiparskom radu. Cijeli je život svakoga dana izrađivao razne predmete, od igračaka za kćeri do nakita za suprugu Louise James, nećakinju pisca Henryja Jamesa, i njezine prijateljice. Sebe nije smatrao umjetnikom, govorio je da ne radi skulpture nago predmete (things).

Calder nije prvi umjetnik koji je stvorio skulpturu koja se doslovno fizički kreće u prostoru. Kotač bicikla (1913) Marcela Duchampa, koji najutjecajniji umjetnik 20. stoljeća, otklonivši gumu, pričvršćuje vilicom za obojeni drveni barski stolac, prvo je djelo u povijesti umjetnosti s mogućnosti pokretanja. „Volio sam ga promatrati kao što volim promatrati gibanje vatre u kaminu“, rekao je autor ready madea. Tu su i njegove rotirajuće staklene ploče iz 1920. Godine 1919. Prostorne konstrukcije stvara Aleksandar Rodčenko, sazdane od drvenih ili metalnih koncentričnih prstenova. Naum Gabo izvodi Kinetičku konstrukciju (Vibrirajuće čelične ploče, 1920). Posrijedi je metalna vlat koja vibrira s pomoću motora. Time su otvorili nove perspektive. Rodčenkov rad skulpturu je prepustio da visi u realnom prostoru, dok je Gabo uveo ideju motorizacije u djelu. Sve su to radovi izvedeni tek u svrhu eksperimenta, tipično za avangardu, a njihove su posljedice radikalno promijenile tradicionalnu estetiku skulpture. I Calder je bio potpuno predan istraživanju pokreta u skulpturi te je tomu posvetio svoju umjetničku karijeru. Sigurno je da mnogo duguje Rodčenku, njegov je postupak jednako inovativan po načinu na koji je razvio istraživanja ruskog avangardnog umjetnika. Početkom 30-ih godina 20. stoljeća u svoje radove uvodi mehanički pokret. Stvara skulpture od drva i željeza, od kojih su se neke mogle pokretati manualno, a neke uz pomoć motora. Potom Calder u Parizu upoznaje Mondriana, Miróa, Arpa i Duchampa te se pridružuje skupini Abstraction-Création (1931–1936) i počinje raditi na mobilima.

Prve mobile izložio je u travnju 1932. u galeriji Vignon u Parizu. Izložba je naslovljena Calder: mobili, s trideset skulptura, od kojih je petnaest pokretao motor, a preostalih petnaest pomicalo se prirodno, bez motora. Izložbu je inicirao Marcel Duchamp, koji je Calderove pomične skulpture nazvao mobili. Nakon 1932. Calder će sve više ustrajati na pokretanju mobila prirodnim putem, kretanje će biti potaknuto strujanjem zraka, a mehaničko pokretanje napušta. Jean-Paul Sartre opisujući mobile kao „rezonatore“, „zamke“, „lažno usnule“ ustvrđuje kako Calderova umjetnost „ne sugerira volumen već ga hvata“ te da bi, prema tome, „bilo pogrešno uspoređivati je s umjetnošću nekog kipara“. Nešto dalje naglašava: „Calder ne nastoji nešto sugerirati: on hvata prave, žive trenutke i obrađuje ih. Njegovi mobili ništa ne znače, referiraju se isključivo na sebe same: oni su apsoluti i to je sve.“

Nagrada Bijenala u Veneciji

Calder je radio i stabile – fiksne konstrukcije izrađene od čeličnih ploča. Stabili djeluju moćno, dominirajući prostorom u kojemu se nalaze – ili na kojemu se nalaze, ako je riječ o eksterijerima – poput apstraktnih giganata. Izrađuje brojne monumentalne skulpture za javne površine te izlaže u Amsterdamu, Londonu, New Yorku i Parizu. Njegov je stabil postavljen na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968, a čak je oslikao i interkontinentalni zrakoplov DC-8 tipa Braniff. Nadahnjivao se u kreaciji i mobila i stabila zoomorfnim i biomorfnim oblicima. Calderovi stabili vrlo su važan dio povijesti kinetizma i moderne umjetnosti, s obzirom da označavaju raskidanje veza između kinetizma i mehanički pokretanih djela. Jean Arp, kojemu se Calder divio jednako koliko i Miróu, upitao ga je kakve su to tanašne skulpture, položene na neku vrstu male ploče, koje je prethodne godine izložio u Galeriji Percier. „Stabili?“, reče Arp, kao kontrapunkt mobilima. „Kad sam to čuo“, pripovijeda često umjetnik, „prisvojio sam taj termin i primijenio ga prvo na radove izložene kod Perciera, a poslije na velike čelične predmete koje sada izrađujem.“ Stabili, koje ništa ne može pomaknuti, sušta su suprotnost mobilima, oni se pokazuju u formalnoj, gotovo arhitektonskoj monumentalnosti, ili u manje-više reduciranim formatima, kao i ovi izloženi u Zagrebu. Njihovo širenje u prostoru toliko je jako da posjeduju sugestibilnu i uvjerljivu mentalnu širinu. Calderov postupak da svoje stabile obično prekrije monokromatskom bojom pridonosi vizualnom povećanju mase. Posebni su po tome što su proizvedeni u tvornici, poput moćno elaboriranih modernih artefakata. Više nije riječ o malim, naokolo skupljenim komadićima metala, kao u slučaju mobila koje umjetnik radi vlastoručno u svojemu golemom atelijeru, već o impozantnim, solidno međusobno prikovanim čeličnim pločama, kakve se mogu vidjeti na metalnim arhitektonskim konstrukcijama. „I u Americi i u Francuskoj umjetnik je uvijek živio u prirodi, crpeći nadahnuće na izvoru njezinih živih i elementarnih snaga. Ta silno važna dimenzija određuje Calderovu umjetnost, svu između zraka i zemlje i rukovođenu sirovim stanjem prirode“ (Philippe Piguet u kataloškom tekstu). Njegovi mobili i stabili bili su 1952. nagrađeni i na Bijenalu u Veneciji.

Slavni Calderov posjet pariškom atelijeru Pieta Mondriana i razgovori s velikim umjetnikom, osnivačem grupe De Stijl, pionirom geometrijske apstrakcije i rodonačelnikom neoplasticizma, kao i njegove slike čistih ploha u primarnim bojama, osupnuli su Amerikanca i silno utjecali na njegovu apstrakciju, na način rješenja kolorizma na mobilima i stabilima. U gvaševima prevladava crvena. Crveno je gotovo sveprisutno u tim gvaševima. Calder sâm stavlja naglasak na tu boju. Neobičnost je da se iz te crvene rađaju druge boje, ali i crne linije, pa i bijele površine koje definiraju i pokreću slike. Ta boja, kao i sve druge, nisu tu radi njih samih i isključivo svoje prisutnosti, već radi radosnih prelijevanja njihovih obrisa. „Na tim gvaševima cjelokupni kozmos manifestira se preko krugova, zaobljenih trokuta, spirala, linija nacrtanih rukom, zmijolikih crta, zvijezda i vijuga koje označavaju ljudske ili životinjske likove. Katkad smo svjedoci rađanju čudovišta poput onog iz Loch Nessa, 1953. godine, čiji crveni oblik sudjeluje u uskomešanom zraku. Susrećemo pravilne crteže neke konstrukcije, no još i više njezine arhaične vrtloge. Njihove energije iznjedruju punoglavce, larvalne prapovijesne pretke, no nisu izostavljeni ni naši prijatelji iz znanog nam životinjskog svijeta – mačka i konji“ (Olivier Kaeppelin u kataloškom predgovoru o gvaševima).