Tromost sa zrncem humora

Čehov će u jednom pismu supruzi Olgi Knipper ustvrditi kako nikakvi zahtjevi ne dopuštaju laž na sceni. Pritom se njegova tvrdnja nije odnosila samo na pretjerane glumačke interpretacije, nego na čitav odnos pisca prema odveć snažnim emocijama. Upravo su odveć snažne emocije, izražene u nepotrebnoj vici, histeriji i strmoglavu kretanju po gotovo okomito položenoj kosini obilježile Malograđane (1901), prvu ovosezonsku premijeru u Gavelli u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština. Donekle slično izvanjsko čitanje Gorkog spomenutog autorskog dvojca gledali smo prije gotovo šest godina u zagrebačkom HNK-u, kada je postavljena nešto dramaturški čvršća i moćnija drama Na dnu (1902).

Magelli malograđanštinu zadržava u okviru tradicionalne obitelji i sukoba ideja/ Snimio Marko Ercegović / ZKM

Maksim Gorki pripada piscima oblikovanim vlastitim iskustvom, koji se nisu libili otkriti svoju emotivnost i strastvenost iznoseći animalni panoptikum svih društvenih slojeva. Samouk, siroče, osuđen da kao desetogodišnjak tumara industrijskim gradovima uz Volgu od namještenja do namještenja, po Tolstojevim riječima kao da se rodio već odrastao. Njegovi su likovi nerijetko bogati ekspresijama, oni „jure, skaču i hvataju se za glavu“. Prva objavljena drama Malograđani stanovnike je skučenog doma Besemjonovih predstavila kao „mrtve ribe“ koje se dosađuju, vode banalne razgovore, tašti su i trivijalni, a pojmovno je ocrtala malograđanštinu kao stanje mentaliteta i izvan granica Rusije.

Ako bismo se u današnjem, znatno drukčijem, kontekstu od onoga u predvečerje Prve ruske revolucije 1905, uhvatili ukoštac s malograđanštinom, ona bi možda obuhvatila i širu označnicu povezanu s konformizmom i pragmatizmom. Današnji pojedinac s oskudnim naramkom ideala lako ih zamjenjuje sigurnošću korporacije i lagodna življenja bez mnogo razmišljanja. Magelli ne proširuje značenjsko polje same drame te malograđanštinu zadržava u okviru tradicionalne obitelji i sukoba ideja, gdje je otac tiranin, majka uplakana, a djeca zauvijek izgubljena.

Obitelj kao i cjelokupno društvo u Malograđanima su temeljno uzdrmani, a taj potres doslovno podcrtava okomita scenografija Lorenca Bancija. Sve je tu ukrivo postavljeno. Boris Svrtan kao pater diabolicus, zapravo u paničnom strahu od pravog života, pridaje svom liku više humornu negoli zluradu notu. Ksenija Pajić, mater dolorosi, pokornu i bezličnu ulogu izgrađuje na suzama i krikova. Tatjana Tene Nemet Brankov od početka gubi volju i životnu energiju, a nadu izgrađuje na očekivanjima od drugih. Vječno iznevjerenoj, Magelli joj daje nešto više prostora i završni krik prvoga čina. Kratkotrajna sinova pobuna u liku Živka Anočića zatvorena je i spokojna.

Istinski klasno svjesna protagonista Nila sugestivno igra Janko Rakoš u posvemašnjoj zbunjenosti i kratkim rečenicama. Prostodušno razgovara, hoda, smije se i sjeda. Sve mu je jednostavno i jasno, stoga i izabire Polju (Ivana Roščić), koja će se iz smirene i neupadljive transformirati u odlučnu i jaku djevojku. Tetereva Ranko Zidarić izgrađuje kao frajerskog cinika, a Jelena Barbare Nole sva je u veselim bojama i prenaglašena bez jasne vjere u tzv. više ciljeve. Mnoštvo nezadovoljnih i promašenih defilira scenom bez psiholoških pozadina i razrađenih odnosa. No Gorkog, ali ni Magellija, tu ne zanimaju odnosi, nego uzroci kriza čije se pukotine naziru u društvu. No o tome se društvu izvan obiteljskog gnijezda šturo i ne uvijek smisleno progovara.

Razdvojena pauzom, naglašena ubrzanim kretnjama, usmjerena na krik i bijes, predstava zapravo ne podiže nikakve tenzije, niti otvara prostor mnogoznačnosti. Pritom naivna dramaturška razbarušenost samo dodatno potpiruje pitanja o smislenosti i aktualnosti postavljanja takvih Malograđana, koje iz posvemašnje tromosti izvlači nešto humora. Magellijevo promišljanje osobne i društvene revolucije kao da je tu utišano serijom naoko malenih građansko-beznadnih parola i pomireno doslovnom demonstracijom životne radosti plesom dviju luda, učiteljice Cvetajeve (Jelena Miholjević) i studenta Šiškina (Andrej Kopčok). U društvu izražena narcizma, želje pokazivanja preko medija teško je prozreti svu tu našu laž bivanja i propale ideale u samo jednoj predstavi. No ipak je šteta da se aktualnije i temeljitije nije ni pokušalo.