Suvremenost stara 136 godina

Na dosadašnjim festivalima svjetskog kazališta u Zagrebu, a ovogodišnji je bio sedamnaesti, svaka predstava njemačkoga redatelja Thomasa Ostermeiera pokazala je da taj redatelj predstave radi iz potrebe; osobne, kazališne, političke i civilizacijske. Bez obzira na vrijeme nastanka dramskih tekstova i njihove autore teme i sadržaji Ostermeierovih predstava itekako rastvaraju i raskrinkavaju maske našega doba; kontekst je čitljiv, prepoznatljiv i suvremen bez obzira na svjetonazore i ideologije. Intervencije u tekst su promišljene, inovativne i kreativno zanimljive. I ono što se na trenutak ili mjestimice učini suvišnim na kraju predstave pokaže se potrebnim. To karakterizira i predstavu Neprijatelj naroda, nastalu po tekstu Henrika Ibsena i 1. listopada izvedenu na pozornici zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Christoph Gawenda kao doktor Stockmann / / Snimio Arno Declair

Ibsenov Neprijatelj naroda drama je o Thomasu Stockmannu, obiteljskom čovjeku, ocu i liječniku u popularnim toplicama na kojima počiva život i napredak lokalne zajednice, koji se usudi reći istinu i za to biva kažnjen. Premda je napisana 1882. kao svojevrsni odgovor na dramu Sablasti, izvedenu 1881, u Ostermeierovoj interpretaciji Neprijatelj naroda nije samo drama pojedinca i obitelji Stockmann, nego je drama društva i naroda, sukob radikalne manjine i konzervativne većine, koja je zbog utjecaja i moći postala neosjetljiva za drugoga i drugotno.

Radnja drame transponirana je u današnje vrijeme – počinje ibsenovski i bez nekih Ibsenovih likova, a završava kao dijalog, rasprava s publikom o suvremenim političkim, društvenim i ekološkim temama. Tako zagađena voda kao metafora kontaminiranoga društva postaje tema debate s publikom o suvremenim problemima u središtu koje dominira pitanje – što je to demokracija, tko čini većinu u društvu, mudri ili glupi?

I prije nego što predstava počne tekst projiciran na scenografiji jasno usmjerava misli publike – otkriva namjere i trasira koordinate s pomoću kojih će publika moći dešifrirati namjere. Poruka: Ja sam ono što jesam i ispod nje informacija da je ta poruka, iako se doživljava kao filozofska sentencija,  ipak marketinška; da joj je namjera zavesti i odvesti recipijenta na krivi put, izmanipulirati ga,  prilagoditi današnjem konzumerističkom dobu, koje je postalo sluga i smisao globalizacijskih interesa i čovjekova Imati. Ali ona također govori o položaju pojedinca unutar globalizacijskih procesa koji su sustavno i cinično upleteni u humanistički sadržaj čovjekova Biti.

Tako realizirana ideja predstave Ibsena, klasika društveno angažirane građanske drame, čini ne samo poželjnim analitičarom davnih vremena nego ga čini suvremenim. Čini ga aktualnim i politički, ne politikantski, intrigantnim. Pokazuje da je dramatizacija, odnosno dramaturška obrada, duboko zarezala tkivo trajnoga ljudskog licemjerja i sve maske civilizacijske uljuđenosti, a da pritom nije podlegla površnosti ni banalnosti pobune i nezadovoljstva, što se često može vidjeti u nenadarenim i neinteligentnim modernim predstavama, kakve se nerijetko nude na hrvatskim pozornicama.

Ostermeierov Neprijatelj naroda nadasve pokazuje da se talentom i teatarskom mudrošću može nadrasti kazalište zabave. Ponad svega ilustrira kako inteligencija i kazališna dosjetka nisu istost, inteligencija ne znači sposobnost prilagodbe; zatim da laž nikada nije istina, da je ekonomija uvijek u krizi, da etiketiranje protivnika vlastita mišljenja nije kvaliteta ljudskih odnosa, da je manipulacija cilj suvremene politike i zatupljujućih medija, da istinu ne treba zabraniti zbog bogatstva nekih koji bogatstvo nisu zaradili... Sve se to moglo čuti u replikama i iščitati u porukama predstave, pametno upisanih u Ibsenov tekst, čija se svevremenost očituje u našem globalizacijskom dobu koje se trudi sve unificirati, pretvoriti u melasu ljudske gluposti.

Osim što drama Neprijatelj naroda velikog Ibsena  u Ostermeierovoj dramaturškoj obradi i  redateljskom čitanju podastire i propituje individualne, društvene, političke, socijalne i ekološke teme našega doba, predstava publici omogućava da bude aktivna – da u kazališnu fikciju intervenira stvarnim problemima koje je u predstavi prepoznala kao svoje i da o njima govori. To je, iako stidljivo, iskoristila i zagrebačka publika... U trenutku nestanka granice između prizorišta predstave i publike, kada se izjednačilo svjetlo na pozornici i gledalištu, publika se uključila u raspravu o budućnosti svijeta vođena konzumerističkim idealima prosperiteta pojedinca i svojim poznavanjem problema i politike nadišla politička rješenja kakva nudi naša politika.

Ono što osobito fascinira u predstavi glumačka je izvedba. Jednostavnost, artikuliranje misli i stavova. Intenzitet kolokvijalnoga govora kojim su glumci realizirali uloge jasno govori da se može govoriti jedva čujno, a da se čuje, da su misli razumljive i kada su tiho rečene, da je stav važniji od fizičkog naprezanja, da su geste i grimase zaustavljene na pola puta moćnije od bacanja po pozornici i lamatanja rukama...

Jednako kvalitetni i uvjerljivi bili su doktor Stockmann (Christoph Gawenda), njegova supruga učiteljica (Eva Meckbach), protivnik i brat, član gradskog vijeća (Konrad Singer), prijatelj novinar (Andreas Schröders), njegov šef Aslaksen (David Ruland),  kolega novinar Billing (Moritz Gottwald) i ženin otac Morten Kill (Thomas Bading).