Splin Posavlja i Pokuplja

Mnogi se umjetnici danas stavljaju isključivo u ulogu aktera, a ne promatrača. Tako se predstavljaju kao oni koji moraju i žele mijenjati svijet. Slavo (Slavoljub) Striegl (1919–2014), slikar Siska, Posavine i Pokuplja, odlučio je biti umjetnik koji interpretira svijet, a da ga pritom ne mora i ne želi mijenjati. Prije 22 godine njegov bogati opus predstavljen je prvi put u Zagrebu, u Meštrovićevu paviljonu, gdje mu je priređena retrospektivna izložba. Prva takva Strieglova izložba održana je u Muzeju Sisak 1979. godine. Druga zagrebačka izložba uslijedila je 2009. u Modernoj galeriji te konačno treća, Slavo Striegl, Život za slikarstvo, u Muzeju za umjetnost i obrt 2019, postavljena sa svrhom konačnoga potvrđivanja zaslužena mjesta Slave Strigla među velikanima povijesti naše umjetnosti.

Iz postava izložbe

Striegl je 1939. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje mu je dodijeljena klasa Marina Tartaglie, ali se on ubrzo premješta kod Vladimira Becića, koji mu se svidio zbog otvorenosti i atmosfere u kojoj su stvarali studenti. Budući da je Striegla zanimao crtež kao temeljni element slike, dobro se uklopio kod Becića, koji je od studenata tražio da se izražavaju ponajprije krokijem, bilježeći trenutke, detalje i geste. Becićevu klasu uskoro preuzima Šulentić, koji je također odgovarao Strieglu, posebice temperamentom i pedagoškim pristupom. Strieglovi profesori bili su i Krsto Hegedušić, Jozo Kljaković, Tomislav Krizman, Omer Mujadžić… Već za vrijeme studija radio je s velikanima hrvatskog slikarstva: Dulčićem, Kinertom, Režekom, Generalićem, Švertasekom i drugima koje je Hegedušić pozvao da izrade freske za crkvu u Mariji Bistrici kako bi, nakon što su unovačeni u domobrane, izbjegli odlazak na ratište. Vlastima se ti „ratni slikari“ nisu sviđali pa je kraj rata donio i nenadani odlazak na križni put, koji je Striegl prikazivao na svojim slikama baš kao i ratne strahote Domovinskog rata. Odveden je na križni put s kojeg se mnogi njegovi kolege nisu vratili. On je „po inerciji hodao, a u mislima slikao“.

Slikarski odgovor na rat

Nije težio modernitetu ni avangardnim prikazima novih slikarskih pravaca, ali je bio aktualan kada je trebalo odgovoriti na rat, tu „pogubu ljudske naravi“. Iako nije strogo slijedio događanja slikarskog moderniteta, ona su ipak ostavila traga u njegovu radu. Materičnost boje na pojedinim njegovim platnima govori o poznavanju enformela, dok autonomnost slikarske mrlje svjedoči o poznavanju tada aktualne apstrakcije. Striegl nikada ne odustaje od figuracije, koja u njegovim djelima postaje stilizirana i geometrizirana, što nas opet odvodi do traženja uporišta u geometrijskoj apstrakciji. Njegov prijatelj, akademik Matko Peić, s kojim je u studentskim danima dijelio stan, zapisao je kako je Striegl „jedan od najvećih i najautentičnijih slikarskih stvaralaca u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća“.

Po završetku rata Strieglovima je oduzeta imovina. U konfiskaciji je Slavo izgubio svoj radni prostor te je 1958. počeo raditi kao gimnazijski profesor likovnog odgoja. Tijekom života posjećivao je na kratkim putovanjima Italiju, Francusku i Španjolsku, gdje je zalazio u galerije i muzeje kako bi se upoznao s recentnom umjetnošću tih zemalja. Premda je cijeli život patio od astme, Striegl je u malom tavanskom prostoru svog atelijera provodio sve svoje slobodno vrijeme.

Dereglija, 1970–1980.

Golem opus „posljednjega klasika hrvatskog slikarstva“ prikazan je kroz tematske cjeline kojima je uvertira ponešto sirova. Naime, Slavo je bio sin poznatoga sisačkog mesara, koji s obitelji živio u prostranom građanskom stanu, u tada vrlo dobrim uvjetima. Motivi iz očeva mesarskog obrta često su ga duboko doticali i teško se, kao suptilna duša, nosio s okrutnošću prema životinjama. Ne čudi stoga što je Striegl naslikao velik broj djela animalne tematike, kojoj je posvećena posljednja cjelina izložbe. Govorio je kako životinje, kao uostalom i ljude, treba „portretirati, a ne slikati“. Osobito je volio slikati konje, a priznao je kako je Picasso – za kojeg nije čuo do dolaska na studij u Zagreb – djelovao na njega prizorima bikova u arenama. Njegova suptilnost i pojednostavnjena gestualnost učinile su ga jednim od najinventivnijih animalista u hrvatskom slikarstvu njegova doba. Bio je zagovornik izbjegavanja detalja u slikarstvu, ali im se nije strogo protivio ako su služili cjelini.

Prikazi zavičaja

U nekoliko razina, u nešto smirenijoj maniri od one salona 19. stoljeća, na zidovima Muzeja za umjetnost i obrt redaju se jedan iznad drugoga ulja na platnu, na papiru i na staklu, akvareli, tempere, pasteli, monotipije, litografije, linorezi, crteži (svijećom, ugljenom, kredom, tušem). Mnogobrojni kolaži dio su gotovo barokno raskošna postava izložbe. Kolaži su ga, kako je sam rekao u dokumentarcu snimljenu za njegova života „upozoravali na jednostavnost i čistoću siluete i crteža“. S kolažem je započeo još u vrijeme studija, a vraćao mu se svaki put kada bi se zasitio slikanja. Film iz 2009. Slavo Striegl – jedno srce, beskraj otkucaja autora Zorana Burojevića, Slađane Bukovac i Miroslava Jakovova projicira se kao dio postava izložbe, čime blage, melankolične zavičajne motive posve lako spajamo s decentnim i sentimentalnim umjetnikom koji u trenutku snimanja filma ima okruglih devedeset godina.

Na samu početku prikazani su i Strieglovi radovi iz grafičkog dizajna. Kao mladić aktivno je radio na ilustracijama za sisačke novine, ali i na dizajnerskim rješenjima za sisačka poduzeća. Osim toga, autor je brojnih plaketa, naslovnica kataloga, povelja, priznanja, plakata za razna događanja u Sisku.

„Velikan iz tišine“, koji je izbjegavao borbe taština na tadašnjoj likovnoj sceni, svojim je akvarelima, kako je ustvrdio Peić „izradio najvrjedniji spomenik Savi – rijeci naše hrvatske himne“. Na njegovim magličastim blijedožutim pejzažima Sisak se može zamijeniti s prikazom bilo kojega velegrada. Čak kada je slikao uljem, trudio se dobiti prozračnost i transparentnost akvarela, u kojem je izradio jedinstveno meke prikaze svog zavičaja. Rijeka Kupa, koja se nekom strancu ne bi nikad učinila dopadljivom, za Striegla je bila mjesto na kojem je vidio različita osvjetljenja, pratio brze izmjene vodostaja, hvatao konture mosta, ribara i njihovih čamaca. Premda samozatajan, Slavo Striegl bio je smion čovjek čiji se individualizam odrazio u jedinstvenom opusu hrvatskoga slikarstva. Zaigranost iz djetinjstva nespojiva je s asketskim radnim navikama koje je usvojio nakon školovanja. Možda je ta zaigranost u temelju njegove zabavljenosti svim pokretnim (životinjama, rijekom, čamcima), što on tako vješto i naizgled tako lako pretvara u pojednostavnjene simbole Siska i obližnjih krajolika.

Unatoč činjenici da je produkcijska razina izložbe trebala biti viša (posebno u detaljima legendi koje su nametljive i ometaju ritam postava) i da su popratni tekstovi postava kao i tekstovi Miroslava Gašparovića i Zorana Burojevića u katalogu trebali biti prevedeni na engleski, slikar lirskog izričaja i melankoličnih atmosfera zaslužio je ovako veliku izložbu, neograničenu na pojedine dijelove njegova impresivna opusa.